Baš sam se odlučio da na ovom blogu jedno vrijeme primijenim pravilo brice iz 'Velog mista': neću politiku u moju butigu. No ne odoljeh zovu 'političkih sirena.'
Eto nisam stigao prokomentirati ni trinaesti mit u seriji pamfleta o mitovima i legendama o ulasku u EU (nova politika), a 'Jutarnji list' (da ne bi ispalo da previše kritizira nastojanje Vlade što nas uvedi u EU-raj objavljivanjem tekstova koje komentiram u nastavku) proširio je njihovu listu i time dao svoj obol akciji 'hrvatskih puntara': SVI U EU. Broj mitova se povećao na 23. Neke sam već 'obradio' na spomenutim blogu, no izgleda da mi 'posla' neće nedostajati
No da se ne bi sve svelo samo na 'mitove i legende' evo samo kao ilustracija pogleda iz drugog ugla o onom što sam pisao u postu o mitovima i legendama o EU glede hrvatske suverenosti.
O nastupu našeg Velikog-Borca-Za-Pravdu, Predsjednika Ive Josipovića na zasjedanju Generalne skupštine UN-a, na kojem je predstavnik palestinskog naroda Abas zatražio prijam u UN, a time na neki način i priznanje palestinske države, kolumnist Inoslav Bešker između ostalog piše:
„Hrvatski predsjednik, dakle, nije propustio priliku da se u ovom konkretnom slučaju drži vanjskopolitičke filozofije Zrinjevca, gdje MVPIEI u bezbroj svjetskih pitanja striktno nema svoje mišljenje nego po nj ide u Washington i Bruxelelles (važno da ne ide u Beograd kako kaže 'mala od kužine' p.p.), uvjereno da to Hrvatsku kvalificira za društvo suverenih demokratskih država. Tako je i Predsjednik, valjda iz vlastita uvjerenja, ponovio u pogledu Palestine 'ranije iznesen stav' ne samo svoj i Zrinjevčev, nego i predsjednika Baracka Obame, po striktnom načelu 'na desno ravnajs'. Kad je svijet posrijedi, onaj izvan naše avlije, vrijede devize: 'mi nismo odavde', 'pitajte nešto lakše.“
Naš Predsjednik predlaže da se nastave pregovori (valjda do sudnjeg dana p.p.) zaboravljajući pri tome:
„Da se čekalo na takav dogovor između u to doba dijelom okupirane Hrvatske i tadašnje Srbije, Hrvatska ni danas ne bi bila članica OUN-a, ne bi bila međunarodno priznata, a veoma vjerojatno bi još trajala okupacija njezina teritorija, te bi se očekivalo da i Hrvatska podlegne kriteriju 'teritorij za mir'.“
Ako pokojni predsjednik dr F.T. ima ikakve zasluge za neovisnost Hrvatske (za sada, iako već dobrano načete) onda mu je zasluga što se nije opredijelio za pregovore 'od Kulina bana pa do sudnjega dana'.
Naime, kako nastavlja Bešker:
„Na stabilizaciju stanja u Hrvatskoj ključnu je ulogu imalo njezino međunarodno priznanje 15. siječnja 1992. Neke pristojne države su to učinile i ranije. Nakon toga je i formalno bilo bjelodano da nije riječ o kakvu građanskom (tj. seljačkom) ratu, nego o agresiji države na državu.
Polazeći upravo od iskustva Hrvatske – koja, doduše, kao svaka normalna država nad svojim ranama nariče a za tuđe ne haje – hrvatski Predsjednik bi se morao zauzeti za koncentrirano međunarodno priznanje Palestine. Ali to bi značilo istupiti iz zabrana politike i zaputiti se na opasno područje pravde, politički konvertibilno samo u predizbornim kampanjama, zar ne?“
No nije Bešker sam. U istom broju J.L. Slavica Lukuć piše u članku pod naslovom „Hrvatska nema stav, još čeka dogovor velikih“ između inog i ovo:
„Ni na dan kad je Vijeće sigurnosti trebalo zaprimiti palestinski zahtjev za primanje u punopravno članstvo UN-a, od ključnih aktera hrvatske vanjske politike još se nije mogao dobiti decidirani odgovor za koji bi prijedlog UN-a 'digao ruku' hrvatski predstavnik (…).“
Toliko o hrvatskoj suverenosti.
Zamislimo hipotetički da je 'najveći zlotvor hrvatskog naroda' 1948. u TADAŠNJOJ KONSTELACIJI svjetskih sila (kao što to rade naši političari u SADAŠNJOJ) čekao što će o Jugoslaviji, a time posredno i o Hrvatskoj reći velike sile, bi li mi u Hrvatskoj imali barem tzv 'socijalizam s ljudskim likom' ili bi Srbija uz podršku svog Velikog pravoslavnog brata ipak ostvarila Veliku Srbiju. Jer ne zavaravajmo se da bi SAD-e i Velika Britanija nakon upravo završenog rata ušle u novi rat samo zato da obrane državu koja je imala u ono vrijeme broj stanovnika jednog velegrada i režim koji je bio dijametralno suprotan njihovom (što ne znači i boljem). Kladim se da ne bi!
A onda dolazi šlag na 'političku' tortu.
Izjava 'male od kužine' kako će ona u svojoj kuhinji (čitaj Vladi), primjenjujući svoj recept 'može malo vako, može malo nako', donijeti zakon koji kasni najmanje petnaest godina (o ništavnosti svih presuda koje je donijela bivša država i JNA) pa ga primijeniti retroaktivno. Pravnici bi rekli: kasno Janko na Kosovo stiže, a oni iz Zagorja: daj naj.
Uz njega i zakon koji je 'crvena krpa' pred očima europskih birokrata (kao pred bikom na posljednjoj koridi u Kataloniji) kad je riječ o slobodnoj trgovini (čitaj pljački prirodnih i ekonomskih resursa 'malih' naroda), po kojem MOL ne može preuzeti upravljanje INA-om unatoč potpisanim međunarodnim ugovorima jer kao nema većinski udjel u vlasništvu. Uz to, kaže 'mala od kužine', ugovori su na 'provjeri' kod USKOK-a i DORH-a. No i to je po onom 'što se babi htilo to se babi snilo'. Naime ne zaboravimo, dok se nekome ne dokaže krivnja (osovina: Snader - predsjednik uprave MOL-a) da se radilo o mitu i korupciji, potpisani ugovori su pravno valjani i kao takvi se moraju poštivati. Punktum.
Misli 'mala od kužine' da,sad kad je 'sve ispregovarala', 'podijelila obećanja i uvjeravanja da ćemo biti poslušni uznici EU-zlatnog kaveza' i kad predstoji potpisivanje Ugovora o 'primopredaji' Hrvatske u ruke europske birokracije, može po starom.
Bojim se 'nebu išlo'!
Post je objavljen 26.09.2011. u 23:10 sati.