DANAS sam cijeli dan bila vani, shopping u velikom robnom centru i kavica u ugodnom društvu u klubskom ambijentu, sve je već okićeno, trice i kučine, već je sav taj svjetlucavi i umjetnim snijegom posuti blagdanski repertoar od plastike i kiča dobrano pohaban jer stavljaju potpuno iste ukrase na potpuno iste pozicije i sve je to repriza prošlih godina samo pohabanija, ali uživam k'o petogodišnjak u tom kiču i smeću, a djeluje i na druge ljude, čini se, svi su dobre volje i smješkaju se, djeca zagledaju borove i bar je pun ugodnog večernjeg žagora pa se sjetim Krležine izreke, među ljudima smrdi ali je toplo. Nema u tom ogromnom kontejneru na tri kata jedne domaće trgovine, osim pekara i kolačara. Lova s kartica curi bankovnim krvožilnim sustavom kapitalističkim imperijima čije marke (brandovi) suvereno vladaju domaćim tržištem, od Levi'sa do Coca Cole koju pijem u tropic separeu za pušenje Leggiero bara. Po buticima i staklenjacima potrošačke arene slažem na pultove i blagajne majice, čarape, gaće, parfeme, grudnjake, ruževe, pidžame, robustne kožne gležnjače (oprosti mi o, neznana životinjo), uz asistenciju verziranih, istreniranih prodavačica, da, imamo XL veličinu, ne, nemamo više crnih, da možete zamijeniti u roku od 30 dana. Sasvim različit pristup kupcu od vječno nadrndanih sredovječnih socijalističkih prodavačica pred konačnim slomom domaćeg proizvoda i domaćih robnih kuća zatvaranjem ih zauvijek tranzicijom u koloniju, a koje mrzovoljne prodavačice se, pod mračnim nagovještajima otkaza im i biroova i skore propasti, odmrzavalo privatnim razgovorima i gradskim tračevima. Ovo su profesionalke, brze, uslužne, nije joj teško otići u skladište i rovati traženu veličinu traženog modela umjesto samo reći nemamo. Blješte marke i natpisi na engleskom, idem na elevator, pazim štikle, wc je ogroman, blješti ogledalo na kojem popravljam šminku i šiške. Automat za sušenje ruku ne radi, zgužvane bijele salvete za brisanje prelijevaju se iz koša za smeće po podu. Nisam ništa kupila djeci, velim mu, ajmo im nešto kupiti, on veli da ne treba ništa, da im svaki put kupim, izlazimo, on se izvrsno orijentira u prostoru i pronalazi začas automobil u desecima svjetlucavih nizova u polumraku podzemne garaže. EXIT. Izlazimo u novembarsku noć krcati shopping vrećicama s utisnutim logom. Potrošnja je reper, u kapitalizmu vrijediš koliko trošiš, trošim, dakle jesam. Dok promiču svjetla semafora i pulsira grad ritmom mehaničkog ventilatora u neonskim polumracima soba bolesnika na izdisaju, razmišljam o Frommovom imati ili biti. „Ako sam ono što imam i ako je ono što imam izgubljeno, tko sam onda? Nitko osim poraženog, ispražnjenog, jadnog svjedočanstva o pogrešnom načinu življenja.” Ovi zlatoljubci, demonska su zavjera, zlatoljubac, čeka s druge strane eksploatacije i računova koje nabildava i napumpava, bez računa se ne računa. „Bez računa se ne računa“, račun je moć kapitalističkog vampira, on ga ispostavlja za vodu, zrak i struju i sve što je prisvojio sebi, iako je Tesla struju smislio, naplaćuje ju vampir, matematikom kojom ispunjava svoje A4 račune a koju ne priznaje na vjero"naucima" kao ni logiku ni teoriju evolucije, ali čudesno se služi matematičkim potencijama u nabijanju dugova roblju prilikom prisilnih naplata, blokada, ovrha i deložacija. Bacam pune vrećice u mrak spavaće sobe. Gledat ću sutra.










bokeh podzemna