semper contra
nedjelja, 26.08.2018.
Pesimistična pjesma
Čitam, ne baš često, pjesničke uratke na blogosferi i priznajem, ima dosta pjesama koje ne razumijem; kako se to kaže: ne znam što je pjesnik htio reći. To, naravno ne umanjuje vrijednost tih pjesama, već pokazuje da nisam 'pjesnička duša' niti poznavatelj poezije.
Često, dok perem suđe, sastavljam stihove po pravilima 'stihoklepstva', vrlo nalik stihovima mnogih, danas, vrlo popularnih pjesama i hitova i onda ih pjevušim na neku poznatu melodiju. Jedna od davno sklepanih pjesmuljaka je i ova 'Pesimistička pjesma'. Za nju doduše nemam prikladnu melodiju pa prepuštam štiocima da je pokušaju sami pronaći naći u moru raznih melodija.
Nekome olovo pliva…
…nekome pluto tone…
…nekome glazba svira…
...nekome zvona zvone…
…nekoga sunce grije…
…nekoga pak grobak krije.
Pjesmuljak je s pjesničkog motrišta sigurno sasvim bezvrijedan, no uvjeren sam da u dobroj mjeri opisuje sudbine mnogih života kod nas i u svijetu.
Ima u tom duhu još poneki pjesmuljak, no da previše ne 'zagadim' blogosferu svojim pesimizmom suzdržati ću se od objave.
utorak, 21.08.2018.
Tuđe nećemo…
Jučer je na HTV 3 emitirana dokumentarna emisija „Cijena domoljublja“ snimljena 2007. – šest godina prije nego smo po ne znam koji put kao 'guske u maglu' ušli u neku novu asocijaciju država, ovog puta poznatu kao EU – u kojoj se govorilo o zanimanje stranaca za kupnju nekretnina uz jadransku obalu i na našim otocima. U najavi filma se kaže:
Iako su informacije kontradiktorne, zna se da su do listopada 2004. prodane ukupno 2.894 nekretnine i samo dva otočića - Smokvica kraj Primoštena i Krknja kraj Trogira, svaki površine 35.000 četvornih metara. Vlasnici su za svakoga dobili 1,2 milijuna eura. Najviše nekretnina kupili su Nijemci 1.869, Austrijanci 683, Mađari 86, Amerikanci 67 i tako redom, a jednu nekretninu je kupio čak i jedan poduzetnik iz Venezuele.
Kakva je situacija danas, nisam uspio pronaći nakon kratkog surfanja po internetu. Našao sam samo ovaj podatak iz „Slobodne Dalmacije“:
Prije stupanja na snagu Zakona 1. veljače 2009. godine od kada stranci iz EU-a u Hrvatskoj mogu imati nekretnina koliko god budu željeli, u prvome „naletu“ stranih kupaca na nekretnine, koji je počeo još 1995. godine, kuće i zemljišta u priobalju steklo je legalno tek 3553 stranaca u deset godina, dok je njih puno više koristilo mogućnost kupnje nekretnine na ime tvrtke otvorene i registrirane u Hrvatskoj.
Upravo zato nitko sa sigurnošću ne može ni reći koliko je točno nekretnina u Hrvatskoj već u vlasništvu stranaca, ali se vrlo glasno spekulira brojkom od više od 70 tisuća kuća i zemljišta koja su pokupovali stranci u proteklih 13 godina (od 1995., op.s.c.).
Gledajući film, stekao sam utisak da sugovornici ni te, daleke 2007. godine, nisu bili baš pretjerano oduševljeni činjenicom da će stranci moći kupovati koliko god žele.
No vratimo se mi naslovu ovog posta.
Jedna od vrlo poznatih sintagmi 'nenarodnog režima' koji je pod 'dirigentskom palicom' JBT-a, kodnog imena „Krvolok Hrvata“ vladao 'napaćenim' hrvatskim Narodom 45 'mračnih' godina je bila:
TUĐE NEĆEMO, SVOJE NEDAMO!
Onda su se okolnosti bjelosvjetske politike posložile tako da je hrvatskom Narodu, pod vodstvom budućeg Prvog Predsjednika neovisne države Hrvatske F.T. (kodnog imena „Krivousti“), uspjelo, nakon četiri godine ratovanja, protjerati okupatora koji se služio 'tajnim' pismom kodnog naziva „ćirilica“ u njegovu praiskonsku otadžbinu.
