semper contra
petak, 30.09.2011.
I za Raj i Pakao treba glasovati
Ne znam je li vam je poznata ova priča. Danas sam je primio e-mailom. Vjerujem da će se i vama svidjeti. Objavljujem je s željom da ovomjesečnu seriju tmurnih postova ipak završim u vedrijem tonu 
i da ujedno povećam fond postova koje doduše, kako kaže 'virus', nitko ne čita 
! Naročito otkako nema @borgmana pojašnjava on. Varijantu da me blogeri ne čitaju zbog njega, 'virusa', za sada dotični nije uzeo kao mogući razlog.
Aktualno
Političar smrtno nastrada u prometnoj nesreći . Duša mu krene put neba i sretne se sa Svetim Petrom.
- Dobro došao na nebesa, - reče Sveti Petar. – Vidjet ćemo hoćeš li otići u Raj ili Pakao.
- Samo ti mene pusti u Raj, neće biti problema.
- Pustio bih te, ali moram se pridržavati procedure. Propis je takav da moraš provesti jedan dan u Paklu, jedan dan u Raju. Poslije toga ćeš glasovati i sam odlučiti.
- Dobro. - reče političar.
Sveti Petar ga otprati do lifta koji se spuštao dolje, dolje, dolje, sve do Pakla. Vrata lifta se otvore i poslanik se nađe usred pažljivo njegovanog terena za golf. U blizini su bile klupske prostorije, a ispred njih veliki broj njegovih prijatelja i političara sa kojima je često surađivao. Svi su bili razdragani i sretni, obučeni u lijepa večernja odijela. Prilazili su da ga pozdrave 
, oživljavajući uspomene na vremena kada su se zajedno družili na račun poreskih obveznika. Poslije su uživali u jastogu i kavijaru 
i ispijanju šampanjca 
. No, dan je završio i svi su ga došli ispratiti. Mahali su mu dok se 
lift polako penjao, penjao, i penjao naviše gdje ga je čekao Sveti Petar i poslao u Raj. Iduća 24 sata bio je u društvu veselih duša, premještajući se sa oblaka na oblak, svirajući harfu i pjevajući 
. I ovo vrijeme je brzo prošlo tako da se ponovo našao pred Svetim Petrom.
- Dobro, proveo si jedan dan u Paklu i jedan dan u Raju. Sad možeš glasovati, izaberi svoju vječnost.
Političar malo razmisli pa odgovori:
- Raj nije loš, ali mislim da će mi bolje biti u Paklu.
Sveti Petar ga bez riječi otprati do lifta i pošalje dolje, dolje i dolje, sve do Pakla. Vrata lifta se otvore i on se nađe usred zapuštene poljane prepune raznih otpadaka i smeća. U toj prljavštini vidio je svoje prijatelje kako sakupljaju otpad u crne vreće i čekaju da nešto siđe odozgo.
- Ne razumijem - zajeca on . – Prekjučer sam bio ovdje, tu je bilo igralište za golf i klupske prostorije gdje smo se gostili jastogom i kavijarom, pili šampanjac, igrali i bogovski zabavljali. Sada je tu pustinja prepuna otpadaka i prljavštine, a moji prijatelji izgledaju tako jadno. Što se to dogodilo?
Đavo mu stavi ruku na rame, nasmiješi se i pogleda ga ispod obrva, pa kaže:
- Sinoć i preksinoć smo imali predizborne skupove!
- A danas?
- Danas si glasovao, objasni Đavao i zatvori vrata lifta.
srijeda, 28.09.2011.
Nije vrat nego šija ili za koga ću glasovati
'Kukuriku' koalicija nam je u svom „Planu 21“ (što nije 22 pa bi bila Kvaka 22) u stilu petogodišnjih planova iz vremena obnove ratom razrušene zemlje (mislim na Jugoslaviju) podastrla popis svojih želja i planova kako izvući iz govana Lijepu našu ako osvoje vlast. Problem je samo u tome što nije objasnila kako će to ostvariti.
