semper contra
subota, 31.12.2016.
Bolnički štikleci (7)
Kako su dva Snješka bjelića došla na odjel
Dok sam 'zimovao' u Bol-Nici ne pojavi se još na kalendaru ni posljednji list - prosinac, mjesec kad očekujemo dolazak Djedice s bijelom bradom, Svetog Nikolu, Svete Lucije (oni na moru) ili pak malog Isuseka, a dva Snješka bijelića stigoše u posjet 'turistima' u Bol-Nicu.
Vrijedne ruke sestara s našeg Gastro i susjednog odjela napraviše ih i postaviše na ulaz u naše 'apartmane'.
Ovaj je stajao kraj ulaznih vrata u naš odjel…
…a ovaj, malo tužnog pogleda kao da zna gdje se nalazi, u susjedni.
Dobre duše koje se brinu o 'turistima' okitile su i prijemnu kancelariju objesivši kugle od borovine, postavili četiri svijeće i prozorska okna oblijepila zvjezdicama i pahuljicama, samo da nama, koji smo odvojeni od svojih obitelji, učine boravak u Bol-Nici, ako ne lakšim onda bar ljepšim.
Srećom, moje 'zimovanje' je završilo početkom prosinca, tako da sam sa suprugom mogao i sam u svom domu okititi jelku (doduše umjetnu) i pripremiti sve za proslavu Štefanja kad se kod nas tradicionalno okupi kompletna familija slaveći istovremeno Božić, imendan moje supruge i dolazak Nove godine.
Kako je bor malen, a poklona je bilo mnogo, morali smo ih poslagati u drugoj sobi na pisaći stol.
Nakon podjele popraćene smijehom i vriskom unučadi, više nije bilo problema da se ostaci smjeste čak i ispod tako malog bora. Ipak su završili u vrećici i otišli u reciklažu.
Eto, dragi moji blogeri, ovime završavam (prvu) seriju Bolničkih štikleca sa željom da vas u vašim životima mimoiđu, pa makar i ne vidjeli bolničke Snjegoviće
.Još jednom svima želim sve najbolje u novoj MMXVII. godini, a najviše zdravlja. To je najvažnije.
Živjeli uz vinjak Trenk, šampanjac ili vino, a može i uz sok, po volji
!četvrtak, 29.12.2016.
Godišnjica smrti MK
1981.-2016.
Povodom 35. godišnjice smrti Miroslava Krleže neke moje impresije o njegovom najvećem (i najopsežnijem) romanu „Zastave“ koji u Hrvata izaziva mnoge kontroverze.
Prvo objavljivanje fragmenata budućeg roma romana „Zastave“ bilo je u časopisu „Forum“ 1962. godine.
Pedeset i četiri godine nakon tog događaja, bloger @gospon profesor napisao je kako mnogi koji kritiziraju i Krležu i „Zastave“ roman nikada nisu pročitali.
Ja sam mu brzopleto napisao da sam roman pročitao dosta davno, ali kako i inače slabo pamtim, da se malo toga sjećam osim imena glavnog junaka Kamila Emeričkog.
I koliko se god trudio da se prisjetim još nečega, nije mi to uspijevalo. Pojavio se crv sumnje da roman možebitno ipak nisam pročitao, već da mi se to čini jer sam o njemu mnogo toga čitao i slušao.
Posudivši roman (izdanje „Oslobođenje“ Sarajevo i „Mladost“ Zagreb, 1976. godine, 1852 stranica), pročitao sam ga na dušak. I evo, svih pet knjiga stoji kraj mog uzglavlja i čeka trenutak kad ću ih ponovo čitati.
U međuvremenu sam proguglao po Internetu ponešto o romanu i našao nekoliko članaka. Evo dva odlomka koja mi se čine zanimljivim.
„Zastave su, zapravo, nedovršen roman (Dnevnik 1958-69, Sarajevo 1977, str. 467), nedovršen u tom smislu što bi Kamilo i dalje mogao doživljavati svoju životnu „avanturu“ i suočiti se s novim likovima u novim, drukčijim društvenim prilikama.“
Mogao bih se složiti s iznesenim sa žaljenjem da M.K. nije nastavio roman. Naime, Kamilo postaje socijalist i na kraju romana član KP. Tu Krleža završava roman iako se spontano javlja misao da ga je mogao nastaviti. I vjerujem da bi nastavak bio jednako zanimljiv. On to ipak nije učinio. Po mom sudu nije jer je, u vrijeme kad je dovršio roman, bio svjestan rušenja svih onih ideala za koje se u mladosti borio, pišući svoje poznate političke eseje. A u njemu više nije bilo snage da se nosi s još jednim porazom svojih ideala.
Tako se nakon balkanskih ratova i Bregalnice odrekao pijemontske uloge Srbije u stvaranju zajedničke države svih južnih Slavena, a pogotovo nakon uspostave Kraljevine Jugoslavije. Da bi potom jednako razočarenje doživio i sa sovjetskom Rusijom. I konačno, pod stare dane, duboko sam uvjeren, i sa svim onim što se događalo u Jugoslaviji nakon 2. svjetskog rata. Po mom sudu, roman „Zastave“ koji se pojavio kad mu je bilo gotovo 70 godina, na neki je način rezime svih njegovih razočarenja. Njegov književni 'labuđi pjev'.
Čitajući roman, pogotovo 'politički' dio, ne mogu se oteti dojmu da bi se taj dio i danas mogao bez većih preinaka osim imena država, asocijacija, saveza etc, primijeniti i na sve ovo što se danas događa.