Slijedila je uspostava političkog sustava sa svim obilježjima narodne vlasti. Kako i ne bi bila kad ju je izabrao puk na višestranačkim, demokratskim i slobodnim izborima.
Nakon F.T., izredalo se još nekoliko Predsjednika. U dva mandata zabavljao nas je S.M. kodnog imena „Vicmaher“, naslijedio ga I.J. kodnog imena „Svileni“, da bi danas kolo vodila prva Predsjednica K.G.K kodnog imena „Muha zunzara“. Svi su oni svesrdno podržali novu sintagmu koja je zamijenila staru iz 'mračnih vremena':
TUĐE NEĆEMO, SVOJE PRODAMO!
Pod tom novom parolom, mogli smo slobodno krenuti - za početak - u rasprodaju 'hrvatskog Srebra' domaćim tajkunima i inozemnim bankarima, da bi nakon ulaska u EU krenuli u prodaju nekretnina za koji mnogi govore da je to njihova djedovina. Time je vlast otvorila 'Pandorinu kutiju' prodaje koja bi mogla dovesti do prodaje ne samo nekretnina nego i šuma, rijeka, podzemnih voda (koje će postati vrijednije od nafte), poljoprivrednog zemljišta. Ovo potonje moglo bi se dogoditi uskoro kad ruske banke preuzmu Agrokor sa svim njegovim proizvodnim i ratarskim pogonima kao kompenzacija za novac koji su uložile u megalomanski projekt bivšeg vlasnika, tog 'ponosa' hrvatske tranzicije.
Na kraju, zašto ne bi prodali i Lijepi Plavi Jadran kako bi strancima omogućili izgradnju 1000 hotela i 1000 marina u kojima će 'strateški partneri' našem puku ponuditi jedina tri zanimanja koja će im trebati: kuhar, konobar i spremačica.
Barem onima koji će u Hrvatskoj ostati.
nedjelja, 19.08.2018.
75 i jedan dan
(sasvim obična rođendanska priča)
Danas imam sedamdeset pet godina i jedan dan.
U prošlom postu napisah malo drugačija rođendanska priča. Ovog puta ću ispričati sasvim običnu rođendansku priču.
Jučer prijepodne došli su gosti iz Zagreba, mlađi sin s obitelji. Čim su ušli u stan unuci su mi uručili svoje rođendanske čestitke.
.Kako to već ide, grljenje, ljubljenje i 'želimo ti zdravlje, etc…'
, domaćini se obukoše pa smo otišli na ručak u…
Prije glavnog jela na stol donesoše zdjelu izvrsne juhe od buće. Nisam stigao izvaditi fotkić da je snimim, tako je brzo nestala iz naših tanjura.
.
.
P.S.
Na kraju jedno pitanje: koja vam se priča više sviđa, ova ili ona od jučer? Samo iskreno, molim!
subota, 18.08.2018.
75.
(malo drugačija rođendanska priča)
Prolog
Poznata vam je priča iz Biblije o tome kako je Bog stvarao svijet. Neću sada zalaziti u dubokoumne rasprave o tome da li je to zaista bilo tako ili nije, jer to za ovu priču i nije bitno.
Pođimo od pretpostavke da se to zaista desilo kako piše u Knjizi nad knjigama.
Stvorio, dakle, Svemogući sve što je zamislio, Raj na zemlji (neki pričaju da je to bilo negdje tu gdje se sad prostire naša Domovina), napučio ga živim bićima, svakom od njih dodijelio po 50 godina života i onda na kraju, na svoju sliku i priliku, napravio od materijala koji mu je bio pri ruci i čovjeka, pa ga nazva Adam. Njemu dodijeli 25 godina života.
„Pa kako to dragi Bože, meni 25, ostalima po 50 godina?“, upita skrušeno Adam.
„Što mogu“,odgovori Sjedina, „toliko mi je ostalo na zalihi!“
Vidje Svevišnji da se Adam snuždio pa pomisli kako nije red da baš njegova slika i prilika bude nesretna. Promisli, pa zbori:
„Ajde Adame prošeći malo ovom Lijepom našom, možda sretneš neku životinju, lijepo je zamoli da ti da koju godinicu, pa ćeš skupiti nešto za sebe.“
Krene naš Adam pun nade ne bi li sreo neku dobru životinju da mu udijeli koju godinu. Da ne duljim, sretne on redom Konja, Psa i na kraju Majmuna. Ispriča im svoje muke, životinje, općepoznato dobre, smilovaše se i svaka od njih redom Adamu pokloni po 25 godina.
