Za one koji štiklec čitaju prvi put, a ne znaju značenje te riječi, neka pogledaju uvodni dio prvog štikleca.
Kako sam konačno iskoristio vaučer za besplatan boravak u Bolu i Nici
Gdje ono stadoh u prošlom štiklecu? Ah da, kako mi je uručen vaučer za boravak u Bolu i Nici.
O bolovima te noći, sa subote na nedjelje, neću. Mnogo zanimljivije je bilo to što sam gotovo cijelu noći uporno pokušavao zapjevati tenorsku ariju „Žena je varljiva“ iz posljednjeg čina, po mnogima najpopularnije Verdijeve opere „Rigolleto“.
I ma koliko me unutarnje stanje mog organizma poticalo da zapjevam, nikako nije išlo. Tek drugog jutra, kad sam nesmotreno u moj izmučeni probavni sustav pokušao ubaciti nešto dvopeka, uspio sam u naumu.
Nije to bilo, istini za volju, pjevanje punim glasom kako to dolikuje jednom 'tenoru' (i sam sam svojevremeno u gradskom zboru pjevao tenorsku dionicu), već više stenjajućim, rekli bi slušatelji da ih je bilo. Odmah odustah od stimulativnog sredstva – dvopeka.
Ponovilo se to i kod pokušaja da pročistim grlo blagim sredstvom poznatim kao kamilica, pa sam odustao i od nje.
Kako, uz ove pjevačke napore 'muke po trbuhu' nisu prestajale, negdje u vrijeme kad u Zagrebu top sa Griča prepolovljuje dan, odlučih otići kod dežurnog liječnika.
Bio sam relativno brzo primljen i nakon kraćeg se razgovora pristupilo 'obradi'.
Prvo sam dobio 'vritnjak' u obliku injekcije Spasmex-a. Kažu da opušta abdomen. Slijedilo je priključak na benzinsku pumpu, pardon infuziju i 'transfer' kući.
Drugi dan, u ponedjeljak, proveden je jednaki postupak ali ovog puta u režiji moje doktorice. Ona mi je osim 'vritnjaka' ordinirala i tablete istog lijeka s uputom da ih sutra popijem umjesto da dolazim po novi 'vritnjak'.
„Poslala sam u laboratorij i uputnicu za KKS (kompletna krvna slika), pa sutra otiđite u laboratorij“, rekla je na rastanku.
U utorak, nakon progutane dvije tablete za 'opuštanje', mjereći tlak, ustanovih da se opustilo i moje srce. Lupa 130 otkucaja na minutu. Nalaz tlakomjera potvrdilo je i telemetrijsko mjerenje EKG-a u bolnici „Magdalena“ s kojom preko telemetrije održavam godinama 'prisne' veze. Tablete sam odmah stavio 'ad acta'.
Kako baš nisam bio u 'kondiciji' (Krleža) za dulji boravak u čekaonici labosa nikako se ne mogah odlučiti da odem, sve nadajući se da će bolovi popustiti. Čekajući da se malo 'rekuperiram' došao je i ponedjeljak 12. studeni (dobro da nije bio 13.).
Vidim, vrag se ne šali i odoh da obavim od doktorice povjereni mi zadatak.
U labosu su mi dali dvije epruvete za uzorke krvi koje njima treba pa sam otišao na odjel transfuzije – trebao sam i kontrolu zgrušavanja krvi (PV) – gdje su 'vampirke' najvještije u 'sisanju' krvi. Kad sam se vratio u labos predavši sestri dvije bočice koje njih sljeduju, pogledavši na etiketu, sestra reče:
„O pa to je hitno!“
„?“
„Dođite po nalaze u 11 sati“, odgovori ona ugledavši veliki upitnik nad mojom glavom.
To mi je odgovaralo jer sam ionako po nalaz PV-a trebao doći u isto vrijeme. Do 11 sati pričekah u holu bolnice i onda s nalazima odoh ravno mojoj doktorici (zato je bilo dobro da nije bio 13. jer ona popodne radi u parne dane).
Ušavši u ambulantu, sad sam ja nad njezinom glavom ugledao veliki upitnik:
„Pa zar vi već niste u bolnici?“, reče pomalo ljutitim glasom. Uzme nalaze, otvori ih i olovkom zaokruži u nebo odleteće neke parametre u krvi.
Da skratim: tog kasnog popodneva unovčio sam svoj 'vaučer' i oko 18 sati, ležeći u krevetu Gastro-odjela (kako to lijepo zvuči), u civilki, ponovo bio priključen na infuziju.
Kako je stvar išla dalje u slijedećem štiklecu.
Post je objavljen 09.12.2016. u 16:36 sati.