I još se nije 'osušila tinta' na „Planu 21“, a evo nam planova i želja stranke koju predvodi Jadranka Kosor, kooptirana u CK i proglašena od strane DrIve generalnim sekretarom 'stranke opasnih namjera'. Taj popis planova i želja za sada se još nije pojavio na internetu, osim kao prilog komentarima dežurnih kolumnista, no nije ni potrebno. Zašto? Zato jer se njegov sadržaj može iščitati i u „Planu 21“. Pitanje je, je li HDZ čekao objavu „Plana 21“ da ga prepiše, pa malo kozmetički revidiranog objavi kao svoj ili pak je 'Kukuriku' koalicija imala 'krticu' u redovima HDZ-a te se uspjela dokopati njihovog plana. Kako ima mlađu ekipu vičniju internetu uspjela je, također uz prilagodne kozmetičke zahvate, objaviti popis želja prije 'metuzalema' iz HDZ-a.
I dok se koalicija zvana 'kukuriku – savez za promjene' (koga ili čega?) uglavnom 'čvrsto opredjeljuje' da će učiniti to i to, 'mala od kužine' u ime 'stranke opasnih namjera' nabraja što 'oni hoće'. Naravno ni jedni ni drugi ne kažu na koji način će postići to za što su se 'čvrsto opredijelili' ili pak za to što 'hoće'. I jedni i drugi uglavnom obećavaju MAGLU.
I zato ću poslušati Stjepana Radića i neću srljati 'ko guska u maglu'. Ako se ne pojavi stranka koja će u svom predizbornom programu nuditi samo 'KRV, ZNOJ i SUZE', izaći ću doduše na izbore da mi netko, u ovoj državi lopova, ne ukrade moj glas, prekrižit ću glasački listić i na njega nalijepiti naljepnicu s tekstom: 'Nije vrat nego šija'.
ponedjeljak, 26.09.2011.
Kiks do kiksa = hrvatska vanjska politika
Baš sam se odlučio da na ovom blogu jedno vrijeme primijenim pravilo brice iz 'Velog mista': neću politiku u moju butigu. No ne odoljeh zovu 'političkih sirena.'
Eto nisam stigao prokomentirati ni trinaesti mit u seriji pamfleta o mitovima i legendama o ulasku u EU (nova politika), a 'Jutarnji list' (da ne bi ispalo da previše kritizira nastojanje Vlade što nas uvedi u EU-raj objavljivanjem tekstova koje komentiram u nastavku) proširio je njihovu listu i time dao svoj obol akciji 'hrvatskih puntara': SVI U EU. Broj mitova se povećao na 23. Neke sam već 'obradio' na spomenutim blogu, no izgleda da mi 'posla' neće nedostajati
No da se ne bi sve svelo samo na 'mitove i legende' evo samo kao ilustracija pogleda iz drugog ugla o onom što sam pisao u postu o mitovima i legendama o EU glede hrvatske suverenosti.
O nastupu našeg Velikog-Borca-Za-Pravdu, Predsjednika Ive Josipovića na zasjedanju Generalne skupštine UN-a, na kojem je predstavnik palestinskog naroda Abas zatražio prijam u UN, a time na neki način i priznanje palestinske države, kolumnist Inoslav Bešker između ostalog piše:
„Hrvatski predsjednik, dakle, nije propustio priliku da se u ovom konkretnom slučaju drži vanjskopolitičke filozofije Zrinjevca, gdje MVPIEI u bezbroj svjetskih pitanja striktno nema svoje mišljenje nego po nj ide u Washington i Bruxelelles (važno da ne ide u Beograd kako kaže 'mala od kužine' p.p.), uvjereno da to Hrvatsku kvalificira za društvo suverenih demokratskih država. Tako je i Predsjednik, valjda iz vlastita uvjerenja, ponovio u pogledu Palestine 'ranije iznesen stav' ne samo svoj i Zrinjevčev, nego i predsjednika Baracka Obame, po striktnom načelu 'na desno ravnajs'. Kad je svijet posrijedi, onaj izvan naše avlije, vrijede devize: 'mi nismo odavde', 'pitajte nešto lakše.“
Naš Predsjednik predlaže da se nastave pregovori (valjda do sudnjeg dana p.p.) zaboravljajući pri tome:
„Da se čekalo na takav dogovor između u to doba dijelom okupirane Hrvatske i tadašnje Srbije, Hrvatska ni danas ne bi bila članica OUN-a, ne bi bila međunarodno priznata, a veoma vjerojatno bi još trajala okupacija njezina teritorija, te bi se očekivalo da i Hrvatska podlegne kriteriju 'teritorij za mir'.“
Ako pokojni predsjednik dr F.T. ima ikakve zasluge za neovisnost Hrvatske (za sada, iako već dobrano načete) onda mu je zasluga što se nije opredijelio za pregovore 'od Kulina bana pa do sudnjega dana'.
