Marketing
Bolnički štikleci (3)
Kako sam postao „slatki“
Pitate se, kakve ima veze pjesmica s mojim boravkom u Bol-Nici?
E, bilo je to 'vako.
Prošlo je pet dana kako sam svakodnevno po nekoliko sati bio priključen na 'benzinsku pumpu'.
Umjesto benzina ili dizela 'tankali' su mi 'mješavinu': infuzija obogaćena glukozom, antibioticima, kalijem, fursemidom i vjerojatno još nekim, meni nepoznatim, aditivima. Kao Wartburga!
„Osjećam se kao prastari automobil“, rekoh sestri „koji troši 20 litara benzina na 100 km.“
„A zašto?“, upita ona.
„Pa, malo, malo priključujete me na 'pumpu'!“, odgovorih. Ona me obdari poznatim osmjehom kojim sve sestre pokušavaju u nas, 'starih automobila', unijeti trunak vedrine.
Razlika između mene i starog automobila je bila samo u tome što su mi svaka tri dana trebali mijenjati ulijevno grlo, tzv braunilu, koju, kad joj se ne mogu sjetiti imena, imenujem brunhilda.
„Slabe su vam žile, opet je pukla“, bile su riječi sestara koje sam opetovano slušao kad su je pokušavale uvući u žilu. Gotovo svaki put uspijevaloje to tek nakon trećeg pokušaja.
„Što mogu, kad su 'izraubane'“, odgovorih.
* * *
Zajedno sa mnom u sobi je 'ljetovao' i pacijent kojem su nekoliko puta dnevno mjerili šećer. Petog dana, kad mu je sestra ujutro vadila krv, rekoh joj više u šali nego sa stvarnom željom da to uradi:
„Sestro, izmjerite i meni 'cukor'.“
„Hoću, samo da obavim redovna mjerenja“, odgovori ona.
„Ma, ne treba, samo sam se šalio“, rekoh joj prije nego što je odlepršala iz sobe. Nikada u životu nisam imao problema sa šećerom.
Tek kasno popodne došla je do mene s aparatićem . Bocnula me, poteče krv junačka, aparatić pokaže – 9,7.
Ostadoh bez teksta! Po njezinom licu zaključih da ni ona nije očekivala takvu vrijednost. Nakon dva sata ponovo mjerenje - 11, nakon još dva sata – 14.
Odmah su me priključili na 'pumpu' i 'mješavini' dodali inzulin. Slijedeće mjerenje – 3,7.
Ne znam da li zbog tako niskog šećera ili pak pomalo od straha, odjednom sam se osjećao slab. Na brzake sam progutao 6-7 Petit Beurre keksa i bi mi bolje.
I da ne duljim već da objasnim zašto ova pjesmica na početku posta. Slijedećih tjedan dana moj je šećer plesao od minimalne vrijednosti oko 4 u jutro do nekih 10, 11 nakon ručka.
A doturi nikako da mi kažu koji je razlog.
Naravno, moja je 'bujna mašta što lupa svašta' nalazila sto i jedan uzrok. Od toga da su me krkali glukozom, da mi je upaljena i gušterača, do pomisli da se moj 'rakić' možebitno ugnijezdio u njoj. Mučila me neizvjesnost, želim znati što je na stvari pa makar bilo i najgore. Više me muči neizvjesnost nego što me je strah od istine.
Tek posljednji dan boravka, kad se šećer vratio manje-više na normalu, doktorica mi je rekla da je to od velike doze glukoze koju su mi 'tankali'.
„A djelomično i zbog upale“, dodala je.
Htio sam joj održati predavanje, kao što sam davne 1968. godine, na odlasku iz „Magdalene“ nakon ugradnje premosnica, održao kirurgu koji me operirao, ali sam odustao. Možda bi i ona odgovorila jednako kao što je i on:
„E, gospodine, kad bi mi pacijentima rekli što ih sve čeka kad dođu na operaciju, polovica bi pobjegla prije nje!“
Nisam mu protuslovio, gospon doktor nisu, naime, znali da sam – semper contra.
Post je objavljen 13.12.2016. u 17:06 sati.