U tom svjetlu treba čitati njegove riječi vezane uz danas vrlo 'važan' pojam nacionalne svijesti, izrečene davnih dana, a tako bliske današnjem vremenu:
„Hrvatstvo ne znači onih pet dosadnih, glupih kavana u našem gradu, ni ona tri spomenika: dvojice generala i jednoga fratra (citat iz jedne moje novele), kojima se sada pridružio još jedan brončani biskup, nego hrvatstvo znači onu masu bijednika koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uvjetima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svome naporu potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni.“
Znam da će biti onih koji se s mojim mišljenjem neće složiti, pače napadati će i Krležu i mene. Možda bi slika Josipa Vanište Krleže na samrtnoj postelji mogla biti neki mali dokaz da u rečenom ipak ima trunke istine.
ponedjeljak, 26.12.2016.
Probranice 37
Za kraj godine
Isprika
Čitam: Premijer u emisiji Nu2: „Ispričavam se onima koje ploča u Jasenovcu vrijeđa. Zato osnivamo povjerenstvo.
Komentar cinika: Znači, prema mišljenju Premijera, ima u Hrvata i onih koje ta ploča ne smeta. Mogao je osnovati i povjerenstvo koje bi istražilo kako to da u Hrvatskoj ima ljudi koje ustaški pozdrav ZDS ne smeta.
Krivac
Čitam u V.L. Uvodnik Dražena Ćurića pod naslovom „Tragičan kraj neodgovorene politike Angele Merkel“ povodom terorističkog napada usred Berlina. Tekst završava: „Za ovaj napad u srcu Njemačke i Europe je velikim dijelom odgovorna i Angela Merkel koja nije prepoznala opasnosti i zaštitila svoje građane.“
Komentar cinika:
Prva država koja nije prepoznala opasnost je Amerika. Ona je jedini i isključivi krivac koji je iz Pandorine kutije pustio zlo koji svijet naziva 'islamskim fundamentalizmom'.
MOST i 'jasni' stav
Čitam: Most bez jasnog stava o natpisu 'Za dom spremni' u Jasenovcu.
Komentar cinika:
A kad je to MOST imao jasni stav o bilo čemu?
Glasnici
Kardinal Bozanić u svojoj božičinoj poruci : „Potrebni su nam glasnici novih vizija!“
Komentar cinika:
Glasnike doduše imamo, samo je pitanje koje su to nove vizije Crkve u Hrvata?
'Virus'
U nedjelju navečer (18. prosinca) na Trgu bana Jelačića održao se koncert Srca Isusova i Božje pobjede, na kojem se, prema riječima Darka Pavičića u kolumni Večernjeg lista „Dopisništvo Kaptola“, okupilo sedam do osam tisuća mladih ljudi. Usput spominje još nekoliko sličnih manifestacija.
Navedeni skup kolumnist popratio je ovim riječima:
„Novost bi mogla biti zaraznost tog fenomena, jer se u posljednjih godinu-dvije među mladima 'virus vjere' nezaustavljivo širi.
(…)
Taj se virus širi istodobno i po crkvama i na ulicama i na trgovima. Ranojutarnje zornice, primjerice, postale su pravi hit, a ovog su adventa crkve (…) prepune ljudi.
(…)
Crkva je to koja niče, raste i buja iz svog 'podzemlja'. (…) Virus vjere kojega šire (ti „glasnici“, o.sc.) zarazit će mnoge, čak i one koji misle da su na nj rezistentni i da se virus ne širi na hladnih minus tri Celzijevaca. Zato je Trg u hladnoj adventskoj noći gorio na vrućih 35 stupnjeva, a virus tih mladih i sjajnih ljudi nezaustavljivo se širio na sve strane.“
Komentar cinika:
Ako se ne varam Marx je rekao da je 'religija opijum naroda'. Sad smo saznali da je vjera „virus koji se širi na sve strane“. To su, valjda, te „nove vizije“ o kojima zbori kardinal Bozanić.
Poklon na 'američki način'
Čitam: Bračni par iz New Yorka ostao je šokiran nakon otvaranja paketa u kojem je trebala biti igračka koju su naručili za sina svojih prijatelja. U paketu je, naime, bila poluautomatska puška i streljivo za nju.
Komentar cinika:
Neka dijete od malena uči metodu provođenja Pax Americana.
Škola? kaj god.
Čitam: Margareta Mađerić postala je državna tajnica, a nema visoku stručnu spremu.
Komentar cinika
Za političku funkciju ne postoje propisani uvjeti ni potrebna stručna sprema. Što je normalno jer političarima ionako ne trebaju škole. Oni sve znaju još od rođenja.
U svakom pogledu svakog dana sve više napreduje
Čitam: Vrgorački HDZ je zatražio od gradonačelnika A. Pranića (MOST) da podnese ostavku, dok je vrgorački MOST koji je Pranića doveo na čelo grada nazvao „kriminalnom organizacijom“.
Komentar cinika:
Nije to prva stranka kojoj je dodijeljena ta 'prestižna' titula.
Škripac
Čitam: Srbija riješila problem udžbenika za manjine (točnije, hrvatsku u Srbiji, op.sc.), Hrvatska makla blokadu. Posljednjih dana vršen je pritisak, posebno iz Njemačke i Austrije uz suglasnost Amera, da se dođe do rješenja prije siječnja.
Komentar cinika:
Austrijsko-njemački i američki (Joe Biden) škripac, malo je jače stegnuo 'jaja' pa su dvije „suverene“ države brzo došle do sporazuma.
