Usputne bilješke

Vjerujem da je ljeto mnogim ljudima omiljeno godišnje doba, meni svakako jest. Dani su dugi i topli, dovoljan je jedan sloj tanke odjeće, moguće je uživati u sezonskom voću i povrću i za većinu to je sezona godišnjih odmora kad su u prilici odmaknuti se od radne svakodnevice i napuniti baterije. Ljeto, po meni, ima tri početka: onaj klimatološki, što je negdje početkom lipnja, ako se ne varam, zatim kalendarski, znamo vrlo dobro kad je, a treći je osobni početak. To je onaj kad svatko za sebe odluči ili osjeti da je došlo godišnje doba u kojem najviše uživa. Za mene ljeto počne s prvim danom srpnja, kad mi obično započne godišnji odmor. Iako sam zadovoljan svojim poslom, s velikim zadovoljstvom isključim ponavljajuću budilicu na mobitelu, duže spavam, pijem kavu na terasi nekog kafića, listam novine ili planiram odlazak na more ili neko drugo mjesto gdje se mogu opustiti i uživati. Ove godine, iako je bio nešto svježiji, prvi dan ljeta bio mi je poseban.

Danas, treći dan odučio sam iskoristiti za nešto dužu vožnju na biciklu. Već oko sedam ujutro zaputio sam se iz Ivanić-Grada lokalnom cestom prema Savi, odnosno Sisku, što je grad kojeg rado posjećujem u zadnje vrijeme, uglavnom na biciklu. Prvi susret s dragom mi rijekom uslijedi uvijek u mjestu Dubrovčak Lijevi. Nakon početnih desetak kilometara, taman kad poželim na kratko protegnuti noge, ukaže se Sava, uvijek primamljiva i svaki put barem za nijansu drukčija. Nakon što ju osmotrim i pogledom ispratim, nastavim voziti uskom cesticom po nasipu uz nju. Prvi nešto duži odmor rezerviran je za Martinsku Ves pokraj krasnog visećeg mosta, čiji skladni luk, dva visoka stupa u obliku slova A i splet debelih čeličnih sajli, što ga drže visoko iznad rijeke, me uvijek iznova oduševe. Danas u hladu pokraj mosta zatičem jednog čovjeka pedesetih godina otprilike. Pozdravim ga i upitam kako je. Srdačno mi odgovara i odmah se interesira za moju vožnju. Govorim mu kako planiram u Sisak, pa komentiramo mogućnosti dolaska u isti i stanje prometnica koje u taj grad vode. Novi poznanik žali mi se kako su pojedine dionice lokalnih cesta uz Savu u vrlo lošem stanju, što sam više puta imao priliku vidjeti i osjetiti, vozeći se na biciklu. Nastavljamo s razgovorom, pa tako saznajem da su posavska sela u dobroj mjeri pusta, pa nitko ne mari kakva je cesta tamo gdje živi malo ljudi. Priča mi dalje živopisni sugovornik kako se bavi poljoprivredom od koje vrlo teško živi, iako je investirao puno novaca u farmu svinja i mehanizaciju za obradu zemlje, te ulaže ogroman rad i trud kako bi prehranio obitelj. Pitam ga što je uzrok da se od poljoprivrede ne može pristojno živjeti, a on mi kao u realnoj inačici one emisije Plodovi zemlje odgovara da je za sve kriva politika odnosno uvoz. Navodi mi tako primjer kojem je svjedočio na jadranskoj obali. Tvrdi kako je na svoje oči vidio kako vlasnik jednog ugostiteljskog objekta kupuje dvadeset godina staru, smrznutu, portugasku janjetinu i poslužuje ju i prodaje kao svježu, izvornu, ličku, organski uzgojenu. Nakon što nastavim pedalirati desnom obalom Save još dugo sam pod dojmom tog usputnog razgovora. Susreti s takozvanim običnim malim ljudima često su nadahnjujući i jedan su od razloga zašto vozim po lokalnim cestama i izbjegavam mjesta koja se vežu uz pojam turizam, gdje je obično sve izrežirano ili čak lažirano.

