semper contra
nedjelja, 30.06.2013.
Nova „bračna zajednica“ „Lijepe naše“
Prolog
Drozd
(Ezopova basna)
Drozd doleti slučajno na jedno mjesto s mnogim mrčama na kojima je bilo mnogo jagoda.
»O, lijepe li hrane za me!« pomisli drozd, i jer su mu jagode slatke bile, počne jesti bez kraja.
Neki ptičar opazi drozda, postavi mu mrežu i ulovi ga, jer u svojoj pohlepnosti nije ni na što drugo pazio, nego samo na jagode.
Razmišljajući u ropstvu o svojoj nesreći reče: »Ala sam lud bio, što sam se tako dao zaslijepiti da sam u svojoj pohlepnosti život i slobodu stavio na kocku!«
* * *
U dubokoj žalosti javljamo svim euroskepticima da je nakon gotovo desetljeća vjereničkog staža predivna „mladenka“ „Lijepa naša“ stupila u bračnu zajednicu s „mladoženjom“ Europom. Nakon što je priskrbila dobar „miraz“ u obliku prihvaćanja svih zahtjeva što joj je tijekom „vjereničkog staža“ predočio njezin „Vjerenik“, „Lijepa naša“ je, osmjehom na jednoj strani lica a tugom na drugoj, prihvatila ponudu zaboravivši pri tome onu narodnu „udovica koja se ponovo udaje nije zavrijedila ni da joj prvi muž umre.“ (parafraza M.Krleže)
Jer ruku na srce, nije njoj to prva bračna zajednica. Bilo je tu i raznih divljih brakova, no spomenut ću se samo „zvaničnih muževa": Austro-Ugarska monarhija, Kraljevina Jugoslavija, Treći Reich i konačno najdugovječnija zajednica sa „SFRJ“. I unatoč činjenici da su svi ti „bračni partneri“ na kraju umrli prije nje, odlučila je pokušati još jednom sreću s „partnerom“ o kojem je stoljećima uzdisala kao što u bajkama uzdišu princeze za prinčevima na bijelom konju.
Hoće li za nju taj brak završiti kako u tim bajkama završavaju priče o princezama u, doduše, zlatnim dvorcima ali pod željeznom rukom njezinog „suđenog“ ili kao djevojčica u priči „Djevojčica sa šibicama“ ne znam, no mišljenja sam da i u jednom i u drugom slučaju ona to nije zaslužila.
* * *
Epilog
Možebitno da će se Hrvatska, nakon godina u EU, jednom kad je zahvati „otuđenje, živčana rastrojenost, kriza identiteta, raspad svih vrijednosti, razočarenje europskom kulturom i civilizacijom“ poput Filipa Latinovicza vratiti iz svijeta ne bi li, u ponovnom kontaktu sa zavičajnom podlogom oživjela novu životnu i ekonomsku snagu? Pokazat će budućnost!
* * *
P.S.
Ovaj post šaljem iz Samobora. Na svim cestama oko grada i okolice u pravcu Slovenije vlada neopisiva gužva. Mnogi građani Lijepe naše požurili su prema granici očekujući da će, sukladno obećanjima naših političara od pola noći prokuljati bujice 'meda i mlijeka', pa da iskoriste prvi nalet kako bi se i oni barem malo 'osladili'.
Stoga, dragi moji štovani blogeri, jedno ću vas vrijeme osloboditi moje 'malenkosti' i mojih 'pisanija' jer i sam krećem s vrčem u jednoj a flašom u drugoj ruci ususret 'bujici' da zagrabim nešto od tog 'blaga' i za sebe i moju obitelj.
Zlu ne trebalo.
!utorak, 25.06.2013.
Posljednji (pravi) „Dan državnosti“
…trobojnica u sjeni plave zastave
Dvadesetpetog lipnja je na izmaku. Protječu posljednji sati još jednog od mnogih državnih praznika za koje mnogi naši 'domoljubi' znaju samo da se na taj dan ne radi, a što se slavi – 'joj, baš ste me zatekli, ne mogu se ovog trenutka sjetiti, he, he!'.
Oni koji ipak nešto znaju iz naše bliže povijesti, znat će da je danas, 25. lipnja „Dan državnosti“, dan kad je 1991. Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom. No pitanje je znaju li i ovi potonji, za one prve sam siguran da ne znaju, za prijepore oko jednog drugog datuma, 8. listopada iste godine (kasnije nazvan „Dan neovisnosti“, valjda po ugledu na Amere) kada je donesena Odluka o raskidu svih državno - pravnih sveza temeljem kojih je Hrvatska zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ, i čime je Republika Hrvatska i pravno postala nezavisna država. A za sve one kojima je povijest Hrvatske pomalo u magli skrenuo bi, u svezi ovog potonjeg datuma, pozornost na još jednu koincidenciju: istog mjeseca, doduše 29., 1918. godine Hrvatski je sabor donio odluku o Raskidu svih državno - pravnih odnosa s Austro-Ugarskom monarhijom.