Naime, kako nastavlja Bešker:
„Na stabilizaciju stanja u Hrvatskoj ključnu je ulogu imalo njezino međunarodno priznanje 15. siječnja 1992. Neke pristojne države su to učinile i ranije. Nakon toga je i formalno bilo bjelodano da nije riječ o kakvu građanskom (tj. seljačkom) ratu, nego o agresiji države na državu.
Polazeći upravo od iskustva Hrvatske – koja, doduše, kao svaka normalna država nad svojim ranama nariče a za tuđe ne haje – hrvatski Predsjednik bi se morao zauzeti za koncentrirano međunarodno priznanje Palestine. Ali to bi značilo istupiti iz zabrana politike i zaputiti se na opasno područje pravde, politički konvertibilno samo u predizbornim kampanjama, zar ne?“
No nije Bešker sam. U istom broju J.L. Slavica Lukuć piše u članku pod naslovom „Hrvatska nema stav, još čeka dogovor velikih“ između inog i ovo:
„Ni na dan kad je Vijeće sigurnosti trebalo zaprimiti palestinski zahtjev za primanje u punopravno članstvo UN-a, od ključnih aktera hrvatske vanjske politike još se nije mogao dobiti decidirani odgovor za koji bi prijedlog UN-a 'digao ruku' hrvatski predstavnik (…).“
Toliko o hrvatskoj suverenosti.
Zamislimo hipotetički da je 'najveći zlotvor hrvatskog naroda' 1948. u TADAŠNJOJ KONSTELACIJI svjetskih sila (kao što to rade naši političari u SADAŠNJOJ) čekao što će o Jugoslaviji, a time posredno i o Hrvatskoj reći velike sile, bi li mi u Hrvatskoj imali barem tzv 'socijalizam s ljudskim likom' ili bi Srbija uz podršku svog Velikog pravoslavnog brata ipak ostvarila Veliku Srbiju. Jer ne zavaravajmo se da bi SAD-e i Velika Britanija nakon upravo završenog rata ušle u novi rat samo zato da obrane državu koja je imala u ono vrijeme broj stanovnika jednog velegrada i režim koji je bio dijametralno suprotan njihovom (što ne znači i boljem). Kladim se da ne bi!
A onda dolazi šlag na 'političku' tortu.
Izjava 'male od kužine' kako će ona u svojoj kuhinji (čitaj Vladi), primjenjujući svoj recept 'može malo vako, može malo nako', donijeti zakon koji kasni najmanje petnaest godina (o ništavnosti svih presuda koje je donijela bivša država i JNA) pa ga primijeniti retroaktivno. Pravnici bi rekli: kasno Janko na Kosovo stiže, a oni iz Zagorja: daj naj.
Uz njega i zakon koji je 'crvena krpa' pred očima europskih birokrata (kao pred bikom na posljednjoj koridi u Kataloniji) kad je riječ o slobodnoj trgovini (čitaj pljački prirodnih i ekonomskih resursa 'malih' naroda), po kojem MOL ne može preuzeti upravljanje INA-om unatoč potpisanim međunarodnim ugovorima jer kao nema većinski udjel u vlasništvu. Uz to, kaže 'mala od kužine', ugovori su na 'provjeri' kod USKOK-a i DORH-a. No i to je po onom 'što se babi htilo to se babi snilo'. Naime ne zaboravimo, dok se nekome ne dokaže krivnja (osovina: Snader - predsjednik uprave MOL-a) da se radilo o mitu i korupciji, potpisani ugovori su pravno valjani i kao takvi se moraju poštivati. Punktum.
