Usputne bilješke

Vrući srpanjski dani možda nisu idealni za boravak na otvorenom, ali ako se probudite dovoljno rano možete uloviti još ostatke noćne svježine i provesti nekoliko ugodnih sati u prirodi. Tako smo se moj neumorni mlađi sinovac osmogodišnjak i ja ranom zorom zaputili u Moslavinu gdje su nas dočekali biglica Biglica i prijatelj Dinko. Oni su nas u ulozi srdačnih i stručnih vodiča, vičnih lokalnim prilikama i puteljcima, odvezli i odveli u unutrašnjost Moslavačke gore. Cilj nam je bio Jelengrad, zidine utvrde koja datira iz trinaestog stoljeća čak.

Dobar dio puta prevalili smo autom da bi tek zadnjih petnaestak minuta pješačili do relativno dobro očuvanih zidina Jelengrada. Nakon početnog razgledavanja smjestili smo se u jedan odjeljak do kojeg nije dopiralo sve jače jutarnje sunce. Kako je Dinko sa sobom uzeo gitaru imali smo priliku isprobati kakvu akustiku nude visoki, stari zidovi među kojima smo se našli. To se pokazalo kao pun pogodak, pa smo tako uživali u zvucima gitare i zajedno pjevali i plesali, onako spontano, neplanski.

Nismo se ipak dugo zadržali, doma smo bili prije ručka. Čak i u vrlo šumovitoj Moslavačkoj gori vrelo srpanjsko sunce ne dopušta duži boravak vani. Ono vremena što smo proveli među zidinama i stablima bilo je dovoljno da izlet proglasimo uspješnim uz međusobni dogovor da ćemo se u Moslavačku goru vratiti i potražiti neke druge znamenitosti i lokalitete kojih ima poprilično. U nastavku su fotografije od kojih je neke svojim pažljivim okom kroz objektiv naciljao i kadrirao moj osmogodišnji planinar koji se uz Biglicu ponajbolje proveo.

Jasno je vidio kako se iz daljine probija kroz rijeku ljudi što su činili užurbanu gradsku vrevu. Kad su im se pogledi sreli uočio onaj posebni sjaj kojim je zračila, iskru kakvom mogu bljesnuti samo oni posebni, odabrani. Kad se približila, blago se osmjehnula i na trenutak učinila da svijet oko njega prestane postojati, da potone u ambis ostvarenih želja, snova i nadanja. Prislonio je svoje usnice na njezine i zagledao joj se u oči, kao da je uronio u njih. Potražio je svojom rukom njenu, učinivši da im se prsti isprepletu kao u nekoj igri koja nema pravila, u kojoj se sve odvija spontano, bez plana, u kojoj trenutci i prije nego se dogode postaju prošlost.

Šetali su dugom alejom nadsvođenom javorolisnim platanama, moćnim stablima što su u stanju svojim bogatim krošnjama i širokim listovima usred ljeta načiniti ugodni hlad. Držali su se za ruke, razgovarali, šalili se, smijali se, uživali u trenutcima tišine i upijali bilo grada što se tog dana rasprostro samo za njih kao neka nepregledna pozornica. Evocirali su zajedničke uspomene, a poznati punktovi služili su im kao podsjetnik na iste ili kao poziv na stvaranje novih. Otkrivali su jedan novi samo njihov gradi, mapirali ga u mislima u mjerilu jedan naprama broj koraka što su ih prehodali.

Nakon maratonske šetnje zastali su na kavi u podrumu jazz caffea. Dok se kroz polumrak živopisnog lokala melankolično razlijegao zvuk saksofona položio je svoju ruku na njezinu, prstima prelazio po nježnoj koži nadlanice, kao da jagodicama tipka neku dugu priču samo njima razumljivu. Razgovor što su ga vodili bio je jedno veliko otkrivanje, kao kad dođete u novu nepoznatu zemlju, pa ne znate na koju bi stranu, svud je privlačno i ugodno, kao da uzbudljivo mami.

