Ne volim tehnički korektne tekstove, ubija me doslovnost i namjera. Čitam ih s prezirom. Onda idem u utočišta. Plemeniti tekst koji sjeda u grlo, srce i želudac. Zaobilaznim putem osvaja mozak. Odjednom si u mreži teksta koji te obavija i pretvara u kukuljicu iz koje će se izleći neki drukčiji leptir, ti, novi, oplemenjeniji, udaljeniji od moljca. Postoje takvi pisci i takvi čitači. Traže se uzajamno i privlače kao magneti. Želim da me ulove, želim biti lovina onih najvećih, njihovih dubokih, sofisticiranih mreža, prezirem niskost, plitkost, njihove tekstovne mrežice su kao one za nauljenu kosu taštih žigola koji traže plaću za odrađivanje bez ljubavi, za formu bez sadržaja, za smeće. Žigolo je gimnastika, šport, ima svoja pravila i svoju burzu, svoje kupce i obožavatelje, nisam kupac žigolove robe. Kažu da su najljepša djeca rođena iz ljubavi, ne iz bračnih ugovora i biznisa. Nekad se govorilo kopilad, da su najljepša. Vrijedi i za tekstove. I za autore. I za čitatelje, one koji traže savršenu ljubav i savršeno štivo do kraja života osuđeni na vječno lutanje, prepoznajući putem i odbacujući celofansku prozirnost i surogate, kao smeće, i kad je korektno zapakirano.

Oznake: pisanje