Usputne bilješke

Blogeri jeste bili jučer na terasi Kulturnog centra Galženica u Velikoj Gorici? Znam niste, inače bih vas vidio. Ja jesam, odazvao sam se ljubaznom pozivu blogerice SarahB i došao na spomenutu terasu s koje se pruža lijepi pogled na slabo mi poznat grad. Zatekao sam veselo društvo i ugodan ambijent, koji se čak može prispodobiti s dnevnim boravkom. Dok je sparni dan uzmicao pred nadolazećom svježinom večeri, a sa obližnjeg trga i igrališta dopirao veseli dječji žamor, tri velikogoričke autorice stihova i jedan pjesnik-pisac okupljenima su nadahnuto prezentirali svoje uratke, uglavnom pjesme. Činilo se kako se prisutni većinom poznaju, što je događaju dalo prijateljsku notu i doprinijelo da čitanje prođe u uglavnom šaljivom tonu. Iako sam one koji su nastupali i goste tek upoznao, srdačna dobrodošlica učinila je da se osjećam ugodno, kao član tog veselog literarnog društva.

Pjesme što ih je Sunčana nadahnuto podijelila sa okupljenom publikom u dobrom mjeri otprije su mi poznate zahvaljujući objavama na njenom blogu SarahBernhardt. Međutim u izravnoj interpretaciji dobivaju jednu novu dimenziju i na slušatelja ostavljaju izrazit utisak. Moj je dojam da Sunčana kroz originalnu, pomalo raspršenu poeziju pripovijeda bogatu osobnu priču, umotanu u ženstveni emotivni aranžman lirike. Jedva primjetnom početnom tremom i simpatičnom gestikulacijom prema oduševljenoj publici, čitajući pokazuje da joj je do iste izrazito stalo. Ništa manje dojmljiv nije bio ni nastup još dvije velikogoričke pjesnikinje. Petra je pokazala da u njenoj simpatičnoj bilježnici stanuju ponajviše ljubavni stihovi. Svojim zanesenim nastupom s naglašenim stankama na najbolji mogući način približila ih je prisutnima, ne propustivši niti jednom na aplauz diskretnim osmjehom oblikovati hvala. Jednako tako svojim je pjesmama pažnju i naklonost publike kupila Goga. Za njene strofe moglo bi se reći da su životne i zrele. Tematizira međuljudske odnose kroz poetsku optiku sa snažnim osobnim pečatom. Poseban pasus možda zaslužuje živopisni Zlatko, ali zbog mojeg kavalirskog „garda“ prema damama ovaj put ga ne mogu počastiti prorjedom. To ne umanjuje vrijednost njegovih redaka i dojam originalnog nastupa, koji se čak može prozvati Stand upom. Zlatko recitira napamet, čita, glumi i komunicira s publikom koja mu zahvaljuje glasnim pljeskom i još glasnijim smijehom. Na kraju mi je darovao svoju knjigu i tom gestom se na Zlatnim žbicama vjerojatno predbilježio za zaseban tekst.

Svojevrsni after party uslijedio je u jednom kafiću u centru Gorice. To mi je dalo priliku da pomnije osmotrim središte grada i pobliže upoznam aktere poetske večeri. Iako sam praktički tek sreo desetak ljudi, u tom šarenom društvu osjećao sam se vrlo ugodno, kao da se duže poznajemo. Tome je pridonijelo njihovo gostoprimstvo i opuštenost, najbolji poziv da u Veliku Goricu dođem opet, idući put možda biciklom.