Adam sav sretan, ozarena lica, dođe pred Oca svoga i ispriča mu kako je prošla njegova avantura.
Otac njegov Svemogući, malo se zamisli pa upita:
„Adame, zar si siguran da to želiš?“
„O svakako“, veselo će Adam.
Vidjevši kako se sjaji Adamovo lice od sreće, Bog reče:
„U redu Adame, sam si to htio, samo pazi da zbog toga jednog dana ne požališ.“
Izgon
Prolazile su sretne Adamove godine u Edenu. Kako se približavala 25. godina vidje Otac njegov kako je Adam sve tužniji, sve manje šeće Rajskim vrtom. Kako je sveznajući odmah mu bi jasno da Adamu treba društvo. Za Njega, koji može sve, nađe On brzo rješenje: uspava Adama, izvadi mu jedno rebarce, iz njega mu napravi družicu i imenuje je Eva.
Ugledavši divno biće, Adam se odmah razvedri, no Psihijatar, poznavajući žensku ćud, upozori oboje da ni slučajno ne beru plodove s Drveta spoznaje dobra i zla što ga bješe posadio na Početku.
„Kakvo to drvo spominješ dragi Oče?“, uputa Adam koji ga do sada uopće nije primijetio.
„Eno, ono tamo, s divnim plodovima jabuka!“, reče Eva prije nego što je Sveznajući uspio riječ prozboriti.
„Da to“, nadoveže se Onaj Koji Stvara, „i da mu niste ni prilazili“, reče strogo i ostavi ih same.
* * *
Ne prođe ni nekoliko dana, a Eva se spanđa s nekakvom Zmijom što se ovila oko Drveta. Riječ ovamo, riječ onamo, nagovori Zmija Evu da ubere jabuku. Žena ko žena, ne može izdržati od znatiželje, ubere jednu nadajući se da joj Bog to neće uzeti za zlo.
Otac kao svaki otac ne voli da se njegove zapovijedi ne slušaju, prvi bračni par dobije nogom u guzicu i bi izbačen iz Raja. I to baš u trenutku kad je Adam navršio prvih 25 godina života.
Život
I sve bi bilo dobro da u tom svijetu izvan Lijepe naše, nije život bio postavljen, onako više na kapitalističkim principima, gdje se, da bi se živjelo, moralo bogami i dobro zapeti.
I upre naš Adam kao Konj ne bili nešto stekao.
Nije mu bilo lako, ali upornim radom priskrbi kućicu, nešto zemlje na kojoj proizvodiše hranu, Eva mu izrodi nasljednike o kojima se također trebalo brinuti. Sve to naš Adam konjskim radom pregrmi, djeca se doškolovala, čak se i zaposlila. Približi se Adam 50-tim, godinama koje mu je poklonio Pas, sav sretan kako će sad malo predahnuti, poigrati se s unucima, posjećivati sinove; kako to već ide u snovima.
Uglavnom, nadao se tretmanu kućnih ljubimaca te vrste.
No, brus. Sad su djeca bila u godinama Konja, morala raditi da priskrbe sredstva za život za sebe i nasljednike (pa i za Adamovu mirovinu), a Adama, isluženog konja, pomalo tretirali kao olinjalog psa. Adam se trudio da ih shvati, ali ipak pasji život mu je sve teže padao. Osjećao se nepotrebnim, usamljenim, odbačenim. I u takvom raspoloženju prođu te pasje godine i evo ga u 75. na pragu četvrtog kvartala: majmunskim godinama.
Ulaskom u taj period života sve se teže kretao, ništa više nije mogao raditi, a nije mu se baš ni dalo; što da radi kad ne zna koliko će još živjeti. Počele su boleštine, izbjegavao je društvo običnih ljudi, počeo se družiti samo s – doktorima!!!
Više vremena je provodio u čekaonicama ambulanti, bolničkim krevetima nego kod kuće, nosio pelene, zubi mu poispadali, zubala žuljaju, leđa bole, noge otkazuju, sve teže hoda uspravno, već pomalo koristi i štap prilikom hodanja. A što je najgore, primjećuje da mu se, kad ga vide, podsmjehuju ili čak otvoreno smiju, govoreći: „Vidi onog starog majmuna, što uopće izlazi iz kreveta!“
Prolazile su tako godine posljednjeg kvartala njegovog života. Bog je održao svoje obećanje, doživio je stotu, a onda se naglo približio kraj.
