Marketing
Godišnjica smrti MK
1981.-2016.
Povodom 35. godišnjice smrti Miroslava Krleže neke moje impresije o njegovom najvećem (i najopsežnijem) romanu „Zastave“ koji u Hrvata izaziva mnoge kontroverze.
Prvo objavljivanje fragmenata budućeg roma romana „Zastave“ bilo je u časopisu „Forum“ 1962. godine.
Pedeset i četiri godine nakon tog događaja, bloger @gospon profesor napisao je kako mnogi koji kritiziraju i Krležu i „Zastave“ roman nikada nisu pročitali.
Ja sam mu brzopleto napisao da sam roman pročitao dosta davno, ali kako i inače slabo pamtim, da se malo toga sjećam osim imena glavnog junaka Kamila Emeričkog.
I koliko se god trudio da se prisjetim još nečega, nije mi to uspijevalo. Pojavio se crv sumnje da roman možebitno ipak nisam pročitao, već da mi se to čini jer sam o njemu mnogo toga čitao i slušao.
Posudivši roman (izdanje „Oslobođenje“ Sarajevo i „Mladost“ Zagreb, 1976. godine, 1852 stranica), pročitao sam ga na dušak. I evo, svih pet knjiga stoji kraj mog uzglavlja i čeka trenutak kad ću ih ponovo čitati.
U međuvremenu sam proguglao po Internetu ponešto o romanu i našao nekoliko članaka. Evo dva odlomka koja mi se čine zanimljivim.
„Zastave su, zapravo, nedovršen roman (Dnevnik 1958-69, Sarajevo 1977, str. 467), nedovršen u tom smislu što bi Kamilo i dalje mogao doživljavati svoju životnu „avanturu“ i suočiti se s novim likovima u novim, drukčijim društvenim prilikama.“
Mogao bih se složiti s iznesenim sa žaljenjem da M.K. nije nastavio roman. Naime, Kamilo postaje socijalist i na kraju romana član KP. Tu Krleža završava roman iako se spontano javlja misao da ga je mogao nastaviti. I vjerujem da bi nastavak bio jednako zanimljiv. On to ipak nije učinio. Po mom sudu nije jer je, u vrijeme kad je dovršio roman, bio svjestan rušenja svih onih ideala za koje se u mladosti borio, pišući svoje poznate političke eseje. A u njemu više nije bilo snage da se nosi s još jednim porazom svojih ideala.
Tako se nakon balkanskih ratova i Bregalnice odrekao pijemontske uloge Srbije u stvaranju zajedničke države svih južnih Slavena, a pogotovo nakon uspostave Kraljevine Jugoslavije. Da bi potom jednako razočarenje doživio i sa sovjetskom Rusijom. I konačno, pod stare dane, duboko sam uvjeren, i sa svim onim što se događalo u Jugoslaviji nakon 2. svjetskog rata. Po mom sudu, roman „Zastave“ koji se pojavio kad mu je bilo gotovo 70 godina, na neki je način rezime svih njegovih razočarenja. Njegov književni 'labuđi pjev'.
Čitajući roman, pogotovo 'politički' dio, ne mogu se oteti dojmu da bi se taj dio i danas mogao bez većih preinaka osim imena država, asocijacija, saveza etc, primijeniti i na sve ovo što se danas događa.
U tom svjetlu treba čitati njegove riječi vezane uz danas vrlo 'važan' pojam nacionalne svijesti, izrečene davnih dana, a tako bliske današnjem vremenu:
„Hrvatstvo ne znači onih pet dosadnih, glupih kavana u našem gradu, ni ona tri spomenika: dvojice generala i jednoga fratra (citat iz jedne moje novele), kojima se sada pridružio još jedan brončani biskup, nego hrvatstvo znači onu masu bijednika koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uvjetima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svome naporu potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni.“
Znam da će biti onih koji se s mojim mišljenjem neće složiti, pače napadati će i Krležu i mene. Možda bi slika Josipa Vanište Krleže na samrtnoj postelji mogla biti neki mali dokaz da u rečenom ipak ima trunke istine.
Post je objavljen 29.12.2016. u 09:50 sati.