Kupih danas novi tjednik „Forum“. Iako sam, pročitavši odmah po kupnji tko je izdavač („Večernji list“ d.o.o.), bio dosta skeptičan glede ozračja tekstova u njemu, moram priznati da sam se relativno ugodno iznenadio i pročitao njegovih 75 stranica (za 10 kunića) na dušak. Ne tvrdim da je tjednik nešto vrhunsko u novinarstvu, uostalom za to i nisam kompetentan, ali u ovoj poplavi žutila i senzacionalizma svaki članak koji odstupa od toga je određeni užitak za čitanje. Nadam se da će nastaviti takvu uređivačku politiku i uspjeti se održati na tržištu.
Od svih tekstova najviše me se dojmio tekst pod naslovom „Kabul“ kojeg je napisala Ivana Stipić Lab, koja je izvjesno vrijeme, radeći za međunarodne organizacije, s obitelji živjela u Afganistanu. U članku opisuje kako se kroz nekoliko godina suživota s najsiromašnijim slojem afganistanskog stanovništava, vremenom privikla i na nestašicu struje, i zaleđenu vodu cijevima tijekom zime, moderne plinske grijalice zamijenila je pećima na drva, umjesto čaja od mente jela je salatu od mente…
A onda je došlo vrijeme da se vrati kući u 'civilizaciju'. „Voda iz vodokotlića potekla je svaki put, strop nije otpadao, a krov nije prokišnjavao.U kuhinji se nisu gnijezdile grlice, na repertoarima multiplex kina bili su filmski hitovi. Bez obzira na sve to, lica naših europskih susjeda još su uvijek mrzovoljna, a mi zahvaljujući redovnim dozama Afganistana, trudimo se zadržati optimizam i u našem civiliziranom svijetu, gdje nije bitno toliko kakav si i tko si, nego što imaš.“
* * *
Nisam baš siguran zašto, ali ovaj me tekst podsjetio da u svom direktoriju 'Postovi u planu' imam kratku meditaciju usporedbe mog života u ona neka 'mračna vremena' i života mojih sinova u 'demokraciji i slobodi'. Nađoh ga i pod dojmom spomenutog članaka, objavljujem ga u nastavku.
U ta 'mračna vremena' moji su roditelji bratu i meni „dali kruh u ruke“ (obojica smo završili fakultete) iako nisu bili ni „politički“ ni „financijski“ jaki. A kad su otišli u mirovinu mogli su si čak priuštiti i po koje putovanje kao što danas putuju umirovljenici sa zapada.
Životi mojih sinova pun je neizvjesne budućnosti. Oni se doduše na takav život ne žale previše. Njima je to normalno kao što je nama bilo u neku ruku normalan par-nepar, nestašice artikala i odlazak po njih u Madžarsku ili Trst. Oni (za sada) ne znaju za nestašicu roba, ali jednako tako ne znaju što znači imati posao na neodređeno jer rade na određeni rok, ne znaju što ih čeka kad će ići u mirovinu i hoće li je uopće biti. Njima je nepoznata mogućnost da ako imaš diplomu možeš nakon deset godina provedenih u tvrtki dobiti stan na korištenje ili pak graditi kuću s jeftinim kreditima.
Meni je poznato oboje. I mislim, dapače sam uvjeren, da su nestašice i floskule o neslobodi i proganjanju vjernika bile ipak manje nevolje od ove njihove neizvjesnosti. Pogotovo što je izvjesno da ih nestašice još uvijek mogu snaći. Ali ne one koje sam ja proživljavao kad sam imao novca da nešto kupim ali toga nije bilo, već gdje će imati kupiti što žele, ali neće za to imati novca ako jednom ne uspiju produžiti ugovor o djelu.
Post je objavljen 16.09.2011. u 18:26 sati.