Prije dvanaest dana napisao sam ovdje post u kojem onako studiozno, u maniri Antona Samovojske, najavljujem aktualno svjetsko nogometno prvenstvo. U tom tekstu žalac mojeg navijačkog i blogerskog nerva (uh koja jezična formulacija, kako sam se samo sjetio) usmjeren je bio na hrvatsku reprezentaciju, odnosno dvoboje u skupini. Kako sam prilično loš prognozer, nisam pokušao predvidjeti rezultate, već sam izrazio nadu i želju da naši prođu grupu. Znamo vrlo dobro da su je, ne prošli, već protutnjali furiozno kroz nju, a nije baš bila mačji kašalj. Već to samo po sebi je priličan uspjeh, a naravno trebamo i moramo u ovom trenutku očekivati od njih puno više. Podsjetit ću vas da nam je to zadnji put pošlo za rukom samo one mitske 98. kad je tata Ćiro bio za kormilom hrvatske lađe, sine. U čast tog uspjeha u nastavku donosim mali povijesni rezime igara Hrvatske na svjetskim prvenstvima, po sjećanju, onako kako sam ih vidio i doživio.
Te famozne 98. Zahvaljujući Vatrenima i Ćiri, nogomet je ušao na velika vrata u srca takozvanih malih, običnih ljudi (malo patetike nije na odmet) i stvorio se svojevrsni kult reprezentacije koji živi i danas. Ja nisam neki veliki poznavatelj jurnjave po zelenim livadama, prosječan sam navijač, ali sastav brončanih iz Francuske pamtim kao da su jučer igrali. Evo bez googla po sjećanju: Ladić, Bilić, Štimac, Soldo, Šimić, Jurić, Jarni, Stanić, Prosinečki, Boban i Šuker. Još uvijek mi je pred očima Ćiro koji na krilu drži onu žandarsku kapu u znak podrške teško ozlijeđenom francuskom policajcu. Tom gestom nadmašio je možda i legendarni bijeli šal po kojem je svojevremeno bio poznat. U skupini smo i tad bili sa Gaučosima (Argentinci za neupućene), čak su nas i dobili 1:0, ali zahvaljujući pobjedama nad Japanom i Jamajkom, prošli smo dalje. U osmini filana bez većih problema riješili smo Rumunje, da bi u četvrtfinalu odigrali jednu od onih povijesnih utakmica protiv uvijek jake Njemačke, koja nas je dvije godine prije na europskom prvenstvu u Engleskoj izbacila iz natjecanja. Vratili smo im Milonju za Dragonju, utrpavši im čak tri komada. Euforija što je zavladala u Hrvatskoj nakon te utakmice teško je ponovljiva. U polufinalu smo nesretno izgubili od domaćina, da bi opet pokazali kako smo pravi kad smo za treće mjesto dobili tad nimalo slabe Nizozemce. Treći na svijetu hej, ne treba ništa dodati!
Malo je Ćiro pokvario dojam godinu i pol kasnije kad je remizirao sa Srbijom u Maksimiru u kvalifikacijama za europsko na koje nismo otišli, ali Bože moj i to je sport i život. Nakon toga uslijedilo je prvo svjetsko koje se igralo u dvije države Japanu i Koreji, južnoj naravno. U prvoj tekmi Meksikanci su nam očitali bukvicu, pa u drugom kolu nismo polagali puno nada protiv mačke sa devet života Talijana ili Azzurra, kako im nekad tepaju novinari. Međutim ukazao se pred kraj neumorni Olić i kao puno puta dokazao ne je.. lijep već uporan. (jedna mačo-šovinistička, ipak je ovo nogomet, muški sport uglavnom) Kad smo već počeli razmišljati o osmini finala otrijeznio nas je prosječni Ekvador i pokunjene poslao doma. Pod dirigentskom palicom starog gemištera Cice, zaputili su se Vatreni 2006. u dragu nam i prijateljsku Njemačku, gdje mnogi našijenci vrijedno zarađuju svoj kruh sa sedam kora. Opet nismo uspjeli proći famoznu grupu. U prvom kolu izgubili smo 1:0 od Brazila, u drugom izvukli mršavih 0:0 sa Japanom i umjesto da k'o ljudi prođemo u osminu finala, mi sa slabašnim „Klokanima“ (skužili ste da su to Australci) odigramo 2:2, pa oni prođu dalje. S takvom igrom nismo ni zaslužili prolaz. Prvenstvo u Južnoafričkoj republici smo propustili. Razlog vrlo jednostavan, nismo se plasirali. To je ona generacija koju je punih šest godina vodio Bilić, odigrao 2008. na europskom u Austriji izvrsno u skupini, da bi u četvrtfinalu, nakon što je Klasnić zabio za 1:0 u sto dvadesetoj minuti, nesretno ispali od fanatičnih Turaka na penale. Prije četiri godine Vatrene u su u Brazil poveli Niko Kovač i njegov brat Robert. Već pomalo frustrirani gledali smo kako su naši Brazilcima i Meksikancima postali redovite mušterije. Dojam smo popravili jedino protiv slabašnog Kameruna, ali nedovoljno za prolaz.
Ovaj kratki rezime pokazuje nam zapravo kako prolazak skupine nije mala stvar. Svjetsko je smotra onih najjačih i najspremnijih i u takvoj konkurenciji svaka pobjeda je veliki uspjeh, a mi smo ih u Rusiji nanizali već tri i za to našima skidam kapu. Kao što rekoh, neću se baviti prognozama, neka bude kako treba biti. Sretan sam što ovo ljeto možemo navijati, slaviti i uživati u nogometu s društvom, jer ovakve tekme gledaju se u krugu bliskih ljudi i prijatelja. Ja sam sve tri pogledao u društvu svojih klinaca. Obučeni u kockasto pjevali smo i plesali nakon svake. Jučer smo imali čak i bubanj. Navijamo, nadamo se i vjerujemo kako će biti još razloga za nogometno slavlje. Sretno Hrvatska!!
Post je objavljen 27.06.2018. u 11:49 sati.