U predvečerje, dok se umorni grad spremao zakratko počinuti od raskošnog ljetnog sunca, promatrali su urbane kulise iz pokreta, kroz prozore automobila. Svaki novi semafor bio je razlog da iznova isprepletu prste ruku i tako bešumno komuniciraju jezikom dodira. Razgovor, geste i pogled mogu učiniti da nekoga bolje upoznamo, a dodir, zagrljaj, poljubac, ruka u ruci, omogućuju da osjetimo, da ćutimo blizak bilo, a to je puno više. O tome su razmišljali dok se sunce spuštalo za narančasti obod zapada.

Rastali su se uz dugi zagrljaj i međusobno obećanje da će se uskoro opet vidjeti. Krenuo je voziti u toplu ljetnu noć, a već na prvom zavoju mu je nedostajala. Uz glazbu i prigušeno brujanje motora potražio je lokalnu cesticu što vrluda uz rijeku. Takve ceste ne presijecaju krajolik kao auto-putevi, one prate pejzaž i dio su njega, pa su time ugodnije za vožnju. Traže više strpljenja i vremena, ali i pružaju više zadovoljstva. Pokušavao je vozeći prizvati u sjećanje njezin miris, ali kao d mu je dugo uzmicao, a onda je slučajno prstima prešao preko lica i osjetio ga, ostao je u ruci.

Zaustavio je auto na mjestu s kojeg se u mraku mogla nazrijeti rijeka. Nekoliko puta približio je ruku nosnicama i pustio da se poznati miris ugodno nastani u mislima i raširi cijelim tijelom. On je kao neka rijetka šarena ptica sletio eto baš na dlan, kao da je ga dobio na poklon. Stisnuo je šaku u pokušaju da ga što duže zadrži, a onda je ipak ispružio prste i pustio ga da slobodno leti, preko rijeke i tko zna kud.

Kad? Sad! naziv je albuma, a oni su Mel Camino, velikogorički pop rock sastav čiji je vokal i autor stihova živopisni Zlatko Majsec kojeg sam imao priliku nedavno upoznati. Mel Camino glazbena je činjenica koja traje desetak godina, međutim meni su do sad bili nepoznati, pa je slušanje albuma iz naslova otkriće. Kad? Sad! četvrti je po redu studijski album ovog zanimljivog sastava. To je poletan i energičan uradak nošen uglavnom odlučnim rifovima električne gitare i razigranih bubnjeva, ali moj početni dojam je kako je glazba samo kulisa za originalne i britke Majsecove stihove koje on sam kroz pjevanje izvrsno interpretira. Kad? Sad! u cijelosti je dostupan na Youtubeu gdje sam ga poslušao nekoliko puta. Prilično me se dojmio, pa utiske prenosim ovdje na blogu.

