Usputne bilješke

Prema nekim procjenama Hrvatska ima oko 2 (slovima dva) milijuna (brojkama 2.000.000) nogometnih izbornika. Što bi prevedeno na jezik svakodnevice značilo otprilike da svi znaju sve o nogometu. Uhvatiti se pisanja o loptanju u takvom okruženju može izgledati kao gubitak vremena, ali nitko nama vrijeme nije darovao, pa ga ne možemo ni izgubiti. Ako ste pomislili da se ova riječ izbornik odnosi na nekoga tko se za nešto izborio, na krivom ste tragu. U ovom slučaju izbornik je osoba koja bira, sastavlja momčad i smišlja taktiku. Nekad se to jednostavno zvalo trener, a sad je eto izbornik, kao neki vojni čin. Niti u klubovima treneri više nisu treneri, već menadžeri, kao u tvrtkama.

Dobro, sad kad smo se upoznali sa osnovnim terminima možemo dalje. Hrvatska nogometna reprezentacija, osim ovih dva milijuna uglavnom kafanskih, televizorskih, ima i onog pravog izbornika, koji sa svojim timom zaista bira i vodi momčad. Za neupućene, a znam da ih ima, jer u vrijeme svjetskih prvenstava nogomet gledaju mnogi uključujući i velik broj žena, njegovo ime je Zlatko Dalić i jedan je u nizu izbornika koji će pokušati približiti se Ćiri. (ovdje se ne misli na onaj stari parni vlak, već na živopisnog Travničanina koji je zaslužan na najveći uspjeh hrvatskog nogometa) Dakle Zlatko će pokušati ostvariti nešto što žele svi, pa je logično pretpostaviti da će na tom putu mnogi biti gubitnici, a samo jedan istinski pobjednik. Vjerujemo i nadamo se da će to bit baš naši.

Za početak tog trnovitog puta treba proći grupu. (misli se na skupinu od četiri reprezentacije, a ne na rock sastav) Prva prepreka je Nigerija protiv koje igramo u subotu u Kalinjingradu, to je onaj komadić Rusije na Baltiku, okružen Europskom unijom, relativno blizu. Dva moja poznanika, Osječani Mileni i Svileni, trenutno biciklima praše na tu tekmu. Afričke momčadi su tempirane bombe, vjerujete mi. S njima nikad niste na čisto. U stanju su prodati vam lažnjak nakon kojeg ispadnete smiješni. Jednako tako mogu se raspasti, kao Kamerun, kojeg smo nakantali u Brazilu prije četiri godine. Uglavnom treba biti oprezan i maksimalno koncentriran, rekao je inovativno Zlatko. Ja bih na to dodao još dvije originalne misli: Svi igraju nogomet i lopta je okrugla. Ako dobijemo Nigeriju, a vjerujem da hoćemo, porast će nam samopouzdanje, okuražit ćemo se (nadam se ne previše), pa će biti lakše protiv Argentine u Nižnji Novogrodu. (grad na ušću Oke u Volgu, oko 400 km istočno od Moskve, ne znam nikog tko je tamo krenuo biciklom, iako vjerujem da ima ljudi) Na Argentinu ne treba previše trošiti digitalnu tintu. Uvijek u krugu faforita (ovako Rakitić kaže favoriti), ova generacija gladna je uspjeha (svaka je to na svoj način) i što može biti presudno, u momčadi ima jednog vanzemaljca. (Fifa se bori protiv dopinga i rasizma dok istovremeno žmiri na činjenicu da neki za pojačanjima posežu iznad stratosfere) Ali nisu ni Gaučosi (tako im tepaju) nepobjedivi. Uostalom 98. smo bili s njima u grupi i na kraju se okitili broncom, što su oni gledali na tv-u, neka tako bude i ovaj put, ja zadovoljan i sretan. Treća prepreka grupne faze je Island. Vikinzi nas čekaju u Rostovu na Donu. (pronicljiviji među vama odmah će skužiti da je ovaj grad na rijeci Don, koja se, ako je vjerovati google mapsu, grana u veliku deltu i ulijeva u Azovsko more) Dvojica biciklista iz Zagreba prošli su kroz taj grad na svojem epskom putovanju biciklima na Olimpijadu u Peking 2012. Za Island treba reći kako su u kvalifikacijama bili ispred nas i da su nabrijani kao i obično. Ali brate ako ne možemo protiv ekipe ranga Islanda onda i nismo za drugi krug u kojem će nas sigurno čekati malo ozbiljniji faforiti. Imam informacije iz prve ruke (frendica koja mi je poslala Linea majicu, za više informacija potražiti u arhivi priču La Linea) da su Islanđani toliko nabrušeni da lako mogu izgorjeti u prevelikoj želji za uspjehom. Na nama je samo da to malo zakurimo i kasnije se pravimo ludi.

Ako prođemo grupu, a trebamo vjerovati i nadati se da će bit tako, idemo na Francusku, Dansku, Peru ili malo vjerojatno Australiju. Bit ćemo u prilici upoznati još jedan ruski grad Kazanj (800 km istočno od Moskve, otprilike deset dana biciklom, također na mitskoj Volgi) Ako do toga dođe napisat ću jedan poseban post u čast prolaska grupne faze, ovaj neka bude moj skromni doprinos uvodnom nogometnom ludilu, mali blogerski vjetar u leđa našima. Hrvatska Hrvatska!!