KLJUČ II — SRCE
Upoznala ga je u tramvaju, onom starom koji uvijek kasni i uvijek zvuči kao da se raspada, ali nikad ne stane. Sjeo je preko puta nje, tiho, kao da ne želi poremetiti ravnotežu večeri. Imao je oči koje su bile previše tamne da bi bile samo oči, i osmijeh koji je izgledao kao da ga je zaboravio koristiti godinama.
Kad je tramvaj naglo zakočio, nešto joj je palo iz torbe. On je bio brži od nje. Podigao je mali srebrni ključ koji nije prepoznala.
„Ovo je tvoje,“ rekao je.
„Nije,“ odgovorila je.
Ali on se samo nasmiješio, kao da zna bolje. Te noći, kad je otvorila torbu, ključ je bio unutra.
Sljedećih dana počela ga je viđati posvuda. Na stanici. U knjižnici. U pekarnici. Uvijek sam, uvijek tih, uvijek s onim pogledom kao da je čeka.
Nije joj bilo neugodno. Nije se bojala. Bilo je nešto u njemu što je djelovalo poznato, kao da ga je već jednom voljela, ali se ne sjeća kada.
Jedne večeri pokucao je na njezina vrata.
„Znam gdje ključ pripada,“ rekao je.
„Gdje?“ pitala je, iako je već znala da će ga pustiti unutra.
„Tebi.“
Ušao je u stan kao da ga je već znao napamet. Stao je pred nju, blizu, preblizu, ali nije je dotaknuo.
„Nisi me se sjetila,“ rekao je tiho. „Ali ja sam se tebe sjećao.“
Srce joj je udarilo jače. Ne od straha. Od nečeg drugog. Nečeg što je bilo opasno samo zato što je bilo istinito.
„Tko si ti?“ šapnula je.
On je podigao ključ.
„Onaj kome si jednom dala svoje srce.“
„Ne sjećam se.“
„Znam. Zato sam se vratio.“
Približio se još jedan korak.
„Kad si otišla, srce mi je stalo. Doslovno. Ali ljubav… ljubav nije. Ona je ostala. I našla put natrag.“
„Što želiš od mene?“
„Ništa što već nisi dala.“
Uzeo joj je ruku. Koža mu je bila hladna, ali ne mrtva — više kao da je dugo čekala toplinu.
„Ako mi otvoriš,“ rekao je, „bit ću tvoj. Ako me odbiješ… prestat ću postojati.“
Gledala je ključ. Bio je lijep. Previše lijep da bi bio samo metal.
„Što otvara?“ pitala je.
On se nasmiješio.
„Tebe.“
I tada je osjetila — lagano, duboko, neobjašnjivo — kako joj nešto kuca ispod kože, nešto što nije bilo njezino, ali je pripadalo njoj.
„Ako ga okreneš,“ rekao je, „više nikad nećeš biti sama.“
Nije znala je li to obećanje ili prijetnja. Ali ruka joj se sama pomaknula. Ključ je kliknuo. A u njezinim prsima — nešto se otvorilo. Ne srce. Ne duša. Nešto starije.
Nešto što je čekalo.
On je udahnuo prvi put nakon smrti.
A ona — posljednji put kao čovjek.
Kad su se svjetla u stanu ugasila, nitko nije vrisnuo. Ljubav ne vrišti. Ljubav samo uzme ono što joj pripada. Podignuo je ključ s poda, topao, kao da još uvijek pamti ruku koja ga je okrenula.