MORE

Na břehu ostrova Krku, na břehu z kameni

Na obali otoka Krka, na kamenoj sam obali bio,
Šest punih tužnih dana more sam tražio
I mora našao nisam - pticu samo vidio sam,
Koja je valovitim krilima odlijetala čitav dan
Da bi podvečer na mjesec stala i s njega, sustala,
Pjesmicom srebrenom među obalsko kamenje pala,
Pjesmicom zamamnom, koji mi reče svojim slovima
Da je ova ptica more sa plavim valovima,
Da je dosta po svijetu kao po livadi hoditi,
Da je, da vidiš, dosta vid svoj opiti.

Na obali hotelska okna tiho su se otvarala,
Za svakim je prozorom blijeda djevojka stajala
I svaka ta djevojka, koja je usred noći snila,
Svoje je more stvorila da bi ga utopila
U svoje bolesne oči, a njima u zvijezdâ svodu staklenom
Svijet nije više kruh, nego boca s lijekom.
Te oči vidjeh ja, ta mora ugledah,
Malo mi je maglena pjena i šumor mora u snu,
Ja htjedoh saznati više, htjedoh znati šta je to tu,
To more istinsko, što sa mnom i bez mene bije
O kršne hridi gora i obale Dalmacije.

Na obali otoka Krka, na kamenoj sam obali bio,
Šest punih tužnih dana more sam tražio
I mora bilo nije, a svijet stidan li je,
Rukama mekim tijelo svoje krije
U šarene kulise, u ljesove obojane
Dok na svetijim mjestima iz mrtvih ne ustane.
Tek dana sedmog, kad je nad gradom zvon zvonio,
Pijanac ja, iz vlastitih sam očiju izmilio,
Ne više kao kupališni gost - kao radnik u nedjelju
Gradom se skitah, govorljiv i u veselju.
I stoga uveče u krčmi uz molo
Vidjeh pravo more svuda uokolo,
Kad se preko hrastovih stolova u lice pogled moj zari
Vama, mornari, brodari i ribari.
Vama, braćo žuljavih ruku, koji u poderanoj maji po svijetu
Nosite bure, vedrine i zemlju ovu svu,
Vama, radnici vječni, suncem ožeženi,
Koji ovdje gradite more i od njeg ste izgrađeni.

Zasviraj, promukli aristone, ptico najdražeg leta,
Ovdje plešu sva mora sa pet dijelova svijeta
I ja najsretniji, ja u srce tog plesa prihvaćen,
Žuljevima rodim kao drvo voćem,
Mornar sam, barkar i ribar, radnik u pristaništu,
U tisuće lađa plovim morem i dugo njime plovit ću,
Ne jednima, s tisuću ruku more osvajam,
Ne jednima, s tisuću ruku more stvaram.
Zasviraj, promukli aristone, ptico najmilija mi od svih,
Svijet su samo oni koji ga hrane da on prehrani njih,
More smo mi, radnici valovitih mišica, isti kud sunce sija,
Mi stvarnost jedina, stvarnost najstvarnija.

JIŘI WOLKER
1900-1924.
Preveo Jure Kaštelan