Dobra trgovina
Čitam: Nakon odluke arbitražnog suda u Ženevi o sporu Hrvatske i MOL-a u kojem je odbačena tužba hrvatske države, Premijer je na izvanrednoj konferenciji za novinare izjavio: “Donijeta je odluka o povratku Ine u vlasništvo RH. Mađarsku stranu smo s time upoznali. (…) Sud je zaključio da ugovori s MOL-om nisu nastali kao plod korupcije i zato ih nije poništio.“
Komentar cinika:
Prije desetak godina naši 'političari-trgovci' prodali su Inu, a sad je kupuju, prema najavama za tri do pet puta veću cijenu. To se zove 'dobra trgovina'.
subota, 24.12.2016.
Na to mlado leto...
četvrtak, 22.12.2016.
Bolnički štikleci (6)
Kako sam 'toča' noge
Bio sam tako brzo 'transferiran' u bolnicu da sam se jedva stigao obrijati i istuširati. Iako je duljina noktiju na rukama i nogama zazivala da ih pomilujem škaricama, u toj žurbi nisam stigao. I tako sam u bolnicu stigao s 'pandžama' kao mačka, točnije pas jer ih nisam mogao sakriti u šapice.
Neki od vas će se sigurno upitati: što ih nije odrezao, ne zahtjeva to puno vremena. Točno, sama 'operacija' ne traje dugo, no priprema, pogotovo za nokte na nogama traje ipak nešto dulje. Da bi ih, naime, mogao skratiti trebam najprije barem petnaestak minuta noge namakati u toploj vodi da omekšaju. Na jugu Lijepe naše rekli bi „točati“. A za to nije bilo vremena.
* * *
Nakon dan - dva po dolasku na gastro odjel, uspio sam 'pandže' na rukama skratiti 'kak bog zapoveda'. No pokušaj da to uradim na nogama neslavno je propao.
„Sestro, da li bih mogao dobiti lavor“, upitah koji dan kasnije.
„?“
„Trebao bih odrezati nokte na nogama a za to trebam 'točati' noge“, odgovorih da otklonim upitnik iznad njezine glave.
Ponovo „?“, koji je nestao tek kad sam joj objasni što znači 'točati'.
Dobio sam traženo pa sam navečer, kad su prošle sve aktivnosti prije odlaska na spavanje, natočio u lavor toplu vodu, postavio stolicu tako da sam leđima bio okrenut ulaznim vratima, sjeo, uronio stopala u vodu i blaženo gledao u zid (recimo, kao dobri vojak Švejk kojeg upravo čitam). Potpuno zaboravivši da još nije prošla večernja vizita. Koja, istini za volju, i nije bila redovita.
Kad sam zaključio da su nokti dovoljno smekšani, dohvatih ručnik i počeh brisati noge. Zaokupljen tom, nadasve važnom, aktivnošću nisam primijetio da je u sobu ušao dežurni liječnik.
„O, Duško, zašto se ovdje, krvarenje?“, začuh poznati glas. Bo je to moj kardiolog dr. O. s kojim sam gotovo pa na 'ti'. Znamo se godinama. Uz to imali smo jednu nadasve zanimljivu avanturu kad sam zadnji put, prije dosta godina, bio kod njega na ergometriji. No to je druga priča.
„Ah, upala žučne kesice“, nastavi dotur nakon što je bacio pogled na listu i prije nego što sam mu stigao reći zašto sam ovdje.
„Oprostite doktore“, rekoh, „točam noge da bih mogao odrezati nokte na nogama, sad ću biti gotov.“ rekoh napola okrenut prema njemu.
„Samo vi točajte, nego kako je?“, nastavi on uz svoj neodoljivi osmijeh.
„Pa znate vi mene“, rekoh, „tako, tako.“
„Da znam, priča o čaši: da li je pola puna ili pola prazna“, završi naš razgovor dotur i ode do drugog pacijenta.
Bilo mi je krivo da me našao u toj situaciji, jer sam sve vrijeme želio da dođe u vizitu i da porazgovaramo i o mom 'srčeku'.
Štoriju o 'točanju' ispričao sam supruzi. Kad sam se vratio kući rekla mi je da se danima smijala tom događaju: u sobu ulazi liječnik, a moj muž gleda u zid i toča noge.
Nema ništa u tome čudnog. Ipak sam ja semper contra :-)!
utorak, 20.12.2016.
Bolnički štikleci (5)
Kako sam skinuo 6 kilograma
Kako skinuti višak kilograma? O tome je napisano tisuće stranica, izmišljeno cijelo brdo kojekakvih preparata od prirodnih do umjetnih, a da o zaradama masmedija, koji najprije emitiraju emisije o pripremi jela i kolača, a odmah potom reklame za preparate za mršavljenje, ne trebamo ni govoriti.
A sve je tako jednostavno. Treba samo primijeniti dijetu „prof. dr. Roko Živkovića“. Samo ne onog kojeg će Google odmah izbaciti kad napišete to ime i prezime, već dotura koji mi je izliječio gastritis takvom dijetom davne 1962. godine. I napisao zanimljivu knjigu o kavi/kafi.
A ona je vrlo jednostavna: mjesec dana izmjenjujete tri zdrava obroka: neslani krumpir kuhan na vodi, raskuhanu neslanu rižu i za 'posladak' (rekli bi Slovenci) povremeno žgance 'u meko'. Naravno, pri tome obvezatno trebate imati bolove u trbuhu kako vam ne bi palo na um da uz navedeno opalite po ražnjićima, sarmi i sličnim 'nezdravi' đakonijama.
Vjerujte mi, do sada sam nekoliko puta upražnjavao tu dijetu. Dva puta po mjesec dana uključivo i dijetu iz 1962. i nekoliko puta u nešto kraćem trajanju, ali nikada manje od desetak dana. Razumljivo, nikada nije bio razlog mršavljenje, već želja da me prestane boljeti trbuh. Mršavljenje mu dođe kao kolateralni uspjeh. Rezultati, ovisno o trajanju dijete, kretali su se od 5 do 14 kg.