Epilog
Ležeći na samrti, posljednja misao mu je bila kako je Bog Otac ipak imao pravo kad mu je dodijelio samo 25 godina života. Bile su to jedine godine koje je proživio kao Čovjek. Možda bi čak i ostao u Raju, uživao punim životom i umro mlad, lijep i zdrav.
A onda ugleda Njegovo lice i začuje pomalo tužan glas:
„Adame, upozorio sam te, ali me nisu poslušao!“
Potom se na Adamove oči spusti tama.
četvrtak, 16.08.2018.
Ususret Špancirfestu…
„Hoćemo li danas u Varaždin?“ pomalo neodlučno upita jučer bolja polovica.
„Dobra ideja“, rekoh, „da vidimo kako traju priprema za Špancirfest!“
I tako se uputismo u barokni grad da nakon poduljeg vremena, ponovo napunimo pluća 'baroknim' zrakom.
'Naporna' vožnja nas je dobrano 'izmorila' pa smo došavši u grad parkirali auto na gotovo praznom Banus placu i krenuli u šetnju. Sutra neće biti mjesta ni za iglu.
Prvo naša obvezatna štacija, klupa ispred vodoskoka uz HNK. Sjedim tako, slušam šum vode i uživam gledajući mlazove što skaču u vis, kad započne 'koncert' zvona varaždinskih crkvi u čast i slavu Velike Gospe.
“Ajd, da snimim video i pokušam teleportirati na blog po prvi put“, pomislih. Evo prvijenca (otvaranje linka traje neko vrijeme)
Kad nas je na klupi obasjalo sunce, uputismo se u šetnju parkom Vatroslava Jagića kojemu spomenik stoji na ulazu i taj predivni park.
Malo podalje od V.J., ne tako davno, niknuo je novi hotelsko-ugostiteljski objekt Park Boutique Hotel, zamijenivši restoran istog imena u koji sam često išao na 'gablec' u vrijeme dok sam radio u Varaždinu.
Jučer je u restoranu bila organizirana roštiljijada povodom Gospinog blagdana. I dok smo mi sjedili na klupi do nas su dopirali mirisi roštilja. Ubrzo su, međutim, postali intenzivni pa smo se digli i krenuli dalje.
Slika Katedrale je poznata, pa sam umjesto nje fotkao ploču Biskupskog ordinarijata i ispod nje ploču da je tu bila Isusovačka gimnazija. Lampaš i o njega obješena košarica cvijeća daju svečani 'štimung'.
Prvijenac je, dakle, u Varaždinu iako je onaj u Splitu puno poznatiji.
U buduće ću svaki put, ako to dopusti vrijeme, kad odemo udahnuti 'barokni' zrak obući ovu 'baroknu' majicu.
nedjelja, 12.08.2018.
1:10 miliona
Nečija postignuća vrijede milione, postignuća drugih ne vrijede ni 'pišljiva boba'. Nije to tako samo u sportu, u svim se područjima ljudske djelatnosti to događa. A jedni i drugi su u svoj uspjeh utkali ljubav i volju, ugradili trud i muku, prolili rijeke znoja da bi postigli ono što su zamislili u svojim snovima. I kad to postignu, na scenu stupaju kreatori popularnosti - masmediji. Oni određuju što je vrijedno, a što nije. Oni određuju tko je od njih doprinio više hrvatskoj Gloriji, tko je više zaslužan za 'promociju' Hrvatske u svijetu, koga treba dočekati skromno u zrakoplovnoj luci, a kome treba prirediti spektakularni doček kao što su dočekivane rimske kohorte osvajače tuđih zemalja i porobljivače drugih naroda.
Koliko 'hrvata i hrvatica' zna da su ovih dana neki od onih što vrijede „1“ osvojili zlatne medalje. A u omjeru 1:10 miliona, vjerojatno će biti i proslava njihovih uspjeha.
Šime i Mihovil Fantela novi su svjetski prvaci u jedrenju u klasi 49er! Taktički su savršeno odjedrili plov za odličja, ostavili iza sebe obje njemačke posade Tima Fischera i Fabiana Grafa te Erika Heila i Thomasa Ploessela na drugom i trećem mjestu i uzeli zlato.
