Povjesničar je živio povučeno, nije imao rođaka i jedva da je imao znanaca u Moskvi. I, molim vas, jednom je dobio stotinu tisuća rubalja.
— Zamislite moje iznenađenje — šaptao je gost u crnoj kapici — kad sam gurnuo ruku u košaru s prljavim rubljem i gledam: na obveznici je isti broj kao u novinama! Obveznicu sam — objasnio je - dobio u muzeju.
... Kad je dobio stotinu tisuća, zagonetni Ivanov gost postupio je tako: kupio je knjiga, napustio svoju sobu u Mjasnickoj ulici...
— Uu, prokleta rupa! — viknuo je gost.
... I unajmio kod nekog graditelja u uličici kraj Arbata...
— Znate li što su to graditelji? — upitao je gost Ivana i odmah objasnio:
— To je malobrojna skupina lupeža koja je nekim slučajem opstala u Moskvi...
Unajmio je kod graditelja dvije sobe u podrumu kućice u vrtu.
Službu u muzeju je napustio i počeo pisati roman o Ponciju Pilatu.
— Ah, to je bilo zlatno doba! — blistavih očiju šaptao je pripovjedač. - Potpuno zaseban mali stan i još predsoblje i u njemu slivnik — tko zna zašto je to osobito ponosno naglasio — maleni prozori iznad pločnika koji je vodio do vrtnih vrata. Nasuprot, četiri koraka dalje, kraj ograde jorgovan, lipa i javor. Ah, ah, ah! Zimi bih vrlo rijetko vidio u prozoru nečije crne noge i čuo škripanje snijega pod njima. A u mojoj pećici vječno je plamsala vatra! Ali je iznenada došlo proljeće i kroz mutna stakla ugledao sam prvi put najprije golo a zatim u zelenilo odjeveno grmlje jorgovana. I tada, prošlog proljeća, zbilo se nešto mnogo čarobnije nego dobitak od stotinu tisuća rubalja. A to je, priznajte, velika svota!
— To je istina — priznao je Ivan pozorno slušajući.
— Otvorio sam prozore i sjedio u drugoj, posve maloj sobi. — Gost je odmjerio rukama. — Tamo je bio divan, a nasuprot drugi divan, a između njih stolić, i na njemu divna noćna svjetiljka, a bliže k prozoru knjige, tamo mali pisaći stol, a u prvoj sobi — velika soba, četrnaest metara! — knjige, knjige i peć. Ah, kako sam imao uređen stan!
Neobično je mirisao jorgovan! Moja je glava postala prazna od iznurenosti, i Pilat se bližio kraju...
— Bijeli plašt, crvena podstava! Shvaćam! — kliknuo je Ivan.
— Upravo tako! Pilat se bližio kraju, i ja sam već znao da će posljednje riječi romana biti: »... Peti prokurator Judeje, konjanik Pilat Poncijski«. No, dakako, izlazio sam u šetnju. Stotinu tisuća velika je svota, pa sam imao lijepo odijelo. Ili sam odlazio objedovati u neki jeftin restoran. Na Arbatu je bio krasan restoran, ne znam postoji li još uvijek.

Tada su se oči gosta široko rastvorile i on je nastavio šaptati gledajući mjesec:
— Ona je nosila u rukama odvratno, uznemiravajuće žuto cvijeće. Vrag zna kako se zove, ali se ono prvo pojavljuje u Moskvi. To se cvijeće vrlo jasno isticalo na njezinu crnom proljetnom kaputu. Ona je nosila žuto cvijeće! Zlo cvijeće. Skrenula je s Tverske ulice u neku manju i tu se okrenula. Vi poznajete Tversku ulicu? Tverskom je hodalo tisuću ljudi, ali ja vas uvjeravam da je vidjela samo mene i pogledala me ne samo nekako uznemireno, već i bolno. A mene nije zadivila toliko njezina ljepota koliko neobična, nikada dotad viđena osamljenost u očima!
Pokoravajući se tom žutom znaku, također sam skrenuo u uličicu i krenuo za njom. Išli smo krivudavom, dosadnom uličicom šutke, ja na jednoj strani, ona na drugoj. I, zamislite, na ulici nije
bilo ni žive duše. Mučio sam se jer mi se učinilo kako svakako moram s njom razgovarati i plašio sam se kako neću progovoriti ni riječi, a ona će otići i ja je više nikada neću vidjeti.
I, zamislite, iznenada progovorila je ona:
— Sviđa li vam se moje cvijeće?
Jasno se sjećam kako je zazvučao njezin glas, prilično dubok ali isprekidan, i, kako god to bilo glupo, pričinilo mi se kako je od njega nastala jeka u uličici i odbila se od žutog prljavog zida. Brzo sam prešao na njezinu stranu i pristupajući joj odgovorio:
-Ne.
Pogledala me začuđeno i ja sam iznenada i potpuno neočekivano shvatio kako sam čitav život ljubio upravo tu ženu! Kakva stvar, ha? Vi ćete, dakako, reći da sam lud?
— Ništa ja ne kažem — uskliknuo je Ivan i dodao: — molim vas, dalje!
Gost je nastavio:
— Da, pogledala me je začuđeno, a zatim upitala:
— Zar uopće ne volite cvijeće?