I kako se mi Hrvati ne možemo u ničemo složiti, ima nekih koji smatraju da bi upravo taj dan, 8. listopada, kada je s pravnog gledišta Hrvatska postala neovisna i suverena država, trebao biti „Dan državnosti“.
No pustimo povijest i vratimo se sadašnjosti. Ovaj „Dan državnosti“ na izmaku, htjeli neki to priznati ili ne, ujedno je i posljednji koji slavimo zaista kao samostalna, neovisna i suverena država. Još pet dana, pa će se na prijelazu iz 30. lipnja na 1. srpanj ove godine dio te naše suverenosti i neovisnosti smanjiti točno za onoliko koliko su to u svojim paragrafima propisali EU-birokrati, a naši 'politički purgeri' to zdušno prihvatili i potpisali.
Jednako kao što su neki drugi, ali po svom mentalnom sklopu vrlo slični, 'politički purgeri' niti dva mjeseca nakon 'razvrgavanja svih državno – pravnih odnosa s A-U monarhijom', 1. prosinca temeljem „Adrese Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba“ ponovo ušli u 'državno-pravne odnose' s Kraljevinom Srbijom (koja će se uskoro preimenovati u Kraljevinu Jugoslaviju) i tako posijali sjeme svega onog što je na ovim područjima raslo (dobro i/ili loše) od tog sudbonosnog datuma do 1991. godine.
Ipak ima jedna utješna stvar u cijelom tom 'čušpajzu'. Dok je prva samostalna država (od propasti države hrvatskih kraljeva) Država SHS trajala tek nešto manje od dva mjeseca, ova druga je ipak potrajala preko dvadeset godina. Doduše djelomično i zahvaljujući cjepidlačenju EU-birokrata koji su, poučeni lošim iskustvima 'čoporotivnog' prijama ranijih država, deset godina 'trenirali strogoću' nad Hrvatskom. Pa kako nas povijest uči da sve asocijacije u kojima su bili Hrvati (a pogotovo ako su u njima bili u društvu sa Srbima) nisu trajale 'zanevek', nadati se je da neće ni ova treća. No to mi stari, a vjerujem ni oni mlađi od nas, vjerojatno, za svog života neće doživjeti.
P.S.
Ne znam jeste li primijetili 'džingl' koji se posljednjih dana vrti na HRT prije reklama. Grupa crveno-bijelo-plavih ljudskih figura tvori oblih Hrvatske koju sa svih strana okružuju isto takve ljudske figure koje tvore oblik Europe, ali žute boje. Ne znam je li je autor i/ili onaj koji ga emitira idiot ili pak to treba čitati između redaka, no u svakom slučaju poruka je jasna: svi ćete na kraju biti žuti (kao što je to moja prababa, ličanka, govorila: „čekajte samo kad vam dođu žuti!“)
četvrtak, 20.06.2013.
Opasnost, EU dolazi!
Vjerojatno se primijetili velike reklamne plakate „Kauflanda“ kojima ta tvrtka obznanjuje kako se 'na nju možete osloniti' jer nudi 'već od 30. svibnja više od 1000 proizvoda po trajno sniženim cijenama.' Brojka je dizajnirana s bijelo-crvenim kvadratima da ne bi bilo zabune na koga s odnosi. Da bi hrvatskom puku bilo još jasnije zašto je tome tako, i što će tek biti nakon 1. srpnja, u lijevom gornjem kutu reklamnog plakata nalazi se donja slika kao prikačena na plakat. Ona bi, kao, trebala asocirati na čvrstu povezanost EU i Hrvatske.
Međutim, gledajući sliku, pitam se: da li to EU - aždaja guta Hrvatsku ili pak se Hrvatska uvlači u guzicu EU?
utorak, 18.06.2013.