Tako je bilo i ovaj put.
Još istu večer kako me strpaše u bolnički krevet i priključiše na 'pumpu', dežurni dotur, vidjevši kako se grčim prilikom malo dubljeg udisaja, odmah je odredio 'jelovnik' za drugi dan:
„Nikakvo jelo, samo voda!“
I naravno glukoza u infuziji.
Nakon dva dana dobio sam prvi put ručak kojeg prikazuje donja slika.
Bila su to dva komada prepečenog kruha.
Slijedeće slika bjelodano pokazuje da mi takav ručak i nije osobito prijao.
Večera se nije umnogome razlikovala od ručka, samo što je prepečeni kruh zamijenila ista količina dvopeka. Nakon 'blagovanja' slika na taci bila je otprilike jednako onoj od popodneva.
I to je tako trajalo nekoliko dana, s tim da je jelovnik postao 'obilniji': riža s malo mrkvice, mlijeko s bljutavim mislima, griz na mlijeku i tomu slično.
Nije mi to previše teško padalo, jer zahvaljujući infuzijama nisam osjećao glad.
„Jedete li?“, upita pod kraj tjedna doktorica za vrijeme vizite.
„Pa, ne baš, onako pomalo“, bio je moj odgovor.
„Pa trebate jesti, da vidimo reakciju“, reče doktorica pomalo ljutito.
„Vaša želja za mene je zapovijed“, odgovorih uz osmijeh.
Od tog dana uvijek sam 'smazao' sve što su mi donijeli prema dijetalnom 'bolničkom vozu“. Mogao sam mirno jesti, ne strahujući da ću se udebljati. Uostalom, nisam došao u bolnicu da se udebljam, nego da ozdravim.
Kad sam, nakon dva tjedna uživanju u delicijama 'bolničkog vlaka' došao kući, odmah sam stao na vagu.
Pokazivala je 6 kg manje nego kad sam otišao u Bol-Nicu.
Pa recite, zar spomenuta dijeta nije učinkovita?
nedjelja, 18.12.2016.
Probranice 36
Mala pauza od štikleca.
Izgubljene ideje
Piše Nino Đula u J.L.
„Nije MOST kao ideja nakaradan, naprotiv, nakaradno je to u što se ta ideja izrodila. Nisu ideje na kojima je nastao MOST kompromitirane, kompromitirani su ljudi koji su te ideje ostavili po putu.“
Komentar cinika:
Rekao bih 'izgubili putem'. Povijest se ponavlja: zamijenite li riječ MOST riječima 'kršćanstvo' ili 'komunizam', a danas možete dodati i 'demokracija', ne treba promijeniti više ni jedno slovo da ne bi vrijedila ta tvrdnja.
Gdje je nestala 'kost'?
Čitam: znanstvenici iz UCL-a (London) smatraju da su muškarci homo sapiensa izgubili kost u penisu (bacalum) kad se monogamija nametnula kao dominantna reproduktivna strategija tijekom razdoblja Homo erectusa. Budući da kod monogamnih vrsta mužjaci nemaju potrebu za penetracijom duljom od tri minute, jer je mala vjerojatnost da će na ženku skakati neki od brojnih mužjaka bacalum je kod ljudi nestao.
Kometar cinika:
Mnoge ženke Homo sapiensa ipak još uvijek misle da i Homo sapiens ima bacalum.
Složna braća
Čitam: Američki obavještajci tvrde: Rusi su Trumpu pomogli u pobjedi tako da su ljudi bliski Kremlju hakirali e-poštu demokrata.
Komentar cinika:
Kad se Rus i Amer slože, svijet se lako pokorit može.
Frazeologija
Vjeran Zuppa: „Ako ćemo ozbiljno, Bernardić nije uspio dosegnuti dalje od fraza o snažnom, stabilnom ili pobjedničkom SDP-u. U svom nazovi programu (…) nije doslovno formulirao ni jednu jedinu misao iz koje bi se dalo naslutiti kako vidi idejni profil budućeg SDP-a.“
Komentar cinika:
Dobro da je dosegao barem do fraze. No, nije on nešto osobitog, 'frazeologija' je glavna karakteristika svih naših političara dolazili s bilo koje strane.
Hrvatski Singapur
Predrag Fred Matić: „Želio bih biti gradonačelnik Vukovara! Pobijedio bih u prvom krugu i od grada napravio Singapore!“
Komentar cinika:
Ne bu išlo, fali osnovni uvjet: Vukovar nije na morskoj obali. Uz to nije ni država.
Moja kućica, moja slobodica
Petrov: Moja kuća ne košta milijun kuna, nego 120.000 eura.
Komentar cinika:
Nije vrat nego šija.
Djed Mraz
Čitam: Bandić dijeli 1000 kuna božićnice svim zaposlenicima zagrebačke uprave, kao i svim zaposlenicima ustanova koje su na proračunu Grada Zagreba.
Komentar cinika:
Kako ne vjerujem da Bandić spomenute božićnice dijeli iz svog džepa, za pretpostaviti je da će novac dobiti od onih koji su nedavno 'operušili' blagajnu Holdinga.
Šarafciger
Glede a u svezi sporne ploče s pozdravom ZDS, gđa Pusić je izjavila: „Ne treba nam nikakvo povjerenstvo, nego – šarafciger!“
Komentar cinika:
Izjava dokazuje da je gđa Pusić kulturna osoba. Da nije, predložila bi – čekić.