Misli 'mala od kužine' da,sad kad je 'sve ispregovarala', 'podijelila obećanja i uvjeravanja da ćemo biti poslušni uznici EU-zlatnog kaveza' i kad predstoji potpisivanje Ugovora o 'primopredaji' Hrvatske u ruke europske birokracije, može po starom.
Bojim se 'nebu išlo'!
petak, 23.09.2011.
Prvi dan jeseni i još ponešto
Eto stigla nam jesen. Prema dnevnim temperaturama i ne bi se reklo. S jeseni u Varaždin stižu, nakon 'Špancirfesta', i 'Varaždinske barokne večeri'. Gledam prijenos na prvom programu HRT. Manifestaciju je otvorio dogradonačelnik Varaždina, dok je gradonačelnik u ostavci, Ivan Čehok, sjedio u publici. Kamera ga je nekoliko puta pokazala. U njegovoj koži ne bih osjećao ugodno. Možda se nije ni on.
Što mu je to trebalo, pitam se. Zar je zaista tako teško othrvati se iskušenju vraga/sotone/đavola koji nosi samo jedno ime, Novac. Zar mu nije bilo dovoljno to što je za vrijeme njegovog mandata Varaždin postao u doslovnom smislu europski grad, bez da je službeno u Europu ušao. Dokaz da se može biti europski i bez europske birokracije i pristupnih pregovora. Ne znam koliko je on svojim osobnim angažmanom doprinio stvaranju brenda 'Varaždin', ali sam siguran da je u tome sudjelovao.
I onda jednim potezom izbriše sve što je postigao, I umjesto da u povijest uđe kao uspješni gradonačelnik Grada, ostat će upamćen po svom boravku u Remetincu. Možda i u zatvoru kao jedan njegov daleki prethodnik iz devetnaestog stoljeća koji je iz istih razloga odsjedio sedam godina u ondašnjim zatvorima. Ovom će, ako ga osude, ipak biti bolje. Današnje 'apsane' su luksuzni hoteli u odnosu na ondašnje.
Bjelodano vrijedi: Historia re sumitur, povijest se ponavlja, dok za mnoge ne vrijedi Historia est magistra vitae , povijest je učiteljica života.
Slušam divnu izvedbu poljskog baroknog ansambla (Poljska je ove godine kao zemlja partner pomogla u realizaciji projekta), gledam izvođače produhovljenog i nadahnutog lica pa se po ne znam koji put u takvim prilikama pitam: zaista je čovjek posebna (čudna) sorta. Jedna te ista vrsta u stanju je stvarati tako uzvišena djela kao što je glazba, slikarstvo, kiparstvo, kazalište, književnost, pjesništvo, a istovremeno ubijati, sakatiti, klati pripadnike iste vrste, krasti tuđe. I u tome, što je najtragičnije, uživati, kao što sam ja uživao u slušanju Bachove glazbe
I tada pomislim: kako bi bilo divno da znam samo za ono prvo, a da za ostalo nisam nikada ni čuo ni vidio.
četvrtak, 22.09.2011.
Pet životnih pravila koje treba upamtiti
Neki dan od svog nećaka dobih 'Pet životnih pravila koja treba upamtiti'.
Učiniše mi se zgodnim da ih prikažem i vama. Ne znam znate li ih, ali imam osjećaj da je za ozračje u kojem živimo pridržavanje ovih 'Pravila' vrlo preporučljivo.
1. Novcem se ne kupuje sreća, ali je udobnije biti nesretan u limuzini nego na biciklu.
2. Oprosti svojem neprijatelju, ali tom kujinom sinu dobro upamti ime.
3. Pomogni onome tko je u nevolji, a on će te se sjetiti kada opet bude u nevolji.
4. Mnogi su živi samo zato što je ubojstvo protuzakonito.
5. Alkohol ne rješava probleme, a s druge strane - ne rješava ih ni mlijeko.
P.S. Jako sam 'najgerih' hoće li 'virus' i u ovom tekstu, naravno bez da ga pročita, otkriti nekog hrvatskog ratnika kojeg tim Pravilima 'blatim'?
nedjelja, 18.09.2011.
Čitanje 'između redaka'
To se zove vrhunsko žutilo!