Još jedan korak bliže Bogu
„Dnevnik.hr“ donosi vijest:
„Kina od ponedjeljka ima najbrže superračunalo na svijetu – Tianhe-2. Titulu je preuzela od SAD-a, čije je računalo nadmašilo dvostruko boljim performansama.“
To me podsjetilo na jednu SF priču koju sam pročitao tako davno da se i ne sjećam kad je to bilo. U grubim crtama ona glasi ovako:
U dalekoj budućnosti kad su ljudi naselili sve planete Sunčevog sustava i još malo dalje i na svakoj od naseljenih planeta izgradili jedno superračunalo odlučiše sva ta računala povezati u jedno jedino. Što naumiše to i učiniše. I kad je posao bio gotov sjatiše se stručnjaci, političari, svećenici i ostali 'visoki gosti' da sudjeluju u ceremonijalu puštanja ultraračunala u pogon.
Glavni inženjer uključi sklopku i računalo zazuji.
„Koje prvo pitanje da mu postavimo?“ upita Predsjednik Planetarnog saveza.
„Postavimo mu pitanje na koje još nitko nije odgovorio tijekom postojanja Čovječanstva“ reče Glavni svećenik Ujedinjene Pansvemirske Crkve.
„A to je?“ upita Predsjednik.
„Postoji li Bog?“ odgovori Glavni svećenik.
I postaviše to pitanje. Ne prođe ni sekunda i začuje se metalni glas Računala:
„Da postoji. Ja sam Bog!“
Glavni inženjer priskoči da isključi Računalo no naleti na neprobojni energetski zid.
Jer Bog ne dozvoljava da Mu se priđe, a kamo li da Ga se isključi.
subota, 15.06.2013.
Prolazi sve…
Krenusmo jučer supruga i ja na uobičajenu jutarnju šetnju. Ona da skine šećer (bit će mi, doduše manje slatka 
!), ja da malo razradim 'motor' (srce) i razgibam 'poluge' (koljena).
„Kuda ćemo?“ pita supruga.
„U Perivoj Vrana!“
Danas u Perivoju (službenog imena „Zrinski“) osim vrana čuli su se još neki glasovi. Zadnji je dan nastave, učenici trebali doći u školu no, prirodno, nastave više nema, pa oni zauzeli mjesta po klupama, travnjacima, uz fontanu. Umjesto knjiga iz torbi vade Coca-Cole, flaše crnog vina, piva. Pojavi se i mladi profesor noseći dnevnik, sjedne uz rub fontane, otvorio ga i nešto proučava.
„I ja sam tako radila“, pomalo sa sjetom kaže supruga, profesorica već pet godina u mirovini.
Gledamo to i prisjećamo se našeg posljednjeg dana srednjoškolskog. Bilo je to davne 1962. godine. Mladost jednaka, radost slična jedino što danas ima mnogo više flaša, čaša, cigareta, tetovaža po mlađahnoj koži, 'metala' na usnicama, nosivima, ušima i tko zna gdje još. No što se može: o tempora o mores. Vremena prolaze, običaji se mijenjaju.
Odmakli smo se od mladosti i umirovljeničkim koracima krenuli kući.
„Ajmo još malo posjediti na onoj klupi“ kaže supruga. Skrenusmo s glavne šetnice na sporedni put uz koji je nekoliko klupa u hladovini. Sjednemo, naslonimo se promatrajući park i zidine dvorca Zrinskih po kojima se razlijevaju zelene tapiserije raslinja što niče između opeka.
Supruga uživa, sve joj je lijepo osim graktanja vrana. Ja uglavnom šutim. Na njezinu rečenicu divljenja u sebi izgovaram rečenicu primjedbe. Neću na glas da se ne svađamo.
Promatrajući tako park oko nas i slušajući suprugu odjednom mi se ukaže kadar/slika. U glavi odjednom začuh stihove i melodiju pjesme S.J. Stanića 'Prolazi sve…':
Prolazi sve, list zelen sad je žut
Al, naša ljubav zar ne, nikad neće proć.
Prolazi sve, sve osim sjećanja
Jer vrijeme mijenja naš svet, nama tako drag.
Zeleno, snažno stablo simbolizira mladost što se čuje u daljini a ovo drugo, osušeno, nas dvoje na zalazu života.
„Kontrapunkt!“ rekoh poluglasno. Supruga nije čula sva usredotočena promatranjem okoline. I dobro da nije, ne bi bilo dobro da sam joj trebao objašnjavati što sam rekao, a pogotovo što sam pri tome mislio.
četvrtak, 13.06.2013.
I mi konja za trku imamo
Šarajući neki dan kursorom po isječcima slika na „Fotoblogu“ zaustavih ga na sličici dviju šalica kave i pojavi se naslov 'Sreća raste na balkonu'. Kavica, balkon, sreća? Pa to mi sliči na naš balkon. Klik! Otvori se 'Valcer' blog s nadnevkom 10. ovog mjeseca. I zaista, kavica, balkon, djetelina s četiri lista! U komentaru ispod posta napisah: „Kao da je ovo slikala i pisala moja supruga. Baš danas je na cvijećem okićenom balkonu pala prva ovogodišnja 'balkonska kafa'.“
Potom slijedi izmjena komentara.