U njezinu je glasu bilo, kako mi se činilo, neprijateljstvo. Išao sam uz nju nastojeći da idemo istim korakom i na vlastito čuđenje uopće nisam bio zbunjen.
— Ne, ja volim cvijeće ali ne takvo — rekao sam.
— A kakvo?
— Ruže volim.
Odmah sam požalio što sam to rekao jer se ona nasmiješila s osjećajem krivnje i bacila cvijeće u odvod. Pomalo smeten, ja sam ga ipak podigao i pružio joj, ali je ona, podsmjehnuvši se, odgurnula cvijeće i ja sam ga ponio u rukama.
Tako smo išli neko vrijeme sve dok ona nije uzela iz mojih ruku cvijeće i bacila ga na pločnik, zatim je stavila svoju ruku u crnoj rukavici s prorezom na moju, pa smo išli jedno uz drugo.
— Dalje — rekao je Ivan - i, molim, ne propuštajte ništa!
— Dalje? — pitao je gost. - Dalje biste sami mogli pogoditi. — On je iznenada obrisao neočekivanu suzu desnom rukom i nastavio: — Ljubav nas je zaskočila kao što iz podzemlja iskače ubojica u uličici, i smjesta nas je oboje udarila!
Tako udara munja, tako udara finski nož!
Ona je, uostalom, kasnije tvrdila kako to nije bilo točno, da smo, dakako, voljeli jedno drugo već odavna, iako se nismo poznavali ni ikada vidjeli, dok je ona živjela s drugim čovjekom, a ja tamo, tada... s onom, kako joj je bilo ime...
— S kime? - upitao je Bezdomni.
— S onom, no., s onom, no... — odgovorio je gost i zapucketao prstima.
— Bili ste oženjeni?
— Pa da, eto, ne mogu se sjetiti... s tom... Varenjkom, Manečkom... ne, Varenjkom... u prugastoj haljini, muzej... Uostalom, ne sjećam se.
Dakle, ona je govorila kako je s tim cvijećem u rukama izišla onoga dana ne bih li je napokon našao, i kako bi se ona, da se to nije dogodilo, otrovala zato što je njezin život bio prazan.
Da, ljubav nas je odmah snašla. Spoznao sam to još istog dana, za jedan sat, kad smo se, ne primjećujući grad, našli kod Kremaljskog zida, na obali.
Razgovarali smo kao da smo se jučer rastali, kao da smo se poznavali mnogo godina. Dogovorili smo se da ćemo se drugog dana sastati tamo, pokraj rijeke Moskve, i sastali smo se. Sjalo nam je svibanjsko sunce. I uskoro je ona postala moja tajna žena.
Dolazila je k meni svakodnevno, a ja sam je čekao već od jutra.
To se čekanje očitovalo u tome što sam na stolu premještao predmete. Poslije desetak minuta sjedao sam k prozoru i stao osluškivati hoće li škripnuti stara vrtna vrata. I tako čudno: do mog susreta s njom malo je tko dolazio u naše dvorište, jednostavnije rečeno nije dolazio nitko, a sada mi se činilo kako je u njega nagrnuo čitav grad. Zalupnu vratašca, zalupne srce, a iza stakla u visini mog lica, zamislite, nečije prljave čizme. Brusač noževa. Pa kome je u našoj
kući potreban brusač? Što bi trebao brusiti? Kakve to noževe?
Ona bi ulazila kroz vrtna vrata jedanput, ali prije toga trenutka ja sam lupanje srca osjetio ne manje od deset puta, ne lažem. A zatim kad bi se približavalo njezino vrijeme i kazaljka pokazivala podne, srce nije prestajalo lupati sve dok se nisu bez kuckanja, gotovo sasvim nečujno, pojavile pred prozorom cipele od antilopa s crnim vrpcama i pritegnute metalnim kopčama.
Ponekad je bila nestašna i zaustavljala se kod drugog prozora i kuckala vrškom cipele o staklo. Ja bih se odmah pojavio na tom prozoru, ali bi nestajala cipela, nestajala crna svila koja je zaklanjala svjetlo - i ja bih joj odlazio otvoriti vrata.
Nitko nije znao za našu vezu, uvjeravam vas, iako se nikada tako ne događa. Nije znao njezin muž, nisu znali znanci. U staroj vili gdje je bio moj podrum znali su, dakako, vidjeli su da dolazi neka žena, ali njezino ime nisu znali.
— A tko je ona? — upitao je Ivan kojega jev vrlo zanimala ta ljubavna pripovijest.
Gost je učinio kretnju koja je značila da nikada i nikome to neće reći, i nastavio svoju pripovijest.
Ivan je saznao da su se Majstor i neznanka tako snažno zavoljeli da su postali nerazdvojni. Ivan je već sasvim jasno zamišljao dvije sobe u podrumu vile u kojima je uvijek bio sumrak zbog jorgovana i ograde. Staro pokućstvo od mahagonija, pisaći stol, na njemu ura koja je otkucavala svakih pola sata, i knjige, od obojena poda do začađena stropa, i peć.
Ivan je doznao da su njegov gost i gostova tajna žena već prvih dana svoje veze zaključili da ih je na uglu Tverske ulice i uličice spojila sama sudbina i da su stvoreni jedno za drugo, zauvijek.

Majstor i Margarita, Mihail Bulgakov