Kako će Srbija u EU?
„Srbija može lako ispuniti sve uvjete za ulazak u EU“, izjavila je KGK iz svog Ureda u Varaždinu.
Komentar cinika:
Prvi je da hrvatskim trgovačkim lancima prestane isporučivati čokoladice proizvedene u tvornici „Pionir“ iz Subotice. To je dvostruki krimen: em je iz pionirske (fuj!) tvornice, em je iz Srbije.
petak, 16.12.2016.
Bolnički štikleci (4)
Kako sam na kratko bio No1
Tijekom gotovo dva desetljeća mog 'motanja' po bolnicama, čast mi je bila vozikati se u 'fotelji s kotačima' koju su gurale, manje-više, uvijek ljupke sestrice. Svaki put bih, vozeći se, pomislio na No 1 iz stripa Alan Ford.
Dobro, dobro, ne izgledam baš tako (iako vjerujem da me bar jedan od štioca ovog bloga zamišlja takvim), ali me vozikanja u kolicima uvijek podsjete na njega.
Ni tijekom ovog boravka u 'hotelu' nije mi izmaklo uživanje u vožnji. Dapače, ovaj put je bilo čak šest vožnji u dva tjedna. Nikad do sada nisam postigao tu 'gustoću' putovanja.
* * *
Dva put su me vozili na ultra zvuk abdomena.
Zanimljiva je bila opservacija jedne mlade doktorice tijekom drugog pregleda. Ležim, zaliven sluzavom tekućinom koja je poznata svakom koji je bio podvrgnut tretmanu, doktorica kruži sondom po abdomenu, leđima, pa opet natrag. Bogami, pregled je potrajao kao nikada do sad. Obavi doktorica posao, sjedne za stol i počne pisati.
„Doktorice,“ kažem dalje ležeći na stolu, „svaka vam čast, još me nitko nije ovako dugo 'ultrazvučio'“.
Ispostavilo se, međutim, da razlog takvog postupka nije bio njezina želja da me dobro pregleda, već u činjenici da nikako nije mogla naći 'građevinski materijal' u žučnom mjehuru.
„Morat ću pozvati pametnijeg od sebe“, rekla je, što sam joj odmah upisao u veliki plus.
Vrlo brzo je došao iskusniji doktor i brzo našao što se tražilo. Pri tome je dosta energično pritiskao na moj trbuh u visini žuči, ali 'junak' ne pusti glasa.
„Čudno kako vas ništa ne boli, pritišćem iz sve snage“, reče doktor, kad sam na njegov upit da li me boli odgovorio niječno. Nisam reagirao, zar sam trebao reći da sam ja – semper contra :-). Osim toga, nije me boljelo.
* * *
Ostale četiri vožnje bile su vezane uz 'razgovor ugodni' s kirurzima. Četiri razgovora, četiri različita kirurga.
Manje-više uvijek isto. Što vas boli, legnite na stol, pipanje i pisanje nalaza.
Kad sam došao na treći 'randevu' - sad me dočekala doktorica (zato 'randevu') – da razbijem monotoniju, rekoh:
„Doktorice, dozvolite da vam ovako u kolicima opišem simptome, pa ću onda leći na stol.“
Složila se, te u nekoliko riječi opisah što me boli i kako se osjećam.
„Savršeno ste opisali simptome bolesti koja vas muči, gotovo da vas ne bi ni trebala pregledavati“, odgovorila je doktorica uz smiješak. Slične riječi čuo sam od doktora prije 62 godine, kad sam mu opisao simptome bolesti koja me tada mučila, iz kojih je on zaključio da imam akutni gastritis. I bio je.
* * *
Posljednji pregled je bio kod kirurga koji je trebao odrediti termin operacije.
„Kad bi željeli?“, pita dotur.
„Što prije to bolje“, odgovorih.
Pogled na ekran.
„21. prosinca!“
Gotovo sam pristao, no pomislih: u slučaju da se oporavak produži više od uobičajenog - što je kod mene redovita pojava - supruga će provesti blagdanske dane sama, pa rekoh:
„Može li nakon blagdana?“
I tako smo odredili datum 10. siječnja.
„Još jedno pitanje: koliko može najdulje trajati post operativni oporavak?“
„Mislite, najkraće?“, upita doktor.
„Ne, mislim najdulje!“
„Pa, imali smo slučaj da je trajao tri mjeseca“, odgovori on s izrazom čuđenja na licu. „No uobičajen je dva, tri dana“, doda. Valjda da me ohrabri.
„Hvala vam doktore na iskrenosti, sad sam miran!“, rekoh i sastanak bi završen.
U dizalu, sestra koja me vozila, reče:
„Tri mjeseca? Upravo su me premjestili sa kirurgije na gastro. Tamo nisam od nikoga čula da je itko bio tako dugo!?“
Ne rekoh ništa. Ne treba znati da kod mene za takve stvari uvijek vrijedi – semper contra.
utorak, 13.12.2016.
Bolnički štikleci (3)
Kako sam postao „slatki“
Pitate se, kakve ima veze pjesmica s mojim boravkom u Bol-Nici?
E, bilo je to 'vako.
Prošlo je pet dana kako sam svakodnevno po nekoliko sati bio priključen na 'benzinsku pumpu'.
Umjesto benzina ili dizela 'tankali' su mi 'mješavinu': infuzija obogaćena glukozom, antibioticima, kalijem, fursemidom i vjerojatno još nekim, meni nepoznatim, aditivima. Kao Wartburga!
„Osjećam se kao prastari automobil“, rekoh sestri „koji troši 20 litara benzina na 100 km.“
„A zašto?“, upita ona.
