Marketing
Bolnički štikleci (4)
Kako sam na kratko bio No1
Tijekom gotovo dva desetljeća mog 'motanja' po bolnicama, čast mi je bila vozikati se u 'fotelji s kotačima' koju su gurale, manje-više, uvijek ljupke sestrice. Svaki put bih, vozeći se, pomislio na No 1 iz stripa Alan Ford.
Dobro, dobro, ne izgledam baš tako (iako vjerujem da me bar jedan od štioca ovog bloga zamišlja takvim), ali me vozikanja u kolicima uvijek podsjete na njega.
Ni tijekom ovog boravka u 'hotelu' nije mi izmaklo uživanje u vožnji. Dapače, ovaj put je bilo čak šest vožnji u dva tjedna. Nikad do sada nisam postigao tu 'gustoću' putovanja.
* * *
Dva put su me vozili na ultra zvuk abdomena.
Zanimljiva je bila opservacija jedne mlade doktorice tijekom drugog pregleda. Ležim, zaliven sluzavom tekućinom koja je poznata svakom koji je bio podvrgnut tretmanu, doktorica kruži sondom po abdomenu, leđima, pa opet natrag. Bogami, pregled je potrajao kao nikada do sad. Obavi doktorica posao, sjedne za stol i počne pisati.
„Doktorice,“ kažem dalje ležeći na stolu, „svaka vam čast, još me nitko nije ovako dugo 'ultrazvučio'“.
Ispostavilo se, međutim, da razlog takvog postupka nije bio njezina želja da me dobro pregleda, već u činjenici da nikako nije mogla naći 'građevinski materijal' u žučnom mjehuru.
„Morat ću pozvati pametnijeg od sebe“, rekla je, što sam joj odmah upisao u veliki plus.
Vrlo brzo je došao iskusniji doktor i brzo našao što se tražilo. Pri tome je dosta energično pritiskao na moj trbuh u visini žuči, ali 'junak' ne pusti glasa.
„Čudno kako vas ništa ne boli, pritišćem iz sve snage“, reče doktor, kad sam na njegov upit da li me boli odgovorio niječno. Nisam reagirao, zar sam trebao reći da sam ja – semper contra :-). Osim toga, nije me boljelo.
* * *
Ostale četiri vožnje bile su vezane uz 'razgovor ugodni' s kirurzima. Četiri razgovora, četiri različita kirurga.
Manje-više uvijek isto. Što vas boli, legnite na stol, pipanje i pisanje nalaza.
Kad sam došao na treći 'randevu' - sad me dočekala doktorica (zato 'randevu') – da razbijem monotoniju, rekoh:
„Doktorice, dozvolite da vam ovako u kolicima opišem simptome, pa ću onda leći na stol.“
Složila se, te u nekoliko riječi opisah što me boli i kako se osjećam.
„Savršeno ste opisali simptome bolesti koja vas muči, gotovo da vas ne bi ni trebala pregledavati“, odgovorila je doktorica uz smiješak. Slične riječi čuo sam od doktora prije 62 godine, kad sam mu opisao simptome bolesti koja me tada mučila, iz kojih je on zaključio da imam akutni gastritis. I bio je.
* * *
Posljednji pregled je bio kod kirurga koji je trebao odrediti termin operacije.
„Kad bi željeli?“, pita dotur.
„Što prije to bolje“, odgovorih.
Pogled na ekran.
„21. prosinca!“
Gotovo sam pristao, no pomislih: u slučaju da se oporavak produži više od uobičajenog - što je kod mene redovita pojava - supruga će provesti blagdanske dane sama, pa rekoh:
„Može li nakon blagdana?“
I tako smo odredili datum 10. siječnja.
„Još jedno pitanje: koliko može najdulje trajati post operativni oporavak?“
„Mislite, najkraće?“, upita doktor.
„Ne, mislim najdulje!“
„Pa, imali smo slučaj da je trajao tri mjeseca“, odgovori on s izrazom čuđenja na licu. „No uobičajen je dva, tri dana“, doda. Valjda da me ohrabri.
„Hvala vam doktore na iskrenosti, sad sam miran!“, rekoh i sastanak bi završen.
U dizalu, sestra koja me vozila, reče:
„Tri mjeseca? Upravo su me premjestili sa kirurgije na gastro. Tamo nisam od nikoga čula da je itko bio tako dugo!?“
Ne rekoh ništa. Ne treba znati da kod mene za takve stvari uvijek vrijedi – semper contra.
Post je objavljen 16.12.2016. u 10:51 sati.