Jasno je vidio kako se iz daljine probija kroz rijeku ljudi što su činili užurbanu gradsku vrevu. Kad su im se pogledi sreli uočio onaj posebni sjaj kojim je zračila, iskru kakvom mogu bljesnuti samo oni posebni, odabrani. Kad se približila, blago se osmjehnula i na trenutak učinila da svijet oko njega prestane postojati, da potone u ambis ostvarenih želja, snova i nadanja. Prislonio je svoje usnice na njezine i zagledao joj se u oči, kao da je uronio u njih. Potražio je svojom rukom njenu, učinivši da im se prsti isprepletu kao u nekoj igri koja nema pravila, u kojoj se sve odvija spontano, bez plana, u kojoj trenutci i prije nego se dogode postaju prošlost.
Šetali su dugom alejom nadsvođenom javorolisnim platanama, moćnim stablima što su u stanju svojim bogatim krošnjama i širokim listovima usred ljeta načiniti ugodni hlad. Držali su se za ruke, razgovarali, šalili se, smijali se, uživali u trenutcima tišine i upijali bilo grada što se tog dana rasprostro samo za njih kao neka nepregledna pozornica. Evocirali su zajedničke uspomene, a poznati punktovi služili su im kao podsjetnik na iste ili kao poziv na stvaranje novih. Otkrivali su jedan novi samo njihov gradi, mapirali ga u mislima u mjerilu jedan naprama broj koraka što su ih prehodali.
Nakon maratonske šetnje zastali su na kavi u podrumu jazz caffea. Dok se kroz polumrak živopisnog lokala melankolično razlijegao zvuk saksofona položio je svoju ruku na njezinu, prstima prelazio po nježnoj koži nadlanice, kao da jagodicama tipka neku dugu priču samo njima razumljivu. Razgovor što su ga vodili bio je jedno veliko otkrivanje, kao kad dođete u novu nepoznatu zemlju, pa ne znate na koju bi stranu, svud je privlačno i ugodno, kao da uzbudljivo mami.
U predvečerje, dok se umorni grad spremao zakratko počinuti od raskošnog ljetnog sunca, promatrali su urbane kulise iz pokreta, kroz prozore automobila. Svaki novi semafor bio je razlog da iznova isprepletu prste ruku i tako bešumno komuniciraju jezikom dodira. Razgovor, geste i pogled mogu učiniti da nekoga bolje upoznamo, a dodir, zagrljaj, poljubac, ruka u ruci, omogućuju da osjetimo, da ćutimo blizak bilo, a to je puno više. O tome su razmišljali dok se sunce spuštalo za narančasti obod zapada.
Rastali su se uz dugi zagrljaj i međusobno obećanje da će se uskoro opet vidjeti. Krenuo je voziti u toplu ljetnu noć, a već na prvom zavoju mu je nedostajala. Uz glazbu i prigušeno brujanje motora potražio je lokalnu cesticu što vrluda uz rijeku. Takve ceste ne presijecaju krajolik kao auto-putevi, one prate pejzaž i dio su njega, pa su time ugodnije za vožnju. Traže više strpljenja i vremena, ali i pružaju više zadovoljstva. Pokušavao je vozeći prizvati u sjećanje njezin miris, ali kao d mu je dugo uzmicao, a onda je slučajno prstima prešao preko lica i osjetio ga, ostao je u ruci.
Zaustavio je auto na mjestu s kojeg se u mraku mogla nazrijeti rijeka. Nekoliko puta približio je ruku nosnicama i pustio da se poznati miris ugodno nastani u mislima i raširi cijelim tijelom. On je kao neka rijetka šarena ptica sletio eto baš na dlan, kao da je ga dobio na poklon. Stisnuo je šaku u pokušaju da ga što duže zadrži, a onda je ipak ispružio prste i pustio ga da slobodno leti, preko rijeke i tko zna kud.
Post je objavljen 24.07.2018. u 23:50 sati.