„Pa, malo, malo priključujete me na 'pumpu'!“, odgovorih. Ona me obdari poznatim osmjehom kojim sve sestre pokušavaju u nas, 'starih automobila', unijeti trunak vedrine.
Razlika između mene i starog automobila je bila samo u tome što su mi svaka tri dana trebali mijenjati ulijevno grlo, tzv braunilu, koju, kad joj se ne mogu sjetiti imena, imenujem brunhilda.
„Slabe su vam žile, opet je pukla“, bile su riječi sestara koje sam opetovano slušao kad su je pokušavale uvući u žilu. Gotovo svaki put uspijevaloje to tek nakon trećeg pokušaja.
„Što mogu, kad su 'izraubane'“, odgovorih.
* * *
Zajedno sa mnom u sobi je 'ljetovao' i pacijent kojem su nekoliko puta dnevno mjerili šećer. Petog dana, kad mu je sestra ujutro vadila krv, rekoh joj više u šali nego sa stvarnom željom da to uradi:
„Sestro, izmjerite i meni 'cukor'.“
„Hoću, samo da obavim redovna mjerenja“, odgovori ona.
„Ma, ne treba, samo sam se šalio“, rekoh joj prije nego što je odlepršala iz sobe. Nikada u životu nisam imao problema sa šećerom.
Tek kasno popodne došla je do mene s aparatićem . Bocnula me, poteče krv junačka, aparatić pokaže – 9,7.
Ostadoh bez teksta! Po njezinom licu zaključih da ni ona nije očekivala takvu vrijednost. Nakon dva sata ponovo mjerenje - 11, nakon još dva sata – 14.
Odmah su me priključili na 'pumpu' i 'mješavini' dodali inzulin. Slijedeće mjerenje – 3,7.
Ne znam da li zbog tako niskog šećera ili pak pomalo od straha, odjednom sam se osjećao slab. Na brzake sam progutao 6-7 Petit Beurre keksa i bi mi bolje.
I da ne duljim već da objasnim zašto ova pjesmica na početku posta. Slijedećih tjedan dana moj je šećer plesao od minimalne vrijednosti oko 4 u jutro do nekih 10, 11 nakon ručka.
A doturi nikako da mi kažu koji je razlog.
Naravno, moja je 'bujna mašta što lupa svašta' nalazila sto i jedan uzrok. Od toga da su me krkali glukozom, da mi je upaljena i gušterača, do pomisli da se moj 'rakić' možebitno ugnijezdio u njoj. Mučila me neizvjesnost, želim znati što je na stvari pa makar bilo i najgore. Više me muči neizvjesnost nego što me je strah od istine.
Tek posljednji dan boravka, kad se šećer vratio manje-više na normalu, doktorica mi je rekla da je to od velike doze glukoze koju su mi 'tankali'.
„A djelomično i zbog upale“, dodala je.
Htio sam joj održati predavanje, kao što sam davne 1968. godine, na odlasku iz „Magdalene“ nakon ugradnje premosnica, održao kirurgu koji me operirao, ali sam odustao. Možda bi i ona odgovorila jednako kao što je i on:
„E, gospodine, kad bi mi pacijentima rekli što ih sve čeka kad dođu na operaciju, polovica bi pobjegla prije nje!“
Nisam mu protuslovio, gospon doktor nisu, naime, znali da sam – semper contra.
nedjelja, 11.12.2016.
Probranice 35
Napomena: Ove sam Probranice napisao nekoliko dana prije nego odoh na ljetovanje u BolNicu. Iako vijesti nisu najsvježije još uvijek u njima ima mrvu aktualnosti, pa ih odlučih objaviti u pauzi do slijedećih Štinkleca da mi ne propadne uloženi trud.
Prvo dijeta onda …
Čitam: Sanja Doležal će od prosinca voditi na RTL-u emisiju „Tri, dva, jedan – peci!“ Kao ljubiteljica slatkog jako se tome veseli, otkrivajući da joj je danas kuhača bitnija od glazbene karijere, dodajući: „Prije snimanja planirat ću skinuti još četiri kile!“
Komentar cinika: Da bi mogla mirne savjesti jesti, tijekom emisije, ispečene kolače.
Lažne optužbe
Čitam: Sarajevski odvjetnik uhićenog generala Đure Matuzovića poručio je da će general surađivati s istražiteljima jer „za počinjene zločine odgovorni su časnici Hrvatske vojske, a ne HVO-a.
Komentar cinika: Ove tvrdnje generala Đ.M. i njegovog advokata hrvatska strana će lako otkloniti jer je općepoznata činjenica da HV nije sudjelovao u ratu u BiH.
Nomen est omen
Opet počinje rat za promjenu naziva trga maršala Tita. Najčešće spominjano novo/staro ime je Kazališni trg, uz obrazloženje da se on tako nekad zvao. Je li to baš tako? Prema Wikipediji, ovaj je trg do sada promijenio sedam imena. Evo ih:
Sajmišni trg (1878.-1888.)
Sveučilišni trg (1888.-1919.)
Wilsonov trg (1919.-1927.)
Trg kralja Aleksandra I. (1927.-1941.)
Trg I. (1941.-1945.)
Kazališni trg (1945.-1946.)
Trg maršala Tita (1946-dok se ne promijeni)
Zanimljivo je kako zagovornici promjene imena inzistiraju baš na imenu Kazališni trg kad je taj naziv imao samo godinu dana i još mu ga dodijeliše 'zločinci', da bi ga potom vrlo brzo zamijenili imenom glavnog 'krvnika'.