Današnji „Jutarnjem list“ s nadnevkom 18.09.2011. na 7 (sedam) stranica, uključivo naslovnu, donosi „Darko Zadro: nikad ispričana priča o kokainu, estradi i mafiji“, malne roman o čovjeku – ubojici.
Naslovi i naglasci u tom divovskom članku o čovjeku čija je jedina 'zasluga' da se o njemu pompozno piše u činjenici što je ubio čovjeka, kojeg po svemu sudeći uopće nije poznavao, govore o mentalno sklopu vlasnika, urednika, autora 'romana' pa i čitatelja koji takve uratke čitaju i na kojima 'tiskovni tajkuni' grade svoja carstva.
Na naslovnici nema ništa drugo osim (s izuzetkom reklame za nagradnu igru):
'Darko Zadro: specijal o uspješnom odvjetniku koji je upao u svijet kokaina, mafije i estrade'
'Zvao me dan prije pokolja da se oprosti'
'Simon Šajn, višemjesečna Zadrova djevojka, priznaje kako je nosila njegovo dijete (sic!) i kako je bila zabrinuta za njega'
'Ekskluzivno: nalaz psihologa iz 2008.: lud je i ovisan o drogi'
Pa iako bi i najava članka o 'Izvještajnom saboru HDZ-a' na naslovnici također spadalo u neku vrstu žutila, ali političkog, o njemu i 'maloj od kužine' koja je najavila trijumfalnu pobjedu HDZ-a na izborima, na naslovnici ni slovca. Članak o tome ima „svega“ četiri stranice i počinje tek na četvrtoj stranici lista (nakon već spomenute naslovnice i dvije stranice reklama za novu nagradnu igru u kojoj čitatelj može osvojiti, a što bi drugo, nego automobil 'snova' Ford Fiestu). Zamislite takvo nešto u 'mračna vremena' da se napis o održavanju 'n'-tog Kongresa SKJ ili SKH ne nađe na prvoj stranici. Imposibile!
A onda započinje paljba velikim naslovima u stilu 'maksim po diviziji', točnije po čitateljima:
'„Sa Zadrom je bilo prekrasno“, kaže Simon Šajn za Nedjeljni. Vinkovačkog odvjetnika upoznala je preko Panča, masera uvjetno osuđenog za organiziranje prostitucije (sic!). Zatrudnjela je sa Zadrom, no odlučila je prekinuti trudnoći. Zvao ju je dan prije ovotjednog pokolja…Specijalno istražuju Tomislav Novak, Dušan Miljuš i Vedran Strukar. Foto: obiteljska arhiva'
'Prijetio je pištoljem, pucao po kafićima i družio se s kriminalcima'
'Simon Šajn za Nedjeljni ekskluzivno priznaje: „Mjeseci s njim bili su prekrasni, ali me bilo strah da si ne naudi!“'
'Vještačili su ga nekoliko puta, ali svi su liječnici zaključili isto: Radilo se o kokainskoj psihozi'
Naglasci:
'Kokain je volio više od svega.'
'On je stalno divljao s pištoljem i trebalo ga je odavno zatvoriti, kaže nam Zadrin šogor Vulić …'
'Bio je jedan od najboljih mladih odvjetnika. Sve dok nije otkrio drogu. Jednom prilikom je nabavio 100.000 kuna kokaina za orgijanje koje je organizirao s prijateljima'
'Zadro se hvalio prijateljima da je samo u sedam godina poslovanja zaradio 15 milijun eura…'
'Nekoliko su ga puta zatvarali u psihijatarske ustanove. Ali je već slijedećeg dana bio slobodan. Zahtjevi za vještačenje su neobjašnjivo povučeni'
Ali ipak, crv sumnje me nagriza: možda sam ipak preuranjeno tvrdio da je mini-roman o Zadri za EPH važniji od izviješća o Saboru HDZ-a. Možda je skrivena namjera urednika bila, da u istom broju štampa oba teksta, u 'čitanja između redaka' tako uobičajenih iz onijeh 'mračnih vremena'. Prepuštam štovanim čitateljima, sklonim seciranju 'teksta s ključem' da pokušaju otkriti zbog čega mislim da mini-roman možebitno treba čitati na taj način.
petak, 16.09.2011.