U Sisku već tradicionalno odmaram na terasi Siscia jazz kluba, što mi je uz velike industrijske pogone, stari grad, Odru, Kupu i Savu jedan od sinonima grada u koji sam došao. Kod konobara se pobliže interesiram za nastupajući koncert koji planiram posjetiti. Vlasnik sisačkog kluba Damir Kukuruzović i gitarist i frontmen izvrsnog benda Django Group ovog ljeta u podrum kraj Kupe dovodi jednog od najboljih gitarista gipsy swinga Stochela Rosenberga. Vjerujem da će biti svirka i ugođaj za pamćenje. Dok razmišljam o koncertu obraća mi se jedan stariji gospodin što je sjedio za susjednim stolom. Moli me ljubazno da ga fotografiram na malom trgu kraj terase na kojem je postavljan veliki brodski propeler od legure koja u sebi sadržava mjed, pretopstavljam sudeći po boji. Rado udovoljavam njegovoj molbi, ta ga slikam pokušavajući kadrirati tako da se vidi propeler, kojim je oduševljen i Kupa u pozadini. Nakon što se vratimo svatko za svoj stol, govori mi u pomalo nostalgičnom tonu da je danas nakon dugo vremena došao u Sisak u kojem je nekad radio u čeličani gdje su se izrađivali takvi propeleri i još neki dijelovi iza brodove. Prilično je zadovoljan fotografijama koje planira poslati nekome, pa traži od konobara šifru za wi-fi te šalje slike nekoj osobi koju, kako kaže, dugo nije vidio, a do nje mu je jako stalo. Nekoliko puta mi se srdačno zahvaljuje na sitnoj usluzi te nastavlja dalje hodati uz Kupu i, sudeći po držanju, evocirati uspomene grada uz koji ga očito veže jedno životno razdoblje. Dok ispijam ostatke kave pokušavam u mislima odvrtiti prizore Siska od prije trideset i više godina kad su ovaj šarmantni gospodin i mnogi njemu slični izrađivali propelere i mnoga druga čuda onodobne tehnike.

Nastavljam dalje po magistralnoj cesti prema Popovači. Unatoč već pomalo umornim nogama i popriličnoj vrućini držim dobar tempo koji čini da se osjećam dobro. U tom gradiću kratko odmaram uz odličnu pizzu iz jedne obiteljske pekare, čiji me vlasnik ljubazno nudi da svoj putni obrok na miru pojedem za masivnim hrastovim stolom ispod velikog oraha u njegovom dvorištu. Prihvaćam ponudu te odmaram i uživam u hladu i sočnoj mješavini rajčice, sira i šunke na finom hrskavom tijestu, kakvo samo pravi pekari mogu zamijesiti i ispeći. Nastavljam dalje do Velike Ludine gdje me u lokalnom kafiću dočekuje prijatelj Dinko i njegov mali bigl, koji se znatiželjno vrzma, njuškajući oko naših nogu. Srdačno razgovaramo o svemu i svačemu, ponajviše o glazbi, knjigama i sličnim zajedničkim interesima. Primjećujem da je moj prijatelj vrlo dobrog raspoloženja i da zrači nekom očitom pozitivom. Govori mi da je razlog tome ponajviše činjenica da od nedavno ima psa, odnosno malu Biglicu kako joj je dao ime. Tvrdi da je društvo psa vrlo blagotvornog učinka na ljude, te savjetuje svima koji su iole usamljeni ili jednostavno vole pse da nabave nekog s kojim će moći razgovarati, smijati se i uživati.

Nakon još jednog nadahnjujućeg razgovora nastavljam dalje u smjeru Križa u kojem me dočekuje jedini nešto zahtjevniji brijeg na današnjoj vožnji. Prisiljen sam prebaciti u najsporiju brzinu i već prilično iscrpljen uspentrati se do centra Križa gdje u parku opet odmaram i uzimam daha za posljednju dionicu, odnosno cesticu što vrluda kroz sela Između Križa i Ivanić-Grada, koju lokalni biciklisti u šali nazivaju Put svile. Nakon što umoran dođem doma moji klici priušte mi svojevrsni after party na bazenu, gdje sam u prilici opustiti iscrpljene mišiće uz lagano plivanje. Dok tako dopuštam da mi svježina vode okrijepi cijelo tijelo vraćaju mi se slike ljudi, mjesta i krajolika kojeg sam zakratko bio dio, dok mi u mislima šumi huk kotača što suvereno gaze cestu, koja zove na još.