Pažljivi čitatelj može uočiti da je trg imenovan često i prema trenutno vrhovladajućim osobama: Wilson (1856.-1924., predsjednik SAD-a 1913.-1921. autor programa u 14 točaka u kome se prvi put spomenulo pravo na samoodređenje naroda), kralj Aleksandar I. (1888.-1934.), maršal Tito (1892.-1980.). U tom nizu nedostaju dvije vrhovladajuće osobe: car i kralj Franjo Josip koji je 1895 svečano otvorio novu zgradu HNK i Ante Pavelić koji je bio tvorac prve 'nezavisne' države Hrvatske, poznatije po kratici – NDH. Možda se krije pod pseudonimom „I“ kako se trg zvao za vrijeme njegove vladavine?
Komentar cinika:
Obzirom na takav povijesni slijed imena trga, predlažem imenovanje trga imenom trenutačne nam Predsjednica i da se onda, kako se mijenjaju osobe na tom časnom mjestu, automatski mijenja i ime trga. Na taj će se načinizbjeći periodičke diskusije o imenu pa će se naši vrli političari moći okrenutu možebitno važnijim temama, primjerice problemu smeća i 'smeća' u 'bijelom' Zagrebu.
Kasno Janko na…
Čitam: Premijer Plenković: „Želimo puno jaču suradnju s Kinom“.
Komentar cinika: Eto, krenuli smo i mi. Doduše mi za sada samo 'želimo', a mrski su nam susjedi već sklopili ugovor s Kinom vrijedan gotovo milijardu eura.
Veliki učitelj
Čitam:
1. U Turskoj pritvoreno devet novinara oporbenog dnevnika.
2. Turski predsjednik Redžep Tayyip Erdo an sredinom studenoga će ponovno, drugi puta u samo godinu dana, posjetiti Hrvatsku nakon što je u travnju prisustvovao obilježavanju stote godišnjice službenog priznanja islama u Hrvatskoj. Navodno će u Sisku položiti kamen temeljac za gradnju džamije.
Komentar cinika: A da možebitno gospon Predsjednik ne dolazi da poduči gospođu Predsjednicu kako treba postupati s oporbenim novinarima.
P.S. Nisam pratio vijesti tijekom 'ljeovanja' tako da mi nije poznato da li je do spomenutog susreta došlo. Ako nije, razlog je vjerojatno u činjenici a gospodin Erogan ima trenutačno većih briga u svojoj državi od nazočnosti početku gradnje džamije na brdovitom Balkanu.
Otkrivanje tople vode
Čitam: Sve tajne najstarijeg obavještajca (Josipa Manoliča): „U uredu šefa HDZ-a sjedili su Dido Kvaternik i Stevo Krajačić, a u podrumu zgrade i danas su ćelije sa spravama za mučenje i hodnicima za bijeg“.
Komentar cinika: I što je u tome čudno. Em nova (demokratski izabrana) vlast nije morala graditi nove prostore, em ima sve potrebne rekvizite zlu ne trebalo.
Što bliže to bolje
Čitam: Svemirska dijaspora. Zašto je 1019 Hrvata zatražilo i dobilo državljanstvo Asgardije, prve države osnovane u Svemiru.
Odgovor cinika: Da bi bili bliže Bogu u nadi da će im onda lakše pomoći.
petak, 09.12.2016.
Bolnički štikleci (2)
Za one koji štiklec čitaju prvi put, a ne znaju značenje te riječi, neka pogledaju uvodni dio prvog štikleca.
Kako sam konačno iskoristio vaučer za besplatan boravak u Bolu i Nici
Gdje ono stadoh u prošlom štiklecu? Ah da, kako mi je uručen vaučer za boravak u Bolu i Nici.
O bolovima te noći, sa subote na nedjelje, neću. Mnogo zanimljivije je bilo to što sam gotovo cijelu noći uporno pokušavao zapjevati tenorsku ariju „Žena je varljiva“ iz posljednjeg čina, po mnogima najpopularnije Verdijeve opere „Rigolleto“.
I ma koliko me unutarnje stanje mog organizma poticalo da zapjevam, nikako nije išlo. Tek drugog jutra, kad sam nesmotreno u moj izmučeni probavni sustav pokušao ubaciti nešto dvopeka, uspio sam u naumu.
Nije to bilo, istini za volju, pjevanje punim glasom kako to dolikuje jednom 'tenoru' (i sam sam svojevremeno u gradskom zboru pjevao tenorsku dionicu), već više stenjajućim, rekli bi slušatelji da ih je bilo. Odmah odustah od stimulativnog sredstva – dvopeka.
Ponovilo se to i kod pokušaja da pročistim grlo blagim sredstvom poznatim kao kamilica, pa sam odustao i od nje.
Kako, uz ove pjevačke napore 'muke po trbuhu' nisu prestajale, negdje u vrijeme kad u Zagrebu top sa Griča prepolovljuje dan, odlučih otići kod dežurnog liječnika.
Bio sam relativno brzo primljen i nakon kraćeg se razgovora pristupilo 'obradi'.
Prvo sam dobio 'vritnjak' u obliku injekcije Spasmex-a. Kažu da opušta abdomen. Slijedilo je priključak na benzinsku pumpu, pardon infuziju i 'transfer' kući.
Drugi dan, u ponedjeljak, proveden je jednaki postupak ali ovog puta u režiji moje doktorice. Ona mi je osim 'vritnjaka' ordinirala i tablete istog lijeka s uputom da ih sutra popijem umjesto da dolazim po novi 'vritnjak'.
„Poslala sam u laboratorij i uputnicu za KKS (kompletna krvna slika), pa sutra otiđite u laboratorij“, rekla je na rastanku.