Album otvara stvar „Novo vrijeme“ za koju je prava šteta što je, čini mi se, ostala ispod radara glazbenih urednika domaćih radio stanica. To je pjevna i lako pamtljiva melodija koja ima sve preduvjete postati ono što često volimo nazvati hit. Stihovi: Novo vrijeme / Novo vrijeme je / Mijenjaj sebe / Ne optužuj svijet, ovom slušatelju bili su tek pozivnica da odškrine vrata muzičke kutijice Mel Camina. Taj dobar prvi dojam dodatno je pojačan odličnim video spotom u kojem članovi benda i brojni drugi defiliraju po dugoj ravnoj pisti kao na pokretnoj traci, tvoreći svojevrsni, razigrani, nesimetrični rock marš. Nastavak slijedi uz pjesmu „Vidova“ u kojoj prije svega dolazi do izražaja Zlatkov talent da se stihovima kreativno izrazi. Osebujni autor kao da priča priču u čijoj je srži znakovito pitanje: Dal' to samo trebam nju / Il' sam samo zaljubljen / u iluziju o njoj. Dojmljiva solo dionica na gitari u središnjem djelu točka je na i ljubavne priče kojoj se u ulozi slušatelja vrijedi vraćati. Treća stvar na albumu "Škvadra" poletna je pop oda koja slavi mladost i slobodu. U maniri beogradskih Idola, brzog je tempa i snažne energije, ali je istovremeno i nostalgična i sjetna u jednoj gotovo pa idealno doziranoj mjeri. Praćena je izvrsnim spotom u kojem se izmjenjuju kadrovi urbanog središta Zagreba, po čijim poznatim vedutama hodaju, trče, skejtaju, vesele se i punim plućima udišu život mladi ljudi okupljeni u veselu škvadru. "Iz dana u dan" poetski je narativ o svakodnevici koja se ponavlja u ritmu ustaljene kolotečine, ali joj Majsec u maniri pjesnika stvaratelja pokušava stati na put i učiniti je zanimljivijom. Stihovi: Pokušavam zaobići taj tamni val / a velik je k'o ocean, slikoviti su i znakoviti, kao da pozivaju da od svakog dana trebamo i moramo uzeti i ukrasti za sebe više. U središnjem djelu raskošan je gitarski i bubnjarski krešendo koji mami slušatelja da potenciometar pokraj kojeg piše volume odvrne na najjače. Peta stvar po redu naslovljena je jednostavno „Matoš“. Muzički to je spoj ranog Zabranjenog pušenja i EKV-a, takav je dojam na mene ostavila. Stihovi refrena optimistično uvjeravaju slušatelja da „problema nema, nema, nema, nema i nema, te da se poslije oluje, oluje, oluje, oluje, oluje sunce izaći sprema“. Praćena je zanimljivim video uratkom u kojem se isprekidani kadrovi nakratko zamrzavaju čineći efekt svojevrsnog stroboskopa. „Rulet“ govori o kockanju i noćnom životu, o „igri u kojoj nije bitan dobitak, već da se ubiju sati“. Refren ove stvari, kao i većine na albumu, sadržava brojne stihove koji se ne ponavljaju, što sugerira da njihov pisac ima puno toga za reći. Odsvirana je u klasičnoj rock maniri s gitarom u prvom planu, koja je opet praćena bogatim bubnjevima i suverenim basom na kojem melodija počiva. „Lego kockice“ podsjetila me na legendarni bend Buldožer, odlučna je i brza. U njoj se Majsec opet vraća neiscrpnoj temi, vezama i muško-ženskim odnosima koje se mogu nadograđivati ili rastavljati kao Lego kockice. Osma po redu je „Crno crni svijet“. Sadrži laganiji uvod i ostavlja pomalo mističan dojam, te traži od slušatelja povećani emotivni angažman i pažnju kako bi bila u punini doživljena. Na kraju sadrži glazbeni solo brzog marširajućeg ritma koji bi se u slobodnijoj interpretaciji mogao nazvati punkom. „Svaka oluja“ sadrži senzibilne stihove: Snovima krpam rupe / što na srcu tu odavno pronašle su dom. ili Putem otkrivam da svaka oluja / uvijek žuri da postane bonaca. Melodična gitara na kraju podsjeća na britanski sastav Wishbone Ash koji kao i Mel Camino stihove pakira u jedan pomalo sjetan, ali konkretan rock aranžman. „Kolumbo svoje duše 2“ govori o svojevrsnoj dualnosti, potrebi da se putuje i bude na jednom mjestu u isto vrijeme. Skreće pažnju na proturječnosti unutar sebe, o dva Ja. Krenuo sam zapisivati stihove refrena te završne stvari, ali toliko su brojni da bi uzeli previše mjesta, pa sam odustao. To je možda najbolji dokaz da se Majsec uz pomoć ostalih članova Mel Camina ne ponavlja, već u svakoj novoj strofi iznova dojmljivo i inovativno stvara.

