POKLONI

Poklon je stvar koju, barem ja tako mislim, moraš vratiti. E sad, ima ona jedna filozofija o poklonima da se lanac poklanjanja nastavlja tako da ti primiš poklon ali pokloniš nekom drugom a ne onom tko je tebi dao poklon, i tako lanac ide u nedogled i beskraj divnog darivanja i poklanjanja pa se tako lako desi da onaj na kraju lanca primi bombonjeru sa slatkišima starim deset godina. Jednom sam upravo takav poklon primila, u efektnoj „šalji dalje“ poklon vrećici s drškama od zlatnih vrpci, original parfem Chanel N°5 i krasnu raskošnu bombonijeru, mix najfinijih marcipana, bajadera, griota i pralina, brzo sam strgla s nje celofan i raširenih zjenica digla poklopac, a u sedefasto-zlatnim bazenčićima ležalo je smeće od bombona, sve izblijedilo i posivilo, sasušilo se i poflekavilo, kao da je sto godina stara, izgledala je iznutra ta izvana prekrasna bombonijera. Malo je reći da sam bila osupnuta takvom gestom i gotovo sam tu bombonijeru shvatila kao osobnu uvredu i odmah išla provjeriti Chanel N°5, da, bio je original i bio je ok, i još mnogo i mnogo poklona sam primila ali tu bombonijeru neću zaboraviti nikad. Podsjetila me na onu humoresku o tipu koji je išao u svatove i ušao u trgovinu porculanom, ugledao na pultu netom razbijeni divan servis i rekao prodavaču da mu to spakira u luksuznu kutiju. Da će mladenci misliti da se skupocjeni servis razbio u prijevozu do njih. Poslije vjenčanja mladenci mu pošalju fotku servisa u kutiji, revni prodavač, ne shvaćajući namjeru kupca, svaki polomljeni dio servisa posebno je zamotao. Eh, kako nas ulove kad varamo, svojom nevinošću i dobrim namjerama. Zato se i kaže, put do pakla popločen je dobrim namjerama. I zato ja kad primim poklon, vraćam ga s radošću darivatelju, ti meni ja tebi darivanje. Kod poklanjanja i darivanja jako dobro se vidi psihologija darivatelja i primatelja. Jedna opskurna osoba, poklanjala je namjerno smeće, ne slučajno, namjerno. Pokloni hrpu drangulija, špangica, plišića, smeća i uživa gledajući facu darivanog. Uzmem pred njom špangu koju mi je donijela na dar – joj, kak je divna španga, a ono španga puknuta, ne radi opruga za držanje kose, ja joj velim kaj si to opet poklonila, ona se smije ko konj, rodica mi je ali ne krvna, mi nismo takvi

Dakle, sinoć sam opet primila predivne poklone, prave bisere (iz školjaka, veli mi on), ogrlicu, naušnice, prsten i narukvicu, sve od bisera, predivan crveni ruž koji ću poput Vermeera mixati s bojom mesa i karamele da dobijem onu nijansu boje usana Djevojke s bisernom naušnicom, i hrpu finih stranih slatkiša i bombonijera. Obožavam slatkiše u onim metalnim okruglim kutijama, jednu takvu, Kraševu, čuvam i dan danas, stara je tridesetak godina, na slici je HNK, krošnja divljeg kestena u cvatu, znači, april je, i u daljini onaj starinski zagrebački tramvaj. Mjesto kojim sam prolazila u vremenu nekom drugom od ovog danas i na kojoj slici su ostali ljudi neki drugi od ovih s kojima sam danas, tu su moji mladi mama i tata, tamo u neboderima kraj Save, svaki put kad ju pogledam, to je živa čežnja za vremenom prošlim i nesvršenim, jer što je kraj, ne zna nitko.

Dosta sam brbljala, o poklonima, poklanjanju i čežnji za aprilom u negdašnjem Zagrebu, još samo par fotkica i ljubim vas.

„Love the giver more than the gift“, kakav divan citat.