(malo drugačija rođendanska priča)
Prolog
Poznata vam je priča iz Biblije o tome kako je Bog stvarao svijet. Neću sada zalaziti u dubokoumne rasprave o tome da li je to zaista bilo tako ili nije, jer to za ovu priču i nije bitno.
Pođimo od pretpostavke da se to zaista desilo kako piše u Knjizi nad knjigama.
Stvorio, dakle, Svemogući sve što je zamislio, Raj na zemlji (neki pričaju da je to bilo negdje tu gdje se sad prostire naša Domovina), napučio ga živim bićima, svakom od njih dodijelio po 50 godina života i onda na kraju, na svoju sliku i priliku, napravio od materijala koji mu je bio pri ruci i čovjeka, pa ga nazva Adam. Njemu dodijeli 25 godina života.
„Pa kako to dragi Bože, meni 25, ostalima po 50 godina?“, upita skrušeno Adam.
„Što mogu“,odgovori Sjedina, „toliko mi je ostalo na zalihi!“
Vidje Svevišnji da se Adam snuždio pa pomisli kako nije red da baš njegova slika i prilika bude nesretna. Promisli, pa zbori:
„Ajde Adame prošeći malo ovom Lijepom našom, možda sretneš neku životinju, lijepo je zamoli da ti da koju godinicu, pa ćeš skupiti nešto za sebe.“
Krene naš Adam pun nade ne bi li sreo neku dobru životinju da mu udijeli koju godinu. Da ne duljim, sretne on redom Konja, Psa i na kraju Majmuna. Ispriča im svoje muke, životinje, općepoznato dobre, smilovaše se i svaka od njih redom Adamu pokloni po 25 godina.
Adam sav sretan, ozarena lica, dođe pred Oca svoga i ispriča mu kako je prošla njegova avantura.
Otac njegov Svemogući, malo se zamisli pa upita:
„Adame, zar si siguran da to želiš?“
„O svakako“, veselo će Adam.
Vidjevši kako se sjaji Adamovo lice od sreće, Bog reče:
„U redu Adame, sam si to htio, samo pazi da zbog toga jednog dana ne požališ.“
Izgon
Prolazile su sretne Adamove godine u Edenu. Kako se približavala 25. godina vidje Otac njegov kako je Adam sve tužniji, sve manje šeće Rajskim vrtom. Kako je sveznajući odmah mu bi jasno da Adamu treba društvo. Za Njega, koji može sve, nađe On brzo rješenje: uspava Adama, izvadi mu jedno rebarce, iz njega mu napravi družicu i imenuje je Eva.
Ugledavši divno biće, Adam se odmah razvedri, no Psihijatar, poznavajući žensku ćud, upozori oboje da ni slučajno ne beru plodove s Drveta spoznaje dobra i zla što ga bješe posadio na Početku.
„Kakvo to drvo spominješ dragi Oče?“, uputa Adam koji ga do sada uopće nije primijetio.
„Eno, ono tamo, s divnim plodovima jabuka!“, reče Eva prije nego što je Sveznajući uspio riječ prozboriti.
„Da to“, nadoveže se Onaj Koji Stvara, „i da mu niste ni prilazili“, reče strogo i ostavi ih same.
* * *
Ne prođe ni nekoliko dana, a Eva se spanđa s nekakvom Zmijom što se ovila oko Drveta. Riječ ovamo, riječ onamo, nagovori Zmija Evu da ubere jabuku. Žena ko žena, ne može izdržati od znatiželje, ubere jednu nadajući se da joj Bog to neće uzeti za zlo.
Otac kao svaki otac ne voli da se njegove zapovijedi ne slušaju, prvi bračni par dobije nogom u guzicu i bi izbačen iz Raja. I to baš u trenutku kad je Adam navršio prvih 25 godina života.
Život
I sve bi bilo dobro da u tom svijetu izvan Lijepe naše, nije život bio postavljen, onako više na kapitalističkim principima, gdje se, da bi se živjelo, moralo bogami i dobro zapeti.
I upre naš Adam kao Konj ne bili nešto stekao.
Nije mu bilo lako, ali upornim radom priskrbi kućicu, nešto zemlje na kojoj proizvodiše hranu, Eva mu izrodi nasljednike o kojima se također trebalo brinuti. Sve to naš Adam konjskim radom pregrmi, djeca se doškolovala, čak se i zaposlila. Približi se Adam 50-tim, godinama koje mu je poklonio Pas, sav sretan kako će sad malo predahnuti, poigrati se s unucima, posjećivati sinove; kako to već ide u snovima.
Uglavnom, nadao se tretmanu kućnih ljubimaca te vrste.
No, brus. Sad su djeca bila u godinama Konja, morala raditi da priskrbe sredstva za život za sebe i nasljednike (pa i za Adamovu mirovinu), a Adama, isluženog konja, pomalo tretirali kao olinjalog psa. Adam se trudio da ih shvati, ali ipak pasji život mu je sve teže padao. Osjećao se nepotrebnim, usamljenim, odbačenim. I u takvom raspoloženju prođu te pasje godine i evo ga u 75. na pragu četvrtog kvartala: majmunskim godinama.
Ulaskom u taj period života sve se teže kretao, ništa više nije mogao raditi, a nije mu se baš ni dalo; što da radi kad ne zna koliko će još živjeti. Počele su boleštine, izbjegavao je društvo običnih ljudi, počeo se družiti samo s – doktorima!!!
Više vremena je provodio u čekaonicama ambulanti, bolničkim krevetima nego kod kuće, nosio pelene, zubi mu poispadali, zubala žuljaju, leđa bole, noge otkazuju, sve teže hoda uspravno, već pomalo koristi i štap prilikom hodanja. A što je najgore, primjećuje da mu se, kad ga vide, podsmjehuju ili čak otvoreno smiju, govoreći: „Vidi onog starog majmuna, što uopće izlazi iz kreveta!“
Prolazile su tako godine posljednjeg kvartala njegovog života. Bog je održao svoje obećanje, doživio je stotu, a onda se naglo približio kraj.
Epilog
Ležeći na samrti, posljednja misao mu je bila kako je Bog Otac ipak imao pravo kad mu je dodijelio samo 25 godina života. Bile su to jedine godine koje je proživio kao Čovjek. Možda bi čak i ostao u Raju, uživao punim životom i umro mlad, lijep i zdrav.
A onda ugleda Njegovo lice i začuje pomalo tužan glas:
„Adame, upozorio sam te, ali me nisu poslušao!“
Potom se na Adamove oči spusti tama.
Post je objavljen 18.08.2018. u 08:16 sati.