Tamo i ovdje, nekad i sad
Kupih danas novi tjednik „Forum“. Iako sam, pročitavši odmah po kupnji tko je izdavač („Večernji list“ d.o.o.), bio dosta skeptičan glede ozračja tekstova u njemu, moram priznati da sam se relativno ugodno iznenadio i pročitao njegovih 75 stranica (za 10 kunića) na dušak. Ne tvrdim da je tjednik nešto vrhunsko u novinarstvu, uostalom za to i nisam kompetentan, ali u ovoj poplavi žutila i senzacionalizma svaki članak koji odstupa od toga je određeni užitak za čitanje. Nadam se da će nastaviti takvu uređivačku politiku i uspjeti se održati na tržištu.
Od svih tekstova najviše me se dojmio tekst pod naslovom „Kabul“ kojeg je napisala Ivana Stipić Lab, koja je izvjesno vrijeme, radeći za međunarodne organizacije, s obitelji živjela u Afganistanu. U članku opisuje kako se kroz nekoliko godina suživota s najsiromašnijim slojem afganistanskog stanovništava, vremenom privikla i na nestašicu struje, i zaleđenu vodu cijevima tijekom zime, moderne plinske grijalice zamijenila je pećima na drva, umjesto čaja od mente jela je salatu od mente…
A onda je došlo vrijeme da se vrati kući u 'civilizaciju'. „Voda iz vodokotlića potekla je svaki put, strop nije otpadao, a krov nije prokišnjavao.U kuhinji se nisu gnijezdile grlice, na repertoarima multiplex kina bili su filmski hitovi. Bez obzira na sve to, lica naših europskih susjeda još su uvijek mrzovoljna, a mi zahvaljujući redovnim dozama Afganistana, trudimo se zadržati optimizam i u našem civiliziranom svijetu, gdje nije bitno toliko kakav si i tko si, nego što imaš.“
* * *
Nisam baš siguran zašto, ali ovaj me tekst podsjetio da u svom direktoriju 'Postovi u planu' imam kratku meditaciju usporedbe mog života u ona neka 'mračna vremena' i života mojih sinova u 'demokraciji i slobodi'. Nađoh ga i pod dojmom spomenutog članaka, objavljujem ga u nastavku.
U ta 'mračna vremena' moji su roditelji bratu i meni „dali kruh u ruke“ (obojica smo završili fakultete) iako nisu bili ni „politički“ ni „financijski“ jaki. A kad su otišli u mirovinu mogli su si čak priuštiti i po koje putovanje kao što danas putuju umirovljenici sa zapada.
Životi mojih sinova pun je neizvjesne budućnosti. Oni se doduše na takav život ne žale previše. Njima je to normalno kao što je nama bilo u neku ruku normalan par-nepar, nestašice artikala i odlazak po njih u Madžarsku ili Trst. Oni (za sada) ne znaju za nestašicu roba, ali jednako tako ne znaju što znači imati posao na neodređeno jer rade na određeni rok, ne znaju što ih čeka kad će ići u mirovinu i hoće li je uopće biti. Njima je nepoznata mogućnost da ako imaš diplomu možeš nakon deset godina provedenih u tvrtki dobiti stan na korištenje ili pak graditi kuću s jeftinim kreditima.
Meni je poznato oboje. I mislim, dapače sam uvjeren, da su nestašice i floskule o neslobodi i proganjanju vjernika bile ipak manje nevolje od ove njihove neizvjesnosti. Pogotovo što je izvjesno da ih nestašice još uvijek mogu snaći. Ali ne one koje sam ja proživljavao kad sam imao novca da nešto kupim ali toga nije bilo, već gdje će imati kupiti što žele, ali neće za to imati novca ako jednom ne uspiju produžiti ugovor o djelu.
srijeda, 14.09.2011.