Kad bi me netko pitao što bih na ovom albumu mijenjao, rekao bih: Skoro ništa. Kad? Sad! Zaokružena je kompaktna cjelina od deset stvari, stvaranju kojih je posvećena prilična pažnja, čini mi se. Dodao bih možda nešto više glazbene raznolikosti, na mjestima možda još poneki instrument ili prateći vokal. Jednu ili dvije pjesme bi za nijansu usporio i usmjerio prema onome što zovemo rock balada. Međutim iz bez tih zamišljenih intervencija album je u cijelosti odličan. Do samog kraja slušanja zadržao se moj početni dojam da je više nego solidno muziciranje benda idealna platforma za britke, ali emotivne Majsecove stihove, koji traže pažljivo slušanje. Mel Camino mi je kao što rekoh glazbeno otkriće, kojem ću se zasigurno u budućnosti vraćati i iznova ga otkrivati. Vjerujem da su live nastupi ovog benda energični i zvukom prštavi. Čim se ukaže prilika, iz prve ruke ću to provjeriti i ovdje na blogu ponešto o tome zapisati.





Mel Camino - Novo vrijeme
Mel Camino - Škvadra
Mel Camino - Matoš

Ljubiteljima jazza, osobito gipsy swinga dobro je poznata činjenica kako je Sisak zadnjih godina svojevrsna meka takove vrste glazbe. Za to je ponajviše zaslužan Damir Kukuruzović gitarist i frontmen sastava Django Group, te vlasnik i voditelj Siscia Jazz Cluba, mjesta osobitog ugođaja i posebne energije. Damir, osim što snima i nastupa sa svojim bendom širom Hrvatske i Europe, ima vrlo pozitivnu i pohvalnu navadu u Sisak dovoditi eminentna imena iz glazbenog svijeta gipsy swinga i jazza uopće. U tandemu s najboljima on i njegov bend onda na pozornici, relativno malobrojnu, ali probranu publiku časte melodičnim i ritmičnim zvucima gitara i violine, svirajući u dojmljivim aranžmanima uglavnom klasike žanra, odnosno ostavštinu legendarnog Djanga Reinhardta, mesije tog jedinstvenog glazbenog izričaja.

Ove godine pozivu se odazvao nizozemski gitarist Stochelo Rosenberg jedan od ponajboljih protagonista gipsy swinga za kojeg Damir nadahnuto ponavlja da je njegov veliki uzor. Iskazuje tako vrsni sisački interpretator ponos i oduševljenje što je došao u priliku Stochela u Sisku ugostiti i dijeliti s njim malu, ali upečatljivu pozornicu u podrumu kraj Kupe. Oduševljena publika bila je u prilici svjedočiti performansu u kojem se dvije izrazite glazbene osobnosti nadopunjuju, kao da prebirući po žicama razgovaraju u maniri glazbenika-filozofa kojima je kreacija i imaginacija dio svakodnevice. Vrsna nadopuna tom muzičkom „nadmudrivanju“ samozatajni je Bruno Urlić koji zvucima violine zaokružuje gitarističku priču, dajući joj svojevrsnu mekoću i melodioznost. Ništa manje nije značajan doprinos Miroslava Čehaića na ritam gitari, kojom postojano održava tempo uz koji bilo publike potiho otkucava. Jednako značajna je i punina zvuka bas gitare Željka Bilbije koja svojom snagom pruža cijeloj priči kompaktan i suveren okvir. Melodije kojima su protagonisti ove priče ispunili sisačku srpanjsku večer dojmljive su i prijemčljive u tolikoj mjeri da je slušatelj u stanju za kratko potisnuti u drugi plan čak i povijesni plasman hrvatske nogometne reprezentacije u finale svjetskog prvenstva koji im je prethodio.

U Siscia Jazz Club relativno često dolazim ponekad i bicklom, vozeći živopisnom lokalnom cestom što vrluda uz Savu. Glazbu što u njemu živi rado slušam i u njoj opetovano uživam. Ambijent što se nastanio pod starim podrumskim lukovima upijam i u njemu pronalazim inspiraciju uostalom i za pisanje kao i za življenje samo.