- 'Valcer': Semper contra, obavezno pozdravi suprugu. Tko zna, možda smo preko neke linije sestre??
- 'Semper', t.j. ja: Pozdrav isporučen a kad se opet vrati sunce na balkon i mi sjednemo na 'drugu ovogodišnju balkonsku kafu' slijedi i mali post slične forme kao tvoj.
- 'Valcer': Oduševljavaš me, semper contra. To će biti post u četiri ruke ? Možda izazovemo lavinu pozitivnih foto postova na blogu?
I eto stiglo sunce, druga 'balkonska kafa' i moj prilog „izazivanju lavine pozitivnih postova na blogu“! Naravno, ako ove moje fotke stignu uopće u 'Fotoblog' obzirom da do sada ne samo da nijedna nije objavljena, već mi u editoru stoji da sada nisam objavio niti nijednu. 
!
…potrudih se postaviti scenografiju što sličniju 'valcer'-ovoj. I mobiteli su tu
!
…patuljci okruženi cvijećem čekaju Snjeguljicu da dođe na kavicu.
…i gledaju 'džunglu' na suprotnom zidu balkona.
…evo stigla i Snjeguljica u društvo svojih 7 patuljaka (princ bez bijelog konja se ne vidi, on slika). Snjeguljicu će te odmah uočiti
! Pokušajte naći sve patuljke (kao pomoć: jedan je u sjeni klima uređaja)! A da ih zaštiti od neč'jeg uroka, tu visi i 'pušlek' bijelog luka. Ili češnjoka po domače. Tko ga pronađe zaštitit će i njega. !ponedjeljak, 10.06.2013.
Lekcija iz Finske
Ne znam jeste li čuli, gledali ili čitali o uspješnosti finskog modela školovanja. Prema meni dostupnim informacijama, do trenutka čitanja knjige „Lekcija iz Finske“ autora dr. Pasi Sahlberg-a u izdanju 'Školske knjige', Zagreb 2012., znao sam samo to da se njihov obrazovni sustav smatra trenutačno najboljim na svijet.
Ugledavši neki dan na polici gradske knjižnice knjigu sa slike, prisjetio sam se tih informacija i pomislio, bez obzira što nisam 'profešur': da vidim što o tome piše u knjizi. Spoznaje koje sam iz nje dobio mnogo su mi rekle ne samo o uskoj temi vezanoj uz obrazovanje, već i o svjetonazoru koji vlada u toj zemlji na sjeveru Europe, u mnogo čemu sličnoj ali ujedno i vrlo različitoj našoj. Nisam stručnjak po pitanju obrazovanja (predavao sam doduše nekoliko godina honorarno elektrotehničke predmete u tehničkim i strukovnim školama ali to se ne računa) pa neću mnogo mudrovati oko onog što je u knjizi prezentirano sa stručnog stajališta. Koga zanima, a po mom skromnom sudu bilo bi dobro da zanima što više njih, pogotovo one koji se obrazovanjem bave od osnovne škole, preko srednjih, fakulteta i konačno do ministra, može i sam pročitati knjigu. Nije previše opširna. Čitajući shvatio sam da su Finci od prosječnog uspješnog obrazovnog sustava njegovom reformom, započetoj 1970. godine, postigli da se trenutačno u svijetu njihov sustav zaista može smatrati ako ne najboljim onda jednim od najboljih.