Dan „d“
Euforija je na vrhuncu. „Večeras u Zagrebu Kraljevsko klub“, „Realov 'Specijal one' protiv našeg 'Psiha'“, „Sve će biti OK dok ne krene 'Realov' žrvanj“, „Formula za 'Dinamo' kontra 'Reala': Kruno prekriži se i moli…“
I da se kojim slučajem, tko zna otkuda, nije pojavila bivša blagajnica HDZ-a s 'plodovima' iz svog vrta u obliku uplatnica kojima su isplaćivane milijunske svote iz 'crnih' (zamislite nije 'crvenih') fondova svima onima koji su se bili spremni 'upregnuti' u predizborna kola stranke 'opasnih namjera', (nije moja, već pokojnog I.R.) osim spomenutih naslova u našim dnevnim tiskovinama i na elektronskim medijima ne bi bilo ničega.
Jer u Lijepoj našoj, osim ova dva velika događaja, nogomet i kriminal vladajuće stranke, ne događa se ništa što bi moglo zainteresirati 'zadovoljan' puk (nije moja već J.K.). Nema krize, pače iz nje smo izašli (opet J.K). Zahvaljujući lijepom vremenu turizam nam je dosegao nebeske visine, likvidnost gospodarskih subjekata je 'perfektna', trend izvoza 'vrtoglavo' raste. Uvozimo radnu snagu jer među domaćim trudbenicima nema nezaposlenih.
Plaće su nam tolike da neki razmišljaju svoje kredite vratiti odjednom (na žalost banaka koje će time izgubiti zaradu), umirovljenici zahvaljujući visokim mirovinama 'bablje ljeto' provode u hotelima s pet zvjezdica, porastao nam broj prvačića koji 'vedro i poletno' započinju svoje naukovanje kako bi kad odrastu i oni uživali u 'medu i mlijeku' što nam ga serviraju naši političari raznih boja.
Čujem da je danas otvoreni 'Zagrebački (vele)sajam', 'najveći' do sada ne samo u regiji nego i u Sammiru, oprostite Svemiru.
Imajući u vidu sve gore navedeno, vlasnik, glavni urednik i PiaR „Jutarnjeg lista“ našao je shodnim na prvu stranicu današnjeg broja nalijepiti cjenovnik 'nogometnih grla' jednog i drugog kluba kako bi se naš puk mogao informirati koliko na 'nogometnom sajmu' vrijedi pojedini primjerak. I eventualno uspoređivati svoja godišnja primanja s njihovim vrijednostima.
Kao što se moglo i očekivati, 'domaća grla' su znatno jeftinija od 'gostujućih'. Dok se kod domaćih cijene po 'grlu' kreću od 250.000 € za autohtono 'grlo' iz Hrvatske do 8 miliona € za brazilsko/hrvatsku 'pasminu', dotle se cijene u gostujućem 'stadu' kreću od tričavih 1 milion € za njihovo domaće 'grlo' pa do bajkovitih 90 miliona € za portugalsku 'pasminu'.
Kad se zbroji ukupna vrijednost pojedinog 'stada' ispada da je vrijednost gostujućeg više nego deset puta veća.
Da li to znači da će i rezultat nakon devedeset minuta 'prezentacije' na 'dinamovom sajmištu' biti u jednakom omjeru? Recimo 10:1 za gostujuće?
U nadi da to ipak neće biti tako, parafraziram jedan od naslova s početka teksta:
„Narode nogometni, prekriži se i moli…“
četvrtak, 01.09.2011.
A.D. 1925. – A.D. 2011.
Pročitavši danas u J.L. tekst Jurice Pavičića dio kojeg citiram, sjetih se odlomka iz Krležinog eseja 'O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva' čiji jedan dio također citiram u ovom postu kao uvod citatu iz članka J.P. Dobronamjerni čitatelj će nakon pažljivog čitanja vjerojatno i sam zaključiti zbog čega sam odlučio objaviti ta dva odlomka iz dva teksta koji su nastali u razmaku od gotovo devedeset godina. Onom nedobronamjernom on i onako nije namijenjen. Kontrast centra Agrama i Trnja iz 1925. godine kako ga opisuje M.K i sukoba 'Sjevera i Juga' 2011. kako ga analizira J.P., pokazuje da se u svjetonazoru 'hrvatskog malograđanina' ništa promijenilo nije u ovih stotinu godina. I tko zna kad će?