Vjerujem da je ljeto mnogim ljudima omiljeno godišnje doba, meni svakako jest. Dani su dugi i topli, dovoljan je jedan sloj tanke odjeće, moguće je uživati u sezonskom voću i povrću i za većinu to je sezona godišnjih odmora kad su u prilici odmaknuti se od radne svakodnevice i napuniti baterije. Ljeto, po meni, ima tri početka: onaj klimatološki, što je negdje početkom lipnja, ako se ne varam, zatim kalendarski, znamo vrlo dobro kad je, a treći je osobni početak. To je onaj kad svatko za sebe odluči ili osjeti da je došlo godišnje doba u kojem najviše uživa. Za mene ljeto počne s prvim danom srpnja, kad mi obično započne godišnji odmor. Iako sam zadovoljan svojim poslom, s velikim zadovoljstvom isključim ponavljajuću budilicu na mobitelu, duže spavam, pijem kavu na terasi nekog kafića, listam novine ili planiram odlazak na more ili neko drugo mjesto gdje se mogu opustiti i uživati. Ove godine, iako je bio nešto svježiji, prvi dan ljeta bio mi je poseban.

Danas, treći dan odučio sam iskoristiti za nešto dužu vožnju na biciklu. Već oko sedam ujutro zaputio sam se iz Ivanić-Grada lokalnom cestom prema Savi, odnosno Sisku, što je grad kojeg rado posjećujem u zadnje vrijeme, uglavnom na biciklu. Prvi susret s dragom mi rijekom uslijedi uvijek u mjestu Dubrovčak Lijevi. Nakon početnih desetak kilometara, taman kad poželim na kratko protegnuti noge, ukaže se Sava, uvijek primamljiva i svaki put barem za nijansu drukčija. Nakon što ju osmotrim i pogledom ispratim, nastavim voziti uskom cesticom po nasipu uz nju. Prvi nešto duži odmor rezerviran je za Martinsku Ves pokraj krasnog visećeg mosta, čiji skladni luk, dva visoka stupa u obliku slova A i splet debelih čeličnih sajli, što ga drže visoko iznad rijeke, me uvijek iznova oduševe. Danas u hladu pokraj mosta zatičem jednog čovjeka pedesetih godina otprilike. Pozdravim ga i upitam kako je. Srdačno mi odgovara i odmah se interesira za moju vožnju. Govorim mu kako planiram u Sisak, pa komentiramo mogućnosti dolaska u isti i stanje prometnica koje u taj grad vode. Novi poznanik žali mi se kako su pojedine dionice lokalnih cesta uz Savu u vrlo lošem stanju, što sam više puta imao priliku vidjeti i osjetiti, vozeći se na biciklu. Nastavljamo s razgovorom, pa tako saznajem da su posavska sela u dobroj mjeri pusta, pa nitko ne mari kakva je cesta tamo gdje živi malo ljudi. Priča mi dalje živopisni sugovornik kako se bavi poljoprivredom od koje vrlo teško živi, iako je investirao puno novaca u farmu svinja i mehanizaciju za obradu zemlje, te ulaže ogroman rad i trud kako bi prehranio obitelj. Pitam ga što je uzrok da se od poljoprivrede ne može pristojno živjeti, a on mi kao u realnoj inačici one emisije Plodovi zemlje odgovara da je za sve kriva politika odnosno uvoz. Navodi mi tako primjer kojem je svjedočio na jadranskoj obali. Tvrdi kako je na svoje oči vidio kako vlasnik jednog ugostiteljskog objekta kupuje dvadeset godina staru, smrznutu, portugasku janjetinu i poslužuje ju i prodaje kao svježu, izvornu, ličku, organski uzgojenu. Nakon što nastavim pedalirati desnom obalom Save još dugo sam pod dojmom tog usputnog razgovora. Susreti s takozvanim običnim malim ljudima često su nadahnjujući i jedan su od razloga zašto vozim po lokalnim cestama i izbjegavam mjesta koja se vežu uz pojam turizam, gdje je obično sve izrežirano ili čak lažirano.

