semper contra
utorak, 21.08.2018.
Tuđe nećemo…
Jučer je na HTV 3 emitirana dokumentarna emisija „Cijena domoljublja“ snimljena 2007. – šest godina prije nego smo po ne znam koji put kao 'guske u maglu' ušli u neku novu asocijaciju država, ovog puta poznatu kao EU – u kojoj se govorilo o zanimanje stranaca za kupnju nekretnina uz jadransku obalu i na našim otocima. U najavi filma se kaže:
Iako su informacije kontradiktorne, zna se da su do listopada 2004. prodane ukupno 2.894 nekretnine i samo dva otočića - Smokvica kraj Primoštena i Krknja kraj Trogira, svaki površine 35.000 četvornih metara. Vlasnici su za svakoga dobili 1,2 milijuna eura. Najviše nekretnina kupili su Nijemci 1.869, Austrijanci 683, Mađari 86, Amerikanci 67 i tako redom, a jednu nekretninu je kupio čak i jedan poduzetnik iz Venezuele.
Kakva je situacija danas, nisam uspio pronaći nakon kratkog surfanja po internetu. Našao sam samo ovaj podatak iz „Slobodne Dalmacije“:
Prije stupanja na snagu Zakona 1. veljače 2009. godine od kada stranci iz EU-a u Hrvatskoj mogu imati nekretnina koliko god budu željeli, u prvome „naletu“ stranih kupaca na nekretnine, koji je počeo još 1995. godine, kuće i zemljišta u priobalju steklo je legalno tek 3553 stranaca u deset godina, dok je njih puno više koristilo mogućnost kupnje nekretnine na ime tvrtke otvorene i registrirane u Hrvatskoj.
Upravo zato nitko sa sigurnošću ne može ni reći koliko je točno nekretnina u Hrvatskoj već u vlasništvu stranaca, ali se vrlo glasno spekulira brojkom od više od 70 tisuća kuća i zemljišta koja su pokupovali stranci u proteklih 13 godina (od 1995., op.s.c.).
Gledajući film, stekao sam utisak da sugovornici ni te, daleke 2007. godine, nisu bili baš pretjerano oduševljeni činjenicom da će stranci moći kupovati koliko god žele.
No vratimo se mi naslovu ovog posta.
Jedna od vrlo poznatih sintagmi 'nenarodnog režima' koji je pod 'dirigentskom palicom' JBT-a, kodnog imena „Krvolok Hrvata“ vladao 'napaćenim' hrvatskim Narodom 45 'mračnih' godina je bila:
TUĐE NEĆEMO, SVOJE NEDAMO!
Onda su se okolnosti bjelosvjetske politike posložile tako da je hrvatskom Narodu, pod vodstvom budućeg Prvog Predsjednika neovisne države Hrvatske F.T. (kodnog imena „Krivousti“), uspjelo, nakon četiri godine ratovanja, protjerati okupatora koji se služio 'tajnim' pismom kodnog naziva „ćirilica“ u njegovu praiskonsku otadžbinu.
Slijedila je uspostava političkog sustava sa svim obilježjima narodne vlasti. Kako i ne bi bila kad ju je izabrao puk na višestranačkim, demokratskim i slobodnim izborima.
Nakon F.T., izredalo se još nekoliko Predsjednika. U dva mandata zabavljao nas je S.M. kodnog imena „Vicmaher“, naslijedio ga I.J. kodnog imena „Svileni“, da bi danas kolo vodila prva Predsjednica K.G.K kodnog imena „Muha zunzara“. Svi su oni svesrdno podržali novu sintagmu koja je zamijenila staru iz 'mračnih vremena':
TUĐE NEĆEMO, SVOJE PRODAMO!
Pod tom novom parolom, mogli smo slobodno krenuti - za početak - u rasprodaju 'hrvatskog Srebra' domaćim tajkunima i inozemnim bankarima, da bi nakon ulaska u EU krenuli u prodaju nekretnina za koji mnogi govore da je to njihova djedovina. Time je vlast otvorila 'Pandorinu kutiju' prodaje koja bi mogla dovesti do prodaje ne samo nekretnina nego i šuma, rijeka, podzemnih voda (koje će postati vrijednije od nafte), poljoprivrednog zemljišta. Ovo potonje moglo bi se dogoditi uskoro kad ruske banke preuzmu Agrokor sa svim njegovim proizvodnim i ratarskim pogonima kao kompenzacija za novac koji su uložile u megalomanski projekt bivšeg vlasnika, tog 'ponosa' hrvatske tranzicije.
Na kraju, zašto ne bi prodali i Lijepi Plavi Jadran kako bi strancima omogućili izgradnju 1000 hotela i 1000 marina u kojima će 'strateški partneri' našem puku ponuditi jedina tri zanimanja koja će im trebati: kuhar, konobar i spremačica.
Barem onima koji će u Hrvatskoj ostati.