Miroslav Krleža „Deset krvavih godina i drugi politički eseji“ (oko 1925. godine)
„Uputite se, molim vas, budite ljubazni, sa mnom na terasu zagrebačkog Esplanade-hotela pa da otpočnemo naše nesuvremeno antimalograđanskog razmatranje, (…). Prije svega Hotel Esplanade: hladna i topla voda, francuska kuhinja, ruleta, liftovi, livrirani tekliči, 'on parle francais', 'Europa', dobro! Tamo perspektiva na grad Agram,parkovi, asfalt, policija s engleskim kacigama, psi s brnjicom! Dobro! Tu na terasi hotela dame (gospođe ovog našeg glavnog grada) sve govore njemački. (…) Tako, dakle, izgleda u centru našeg glavnog grada, u ljetno poslijepodne, uz tihu svirku nevidljivog kvarteta. Sladoled i novine, muzika, svibanjsko nebo. Arkadija…
Promatrajući te 'lijepe naše hrvatske dame', drage naše rodoljubive Hrvatice, uz čašu hrvatskog sladoleda, na hrvatskoj terasi, uz gibanje prolaznika, u bijelom platnenom odijelu sa reketima, uz skupe engleske i talijanske marke automobila, čovjek bi mislio da je doista u 'Europi'. To je ta Europa, o kojoj piše malograđanska štampa da je velegradska i zapadnjačka, zagrebačka Europa. Međutim sve to samo je esplanadska kulisa. Dođite, molim vas, sa mnom prijeko na drugu stranu kolodvora, iza Podvožnjaka, ni dvjesto metara od gradskog centra, slika je zakuslisno kobna, kao što je sve fatalno što je zakulisno: trnjanske petrolejke, blato do gležnja, prizemnice s trulim tarabama, seoske bašte, kudravi psi bez marke, krave na melankoličnom povratku iz Vrbika, u predvečerje, selendra bez građevinskog reda, bez plana, sve gnjile kolibe s vlažnom horizontalom vodene razine od posljednje katastrofalne poplave (…).
Ako je ovaj hotel 'Esplanada' 'Europa', Trnje to nažalost nije. Centar našeg glavnog grada dakle jeste i nije 'Europa', jer Trnje nema hladne vode, ni lifta. Trnje ima samo sezonsku, neizbježnu poplavu i Odbor za gradnju Crkve Krista Kralja.“
* * *
Jurica Pavičić „To nije rat Sjevera i Juga. Cijela Hrvatska ne voli bogati i povlašteni Zagreb“, J.L.1.09.2011.
„ Današnja Hrvatska – ma koliko god mi bježali od toga – živi dvije paralelne realnosti. Jedna od njih je realitet glavnog grada u kojem su koncentrirane velike korporacije, javna poduzeća, svi bolje plaćeni poslovi, gotovo svi mediji, većina javnih sinekura i novca.
Samim time, Zagreb je u dvadeset godina postao razmjerno bogat grad, dovoljno široke srednje klase koja trošeći generira kulturnu i socijalnu živost. Već istočno od Dugog Sela i južno od Remetinca počinje jedna druga Hrvatska koja se guši u tranzicijskim repovima, kuburi s infrastrukturom i tavori u provincijalkom mrtvilu i endemskoj nezaposlenosti. Svoju razvijenost Zagreb u medijskoj slici, međutim, doživljava kao samorazumljivu, a provinciju kao međuzemlje primitivnih redneka i troglodita, što jasno pokazuje i u učestalo difamatorskoj medijskoj prezentaciji hrvatskog turizma. Centralizacija stoga jest ozbiljan problem, no, to nije sukob Sjevera i Juga. Štoviše moglo bi se uvjerljivo braniti tvrdnja da su najveće žrtve centralizacije upravo gradovi zagrebačkog perimetra, poput Karlovca ili Siska. (…)
'Je li ovo Hrvatska za koju smo se borili?', odgovor je potvrdan. Jest, Hrvoje (misli se na Malešu, predsjednik 'Hajduka', p.p.). Tuđmanova Hrvatska, bez regija, s Croatijom i njezinim županijskim ispostavama – to je točno ono za što smo se borili, svi mi, i ja.“
