Azra je bila, po mišljenju mnogih, najljepša djevojka u Kasabi i šire. Kuću njenog oca Ismeta što se nalazila na osunčanoj padini takozvane donje čaršije s koje je pucao pogled na pijacu i cijeli grad pohodili su mnogi prosci. Azra ih je redom odbijala svakom nalazeći neku manu. Jedan je bio peksin, drugi zijančer, a treći opet pjano i bekrija. Babo joj je govorio kako nema na ovom dunjaluku čoeka bez mane i da batali izvoljevat, te se lijepo uda i izrodi djecu kakav je red. Majka Fadila odavno je u škrinje i ormane spremila bogat miraz kako bi se njena voljena ćer jedinica nauživala udobnosti i ugode i kad napusti roditeljski dom. Stari trgovac i žena mu međutim nisu znali da se Azra zagledala u Momčila, kaurina i još k tome siromaka, najstarijeg od petoro braće. Momo, kako ga je od milja zvala, bio je sin pravoslavne sirotinje, što se tiskala u trošnim kućercima s druge strane rijeke one sjenovite, memli na kojoj sunce samo iza podneva grane, a i tad škrto osobito za zimskih dana. Momin otac Milenko naumio je najstarijeg sina dati da uči za popa, kako bi ga time djelomično oslobodio siromaštva, što se kao usud prenosilo s koljena na koljeno. Nije međutim stari Mile ni slutio da se njegov nesuđeni prota do ušiju zaljubio u muslimanku i to onu najljepšu.
Azra i Momo nisu, od čarolije što im je zaposjela srca, čuli prijetnje roditelja i govorkanja ulice. Nakon što su pod vedrim nebom, dok je ispod njih snena čaršija spokojno snivala, prvi put vodili ljubav, znali su da nema povratka. Tim činom jedno pred drugim neformalno su ozakonili svoju vezu, ali jednako tako priskrbili sebi izopćenje iz krute zajednice koja nije praštala neposluh. Kad je Azra ocu rekla da će poći za Momu, stari trgovac navukao je masku prijezira, razbaštinio kćer i zauvijek joj zalupio vrata svoje kuće. Majka je danima kukala i proklinjala: Kud baš njih čestite i bogobojazne ljude da dobri Allah takvom sramotom obilježi. Momčilo je od donekle razumnog oca ipak dobio mali šljivik na kraju najdaljeg sokaka koji je svojim rukama iskrčio i na goloj ledini tokom vrelog ljeta podigao skromnu drvenu kućicu. Nevjenčana supruga bila mu je pritom i irget i kuharica i ljubavnica jer druge pomoći i podrške nisu mogli očekivati. Uselili su s prvim kišama dok je čaršija i ona muslimanska i pravoslavna frktala i okretala glavu kad bi se sretni pojavili na pijaci ili u kojem dućanu.
Da nije lako onima što se ogluše o stamene kanone, po kojima se vjekovima odvijao život u Bosni za turskog vakta i kasnije, osjetili su ljubavnici vrlo brzo. Vrijednog i spretnog Momu baš nitko nije mogao ili htio primiti u stalnu službu. Te pao promet, te slaba godina, te narod nema para. Dobivao bi neuvjerljive odgovore kad bi kod kojeg zanatlije ili trgovca pitao za posao da bi isti taj već sedmicu kasnije uzeo nekog drugog. Živjeli su od njegovih povremenih nadnica, peradi što su je držali oko kuće i onoga što bi sami uspjeli uzgojiti i spremiti u ambar. Puno teže od skromne svakodnevice padala im je šutnja i osuda čaršije na koju su bili u odsutnosti osuđeni, kao da su kužni. Ono malo prijatelja što su u početku imali, razbježalo se kao rakova djeca, jer bi i sami pali u nemilost moralnih autoriteta i lokalnih velmoža, kad bi isti vidjeli da navraćaju u kućicu na kraju najdaljeg sokaka.
Jedne večeri s kraja ljeta, taman kad se navršila prva godina zajedničkog življenja, planula je Azrina i Momina skromna izba kao da je od slame. Vreli plameni jezici gutali su suhu hrastovinu i krov od borove šindre nesmiljenom brzinom. Cijela Kasaba bila je osvijetljena tim plamenom neposluha i inata. Neki su tvrdili da se vatra vidjela sve do granice. Dok su prve komšije zagrabili vode iz bunara već je skoro sve nestalo u munjevitoj buktinji. Urušio se čak i dimnjak, jedini zidani dio skromnog ognjišta. U vrijeme požara, kao ni jutro poslije, nitko stanare kuće nije vidio. Pretražili su temeljito drugi dan zgarište stanovnici Kasabe, ne bi li našli dokaze da su ljubavnici preselili na drugi svijet, te im priredili dostojan ispraćaj, međutim nisu našli ništa. Nitko nije sa sigurnošću mogao reći, jesu li Azra i Momo izgorjeli u požaru ili su živi zauvijek napustili svoje kadije i dušmane netom prije. Mjesecima su ljudi glasno raspravljali i nagađali o njihovoj sudbini, kao što su ih tiho osuđivali dok su još bili među njima.
Ova priča bila bi slična mnogima da nije epiloga po kojem je upamćena što je više nego valjan razlog da bude ispričana. U proljeće iduće godine kad je već trava pokrila ostatke pepela i temelje, a narod počeo pomalo zaboravljati Azru i Momu na mjestu gdje je nekad stajala kućica gotovo istovremeno izniknule su dvije neobične biljke. Jedna je bila krasan srebrni bor kakvog u cijeloj Bosni nije bilo. Njegove bjeličaste iglice isticale su se kao duga brada nekog starca. Uz čibuk i kahvu muški iz Kasabe kazivali su kako je sjeme tog bora morao dopuhati najhladniji vjetar. Možda onaj sibirski sjeverac što je zimus u kosti prodirao. Tik uz bor niknula je raskošna ruža penjačica i svoje izdanke počela plesti oko njegovih grana. Žene su govorile kako takvu ružu nikad nisu vidjele. Da se jedino ona tekućina što život pokreće može s njenim crvenilom mjeriti. Na sijelima i kraj vode zanosno su sanjarile kako je sjeme te ruže sigurno donijela ona vruća južina iz same afričke pustinje. Godinama su tako rasli ruža i bor na kraju najdaljeg sokaka prkosno i ponosno se grleći. Nije bilo prolaznika što nije bar na trenutak skrenuo pogled na taj prizor osjetivši istovremeno zebnju i toplinu oko srca.
Priča je inspirirana ovom pjesmom.
Damir Imamović Dva se draga
Post je objavljen 25.06.2018. u 20:41 sati.