U utorak, nakon progutane dvije tablete za 'opuštanje', mjereći tlak, ustanovih da se opustilo i moje srce. Lupa 130 otkucaja na minutu. Nalaz tlakomjera potvrdilo je i telemetrijsko mjerenje EKG-a u bolnici „Magdalena“ s kojom preko telemetrije održavam godinama 'prisne' veze. Tablete sam odmah stavio 'ad acta'.
Kako baš nisam bio u 'kondiciji' (Krleža) za dulji boravak u čekaonici labosa nikako se ne mogah odlučiti da odem, sve nadajući se da će bolovi popustiti. Čekajući da se malo 'rekuperiram' došao je i ponedjeljak 12. studeni (dobro da nije bio 13.).
Vidim, vrag se ne šali i odoh da obavim od doktorice povjereni mi zadatak.
U labosu su mi dali dvije epruvete za uzorke krvi koje njima treba pa sam otišao na odjel transfuzije – trebao sam i kontrolu zgrušavanja krvi (PV) – gdje su 'vampirke' najvještije u 'sisanju' krvi. Kad sam se vratio u labos predavši sestri dvije bočice koje njih sljeduju, pogledavši na etiketu, sestra reče:
„O pa to je hitno!“
„?“
„Dođite po nalaze u 11 sati“, odgovori ona ugledavši veliki upitnik nad mojom glavom.
To mi je odgovaralo jer sam ionako po nalaz PV-a trebao doći u isto vrijeme. Do 11 sati pričekah u holu bolnice i onda s nalazima odoh ravno mojoj doktorici (zato je bilo dobro da nije bio 13. jer ona popodne radi u parne dane).
Ušavši u ambulantu, sad sam ja nad njezinom glavom ugledao veliki upitnik:
„Pa zar vi već niste u bolnici?“, reče pomalo ljutitim glasom. Uzme nalaze, otvori ih i olovkom zaokruži u nebo odleteće neke parametre u krvi.
Da skratim: tog kasnog popodneva unovčio sam svoj 'vaučer' i oko 18 sati, ležeći u krevetu Gastro-odjela (kako to lijepo zvuči), u civilki, ponovo bio priključen na infuziju.
Kako je stvar išla dalje u slijedećem štiklecu.
utorak, 06.12.2016.
Bolnički štikleci (1)
Kako sam dobio besplatan boravak u Bolu i Nici
Za one kojima izraz „štiklec“ nije poznate evo tumačenja iz Klaićevog Rječnika stranih riječi:
štiklec, njemački (Stucklein – komadić), 1. u dijalektu: komadić, 2. pikantan događaj, galantna pustolovina, „doživljaj“ (u zagrebačkom govoru).
Sad, kad znate značenje riječi, evo male serije „štikleca“ za ugodne trenutke čitanja.
-Opet će te boljeti želudac, kaže mi žena kad sam znao posegnuti za malo 'jači' zalogajom.
-Što te briga, neće tebe.
-Ali nemoj se onda žaliti.
-A kad sam se ja to žalio?, pitam.
-Dobro, nikad.
Nas dvoje takve smo dijaloge vodili dosta često. Uglavnom se nije ostvarivala njezina 'prijetnja', no znalo se desiti da bude u pravu.
Tada bih uzimao kuru: „dijetu ala prof.dr. Živković“, za koju sam prvi put saznao davne 1964. godine kad me svojom 'nazočnošću' po prvi put počastio gospodin poznatog imena - Akutni Gastritis. Dijeta je vrlo jednostavna: izmjenjuju se krumpir kuhan na vodi, raskuhana riža ili žganci na 'suho' i ta vrlo raznolika i hranjiva hrana izmjenjuje se za ručak i večeru. Za doručak pak, Petit Beurre keks namakan u čaj. Kad bolovi popuste, dodaje se malo pileće juhe s kuhanim bijelim mesom, a kad dođe do potpunog oporavka ponavlja se spomenuti dijalog između nas dvoje, s obvezatnim ženinim dodatkom:
-Sam ti rekla da bu te bolelo!
Nekoliko puta je kura znala trajati i po mjesec dana (poput one prve iz 1964.) u kojem sam periodu znao smršaviti i preko 10 kilograma. Pa tko želi smršavjeti, eto mu recepta.
* * *
A onda je došao kobni 12. studenoga AD 2016.
Vjerojatno svi, ili barem velika većina, znate što je to 'Leskovački voz'. Onaj tko ne zna neka pogleda u 'rječnik stranih riječi' ili pak u neku kuharicu.
E, ja nisam pojeo 'voz', nego 'vlak', kasnije ga imenovah 'Čakovečkim vlakom'. Njegova 'kompozicija' se sastojala od slijedećih 'vagona':
-ručak
sarma s kuhanim špekom sve obloženo rezanim kiselim zeljem kak' se 'šika'.
Sat, dva kasnije, marenda:
-dvije mandarine
-banana.
Kako se primakla večer trebalo je nešto 'prigristi'. Što ću?
Skuham lijepo dva jaja 'u tvrdo' ('Nadalina'), odložim ih na balkon da se dobro ohlade i kad nadođe vrijeme večerice, ogulim ih, stavim na tanjur, posolim, tome dodam zdjelicu corn fleksa prelivenog jogurtom, smažem sve to i na kraju dodam dva komada kruha s putrom.
Sat, dva nakon što je 'Čakovečki vlak' protutnjao kroz moj želudac, 'uručen' mi je vaučer za odlazak u…
Naravno, 'vaučer' nisam odmah iskoristio, a kako je bilo dok to nisam učinio u slijedećem štiklecu nakon što prikupim snagu od napora pišući ovaj.