Karakteristično za provođenje sustava je da su se držali zacrtanih osnovnih premisa bez obzira što su se tijekom tih četrdeset godina na vlasti izmjenjivale mnoge različite stranke. I ne samo izmjenjivale nego su se vodile vrlo često žustre rasprave i suprotstavljanja, ali osnovni cilj je uvijek bio isti. A sve nekako u skladu citata autorove bake, koji je on kao moto stavio na početku četvrtog poglavlja, koja kaže da za uspjeh u životu vrijedi pravilo: „Ako svi razmišljaju na isti način, nitko baš mnogo ne razmišlja.“
S druge strane, već spomenuti cilj reforme opisane i knjizi, najbolje će opisati ovaj ulomak:
Pisac je jednom zgodom razgovarao s jednim od glavnih menadžera Nokia-e. U toj tvrtki se smatra da ako ljudi rade ili uče u okruženju kojim vlada strah od pogrešaka i neuspjeha, onda obično ne razmišljaju svojom glavom jer strah od neuspjeha koči kreativnost. Nakon razgovora zapisao je što je menadžer rekao:
„Ako zaposlimo mladu osobu koja nema znanje iz matematike i fizike potrebno za ovaj posao, imamo druge ljude koji je mogu jednostavno podučiti. No ako uzmemo nekog tko ne zna surađivati, razmišljati na drugačiji način i pronalaziti originalne ideje ili nekog tko se boji da će pogriješiti, onda ne možemo ništa napraviti. Učinite ono što morate da bi naše školstvo ostalo u skladu s današnjim vremenom, ali nemojte mu oduzeti kreativnost i otvorenost koju posjeduje.“
Danas pak u 'Jutarnjem' pročitah kratki osvrt na naš 'uspjeh' u srazu s škotskom 'nogometno - autsajderskom' momčadi pod naslovom „Publika je jedva čekala da izvrijeđa Sammira, a on je u tome obilno pomagao“. Pa iako sam naslov izgleda kao isključiva kritika ne samo publikuma već i Sammira (koji je i po mom laičkom, glede nogometa, mišljenju igrao loše) ipak u dijelu samog članka autor Tomislav Židak piše nešto slično kao što je rečeno u citiranom mišljenju menadžera Nokia-e:
„Sammir je postao trn u oku i publici i medijima, dežurni krivac? Žalosno je da mu publika ne pomaže, to fućkanje ozbiljno ometa igrače, pogotovo nesigurne kao što je Sammir. (…) Nije fer od publike, jer ako je Sammir na terenu, ako nosi dres hrvatske reprezentacije, pomozite mu. S takvim teretom na leđima (koliko sam shvatio igrao je ulogu Modrića, op.s.c.), Sammir ništa nije napravio, nije se usudio ući u rizik, iako ga je Štimac samo zato postavio u momčad. Strah od pogreške odrezao mu je noge…“
Što nam sve ovo pokazuje?
Samo jedno! Ovakvim mentalni sklopom gdje svi o svemu trebaju razmišljati na isti način (LGBT zajednici, zdravstvenom odgoju u školama, pojmu braka, domoljublju etc.), gdje se učenje svodi na bubanje i pripremanje za uspješno rješavanje testova, gdje svaka novoizabrana vlada počinje svaki put 'ab ovo', gdje stranke ne mogu postići konsenzus o ničemu (osim o ulasku u EU jer ih to rješava pitanja odgovornosti odlučivanja: moramo tako jer to traži EK), gdje se jedva čeka da netko napravi kiks pa da ga se napada iz 'svih oružja' da ne kažem 'razapne na križ', dakle s takvim mentalnim sklopom mi nikada nećemo uspjeti riješiti ni jedan od mnogih svojih problema još slijedećih tisuću godina.
A možebitno i ne želimo?!
P.S.
Upravo sam odgledao još jednu 'uspješnu' utakmicu naših protiv Portugalaca. O samoj utakmici neću ništa više osim da je po mom sudu bila slaba. Mene je, međutim, zaintrigiralo nešto drugo: naši su navijači izvjesili lijepi broj zastava. Namjerno ne kažem – državnih. Jer zajedničko im je bio samo raspored boja: crven – bijeli - plavi ali je zato svaki grb bio drugačije 'fele'. I nitko se među navijačima zbog toga nije niti bunio niti protestirao.
Izgleda da mi možemo prihvatiti 'različita mišljenja' samo kad je u pitanju izgled zastave Lijepe naše.
četvrtak, 06.06.2013.
Novi turistički slogan
Čitam danas na portalu 'dnevnik.hr' pod naslovom „Hrvatskim plažama dodijeljene su plave zastave' kratku informaciju:
„Plave zastave simboli su očuvanog, sigurnog i ugodnog okoliša te čistoće mora i obale. Ovogodišnji apsolutni pobjednik je grad Poreč s postavljenom 21 zastavom. Prvi put su se zavijorile prije 13 godina svega dvije, da bi danas Poreč bio primjer cijeloj Hrvatskoj.“
Uz to je dodan podatak kako smo ipak drugi po čistoći a da je na prvom mjestu ciparsko more.
To me podsjetilo da sam neki dan od prijateljice iz Grada Baroka dobio e-mail s prijedlogom novog turističkog slogana za, eto, drugo po bistrini i čistoći more u bližoj i daljoj okolici.
nedjelja, 02.06.2013.
EU-ropa nas čeka spremna
Mjesto za Hrvatsku u EU-parlamentu je spremno.
Koga smo delegirali mjesto je po mjeri.