Olimpijski i svjetski prvak Šime Fantela upisao se tako i u povijest jer je vrlo malo jedriličara koji su osvajali medalje na svjetskim natjecanjima u različitim olimpijskim disciplinama.
A to su samo najsvježiji primjeri u kojima su hrvatski sportaši osvojili zlatne medalje. Razlika je samo u tome što njihovi sportovi nisu 'najvažnija sporedna stvar na svijetu'.
Ovom prilikom neću spominjati plejadu mladih koji su na raznim takmičenjima i olimpijadama znanja osvajali zlatne, srebrene i brončane medalje u svojim 'disciplinama'. Oni pogotovo nisu zanimljivi masmedijima, pogotovo puku željnom 'kruha i igara'. I onda se ne trebamo čuditi što nositelji tih 'neatraktivnih' medalja odlaze tamo gdje se one više cijene. Pri tome zaboravljamo da su upravo osvajači tih medalja puno, puno bitniji i za afirmaciju i za napredak Hrvatske od onih čiji se uspjesi mjere milijunima šuštavih novčanica.
petak, 10.08.2018.
Porcijunkulovo 4
(odjeci)
Poneki štioci ovog bloga su, neki više neki manje, izrazili svoje nezadovoljstvo zbog mog kritičkog osvrta na manifestaciju koja je u našem grdu završila 2. kolovoza.
Ovo ne pišem da se opravdavam, iznio sam svoj stav i pri tome ostajem, već da se vidi kako nisam samo ja semper contra. Sve objavljeno tiskano je u tjedniku „Međimurje“ na čije pisanje moja malenkost nema ama baš nikakvog utjecaja.
I njihov redovni kolumnist, u prošlom postu spomenuti I.Ž., osvrnuo se na proteklu manifestaciju u svojoj najnovijoj kolumni „Porcijunkulovo ne odiše duhom skromnosti“ iz koje prenosim neke naglaske:
„Nekoć smo Porcijunkulovo skraćeno zvali P(o)cinkulovo. Bilo je to jedino proščenje u gradu. Misa na blagdan Gospe od Anđela, a izvan crkve, tek nekoliko štandova na pločniku u sjeni javora, jer trga nije bilo. To je bila prometna gradska ulica. Prodavalo se uglavnom bižuteriju i drvene dječje igračke. Bilo je i medičara. (…) Ako se kući još ponijelo koje licitarsko srce ukrašeno malim četvrtastim zrcalom, zadovoljstvo je bilo potpuno. Skromno i ponizno. Kako je propovijedao Franjo Asiški, svetac siromašnih. Novovjeka Porcijunkulova sušta je suprotnost. (…) Ovo posljednje u svemu je bilo rekordno (…). Nedvojbeno, ostvarena je i dosad rekordna zarada, što i jest jedan od poriva sadašnjih porcijunkulovskih proštenja.
(…)
Koncerti u isušenom jezeru podno zidina starog grada iznimno dobro posjećeni.
Ovaj put se nije moglo prigovoriti odabiru izvođača. Bili su vrhunski. (…)
Jedna od zamjerki bila bi da koncerti nisu trebali počinjati tek poslije 22 sata. Nismo na moru, gdje su svi na godišnjem odmoru pa im je svejedno dokle traje zabava. (…) Grad je tih dana produžio rad ugostiteljima uz svirku na otvorenom. Začudo, svake noći odnekud je dopirala prebučna glazba sve do dva sata pa i dulje!
(…)
Inače u rutinski organiziranom porcijunkulovskom slavlju, koje je na izvjestan način „ukradeno“ našim franjevcima jer im je za nastup izvan crkve prepušteno tek blagdansko dopodne za procesiju i misu na otvorenom, glavni čimbenik uspješnosti su - ljudi! Da nije njih ne bi bilo ni Porcijunkulova. (…) Naveliko se trošilo. Očigledno, ima se.“ (naglasci s.c.)
Na kraju, evo što je četvero šestogodišnjih…
- Ne znam kaj je Porcinkulovo, al lepo je dok stave kišobrane. Na proščeju ima langoše, kafić i ostalo…
- Proščeje je dok su na štandama igračke. Ja sam si kupila jednu sirenu koja svijetli. I pjeva...
