Marketing
Lekcija iz Finske
Ne znam jeste li čuli, gledali ili čitali o uspješnosti finskog modela školovanja. Prema meni dostupnim informacijama, do trenutka čitanja knjige „Lekcija iz Finske“ autora dr. Pasi Sahlberg-a u izdanju 'Školske knjige', Zagreb 2012., znao sam samo to da se njihov obrazovni sustav smatra trenutačno najboljim na svijet.
Ugledavši neki dan na polici gradske knjižnice knjigu sa slike, prisjetio sam se tih informacija i pomislio, bez obzira što nisam 'profešur': da vidim što o tome piše u knjizi. Spoznaje koje sam iz nje dobio mnogo su mi rekle ne samo o uskoj temi vezanoj uz obrazovanje, već i o svjetonazoru koji vlada u toj zemlji na sjeveru Europe, u mnogo čemu sličnoj ali ujedno i vrlo različitoj našoj. Nisam stručnjak po pitanju obrazovanja (predavao sam doduše nekoliko godina honorarno elektrotehničke predmete u tehničkim i strukovnim školama ali to se ne računa) pa neću mnogo mudrovati oko onog što je u knjizi prezentirano sa stručnog stajališta. Koga zanima, a po mom skromnom sudu bilo bi dobro da zanima što više njih, pogotovo one koji se obrazovanjem bave od osnovne škole, preko srednjih, fakulteta i konačno do ministra, može i sam pročitati knjigu. Nije previše opširna. Čitajući shvatio sam da su Finci od prosječnog uspješnog obrazovnog sustava njegovom reformom, započetoj 1970. godine, postigli da se trenutačno u svijetu njihov sustav zaista može smatrati ako ne najboljim onda jednim od najboljih.
Karakteristično za provođenje sustava je da su se držali zacrtanih osnovnih premisa bez obzira što su se tijekom tih četrdeset godina na vlasti izmjenjivale mnoge različite stranke. I ne samo izmjenjivale nego su se vodile vrlo često žustre rasprave i suprotstavljanja, ali osnovni cilj je uvijek bio isti. A sve nekako u skladu citata autorove bake, koji je on kao moto stavio na početku četvrtog poglavlja, koja kaže da za uspjeh u životu vrijedi pravilo: „Ako svi razmišljaju na isti način, nitko baš mnogo ne razmišlja.“
S druge strane, već spomenuti cilj reforme opisane i knjizi, najbolje će opisati ovaj ulomak:
Pisac je jednom zgodom razgovarao s jednim od glavnih menadžera Nokia-e. U toj tvrtki se smatra da ako ljudi rade ili uče u okruženju kojim vlada strah od pogrešaka i neuspjeha, onda obično ne razmišljaju svojom glavom jer strah od neuspjeha koči kreativnost. Nakon razgovora zapisao je što je menadžer rekao:
„Ako zaposlimo mladu osobu koja nema znanje iz matematike i fizike potrebno za ovaj posao, imamo druge ljude koji je mogu jednostavno podučiti. No ako uzmemo nekog tko ne zna surađivati, razmišljati na drugačiji način i pronalaziti originalne ideje ili nekog tko se boji da će pogriješiti, onda ne možemo ništa napraviti. Učinite ono što morate da bi naše školstvo ostalo u skladu s današnjim vremenom, ali nemojte mu oduzeti kreativnost i otvorenost koju posjeduje.“
Danas pak u 'Jutarnjem' pročitah kratki osvrt na naš 'uspjeh' u srazu s škotskom 'nogometno - autsajderskom' momčadi pod naslovom „Publika je jedva čekala da izvrijeđa Sammira, a on je u tome obilno pomagao“. Pa iako sam naslov izgleda kao isključiva kritika ne samo publikuma već i Sammira (koji je i po mom laičkom, glede nogometa, mišljenju igrao loše) ipak u dijelu samog članka autor Tomislav Židak piše nešto slično kao što je rečeno u citiranom mišljenju menadžera Nokia-e:
„Sammir je postao trn u oku i publici i medijima, dežurni krivac? Žalosno je da mu publika ne pomaže, to fućkanje ozbiljno ometa igrače, pogotovo nesigurne kao što je Sammir. (…) Nije fer od publike, jer ako je Sammir na terenu, ako nosi dres hrvatske reprezentacije, pomozite mu. S takvim teretom na leđima (koliko sam shvatio igrao je ulogu Modrića, op.s.c.), Sammir ništa nije napravio, nije se usudio ući u rizik, iako ga je Štimac samo zato postavio u momčad. Strah od pogreške odrezao mu je noge…“
Što nam sve ovo pokazuje?
Samo jedno! Ovakvim mentalni sklopom gdje svi o svemu trebaju razmišljati na isti način (LGBT zajednici, zdravstvenom odgoju u školama, pojmu braka, domoljublju etc.), gdje se učenje svodi na bubanje i pripremanje za uspješno rješavanje testova, gdje svaka novoizabrana vlada počinje svaki put 'ab ovo', gdje stranke ne mogu postići konsenzus o ničemu (osim o ulasku u EU jer ih to rješava pitanja odgovornosti odlučivanja: moramo tako jer to traži EK), gdje se jedva čeka da netko napravi kiks pa da ga se napada iz 'svih oružja' da ne kažem 'razapne na križ', dakle s takvim mentalnim sklopom mi nikada nećemo uspjeti riješiti ni jedan od mnogih svojih problema još slijedećih tisuću godina.
A možebitno i ne želimo?!
P.S.
Upravo sam odgledao još jednu 'uspješnu' utakmicu naših protiv Portugalaca. O samoj utakmici neću ništa više osim da je po mom sudu bila slaba. Mene je, međutim, zaintrigiralo nešto drugo: naši su navijači izvjesili lijepi broj zastava. Namjerno ne kažem – državnih. Jer zajedničko im je bio samo raspored boja: crven – bijeli - plavi ali je zato svaki grb bio drugačije 'fele'. I nitko se među navijačima zbog toga nije niti bunio niti protestirao.
Izgleda da mi možemo prihvatiti 'različita mišljenja' samo kad je u pitanju izgled zastave Lijepe naše.
Post je objavljen 10.06.2013. u 21:50 sati.