U Sisku već tradicionalno odmaram na terasi Siscia jazz kluba, što mi je uz velike industrijske pogone, stari grad, Odru, Kupu i Savu jedan od sinonima grada u koji sam došao. Kod konobara se pobliže interesiram za nastupajući koncert koji planiram posjetiti. Vlasnik sisačkog kluba Damir Kukuruzović i gitarist i frontmen izvrsnog benda Django Group ovog ljeta u podrum kraj Kupe dovodi jednog od najboljih gitarista gipsy swinga Stochela Rosenberga. Vjerujem da će biti svirka i ugođaj za pamćenje. Dok razmišljam o koncertu obraća mi se jedan stariji gospodin što je sjedio za susjednim stolom. Moli me ljubazno da ga fotografiram na malom trgu kraj terase na kojem je postavljan veliki brodski propeler od legure koja u sebi sadržava mjed, pretopstavljam sudeći po boji. Rado udovoljavam njegovoj molbi, ta ga slikam pokušavajući kadrirati tako da se vidi propeler, kojim je oduševljen i Kupa u pozadini. Nakon što se vratimo svatko za svoj stol, govori mi u pomalo nostalgičnom tonu da je danas nakon dugo vremena došao u Sisak u kojem je nekad radio u čeličani gdje su se izrađivali takvi propeleri i još neki dijelovi iza brodove. Prilično je zadovoljan fotografijama koje planira poslati nekome, pa traži od konobara šifru za wi-fi te šalje slike nekoj osobi koju, kako kaže, dugo nije vidio, a do nje mu je jako stalo. Nekoliko puta mi se srdačno zahvaljuje na sitnoj usluzi te nastavlja dalje hodati uz Kupu i, sudeći po držanju, evocirati uspomene grada uz koji ga očito veže jedno životno razdoblje. Dok ispijam ostatke kave pokušavam u mislima odvrtiti prizore Siska od prije trideset i više godina kad su ovaj šarmantni gospodin i mnogi njemu slični izrađivali propelere i mnoga druga čuda onodobne tehnike.

Nastavljam dalje po magistralnoj cesti prema Popovači. Unatoč već pomalo umornim nogama i popriličnoj vrućini držim dobar tempo koji čini da se osjećam dobro. U tom gradiću kratko odmaram uz odličnu pizzu iz jedne obiteljske pekare, čiji me vlasnik ljubazno nudi da svoj putni obrok na miru pojedem za masivnim hrastovim stolom ispod velikog oraha u njegovom dvorištu. Prihvaćam ponudu te odmaram i uživam u hladu i sočnoj mješavini rajčice, sira i šunke na finom hrskavom tijestu, kakvo samo pravi pekari mogu zamijesiti i ispeći. Nastavljam dalje do Velike Ludine gdje me u lokalnom kafiću dočekuje prijatelj Dinko i njegov mali bigl, koji se znatiželjno vrzma, njuškajući oko naših nogu. Srdačno razgovaramo o svemu i svačemu, ponajviše o glazbi, knjigama i sličnim zajedničkim interesima. Primjećujem da je moj prijatelj vrlo dobrog raspoloženja i da zrači nekom očitom pozitivom. Govori mi da je razlog tome ponajviše činjenica da od nedavno ima psa, odnosno malu Biglicu kako joj je dao ime. Tvrdi da je društvo psa vrlo blagotvornog učinka na ljude, te savjetuje svima koji su iole usamljeni ili jednostavno vole pse da nabave nekog s kojim će moći razgovarati, smijati se i uživati.

Nakon još jednog nadahnjujućeg razgovora nastavljam dalje u smjeru Križa u kojem me dočekuje jedini nešto zahtjevniji brijeg na današnjoj vožnji. Prisiljen sam prebaciti u najsporiju brzinu i već prilično iscrpljen uspentrati se do centra Križa gdje u parku opet odmaram i uzimam daha za posljednju dionicu, odnosno cesticu što vrluda kroz sela Između Križa i Ivanić-Grada, koju lokalni biciklisti u šali nazivaju Put svile. Nakon što umoran dođem doma moji klici priušte mi svojevrsni after party na bazenu, gdje sam u prilici opustiti iscrpljene mišiće uz lagano plivanje. Dok tako dopuštam da mi svježina vode okrijepi cijelo tijelo vraćaju mi se slike ljudi, mjesta i krajolika kojeg sam zakratko bio dio, dok mi u mislima šumi huk kotača što suvereno gaze cestu, koja zove na još.