- Nisam čul za Porcinkulovo, samo za cirkus. Jemput sam bil u cirkusu, a onda na proščeju, to nije isto, ali je isto zabavno. Na proščenju sam si kupil pištolja…
- Ja bih da dok bude sunce bilo umjesto kišobrana zastave Hrvatske kaj bi tam gore bile. A moreju i hrvatski nogometaši od papera…
Prepuštam cijenjenim štiocima da, temeljem ovih odgovara z nevinih dječjih ustašca, sami zaključe u što se to pretvorio blagdan Gospe od Anđela.
* * *
Ovime završavam seriju (trakavicu) Porcijunkulovo uz obećanje da ću, poživim li, druge godine budem li uopće o njemu pisao, pisati samo pozitivno.
petak, 03.08.2018.
Porcijunkulovo 3
(post festum ili druga strana medalje)
"Gospa od Anđela je blagdan kada se franjevci spominju obraćenja sv. Franje koje se dogodilo godine 1208. u Porcijunkuli, i postao je važnim trenutkom pomirbe za vjernike da poput Franje mogu doživjeti Gospodinovo milosrđe."
Tako barem piše u Hrvatskoj enciklopediji.
Dio molitve Gospi od Anđela kazuje:
„Pomozi onima koji nemaju pomoći i koji nemaju kruha, onima koji se nalaze u opasnosti ili u napasti, u žalosti i obeshrabrenju, u bolesti i u času smrti. Blagoslovi nas kao svoju ljubljenu djecu i molimo te da s nama blagosloviš s istom majčinskom gestom nevine i krive, vjerne i izgubljene, vjernike i sumnjivce. Blagoslovi cijelo čovječanstvo da ljudi, priznajući se sinovima Božjim i sinovima tvojim, pronađu istinski Mir i stvarno Dobro u Ljubavi.“
Ne znam postoji li ikakva veza između takve Gospe od Anđela, vjere franjevaca (koja se temelji na tri zavjeta siromaštvo, čistoću i poslušnost), strogom odricanju od svakog imutka te život od darova i vlastitoga rada, i ovoga što se danas nudi kao 'molitva'.
Mene sluh još služi kako tako, pa ni jednu noć nisam mogao zaspati bez 'zaštitnih sredstava'.
Već prvu noć supruga je zvala policiju ali oni su, kažu, bespomoćni (što i nije baš rijedak slučaj). Odlukom gradonačelnika (SDP-ovca) odobrena je 'propovijed' od cca 120 dB do tri sata u jutro.
Iako nisam vjernik, iz očaja sam počeo moliti Gospu od Anđela ne bi li nad Čakovcem od pola noći do pet u jutro prosula kišu s nebesa. Nije mi uslišala molbu, do posljednjeg dana. A onda je umjesto u pola noći, jaki pljusak poslala u po bijela dana. Nikako da bude po mom.
Da baš ne bude sve u duhu trošenja, evo ipak malo (jedinog) drugačijeg štimunga. Čak ima i neku tanku vezu s duhovnim. Mladić na klavijaturi svirao je božanstvenu glazbu.
Kad dobro pogledate sve te slike (osim posljednje dvije), nema tu ništa što bi asociralo na ono što znači Gospa od Anđela. Prije bih rekao da se ta manifestacija sve više pretvara u štovanje 'Gospe od Zlatnog teleta' (što, priznajem, i nije specifičnost samo ovog crkvenog slavlja).
Kako je to najvažnije, pokazuje NovaTV. U jučerašnjem Dnevniku prvo je pitanje voditelja reporterki iz Čakovca bilo:
„Koliki se broj posjetitelja očekuje ove godine?“
Slijedi 'ingeniozan' odgovor reporterke vrtićkih godina:
„Teško je nadmašiti prošlogodišnju brojku, ali iz TZ kažu da je na jednakom nivou ili čak nešto više nego prošle godine.“ (sic!)
Da su moja razmišljanja na temu manifestacije točna, može potvrditi kratki članak iz lokalnog tjednika „Međimurje“ objavljenog prije početka Porcijunkulova, kolumniste tjednika (mog šul kolega iz gimnazije) u kojem piše:
Na kraju, ne preostaje mi drugo nego početi zazivati Gospu od Anđela ne bi li vjernike ipak podučila da ovakva svetkovina u njezinu čast s njom nema nikakve veze.
Ili ću u vrijeme Procijunkulova morati otići u Samobor. Što bih učinio i ove godine da nisam zbog zdravstvenog st(r)anja vezan uz moje destinacije - Bol i Nicu.
