semper contra
subota, 31.01.2009.
Tanjir
Prije četrdesetak godina, završivši fakultet (tada elektrotehnički, danas s malo duljim naslovom: fakultet elektrotehnike i računarstva) zaposlih se u tvornici transformatora u Zagrebu. Oženih se, supruga je ostala u drugom stanju, nitko nas nije htio kao podstanare s malim djetetom, nisam imao sredstava kojima bi kupio stan. Sasvim slučajno, u tadašnjem velikom dnevnom listu „Vjesniku“, naišao sam na natječaj u kojem tvornica u Doboju, u sastavu tada velikog bosansko-hercegovačkog giganta, traži diplomiranog inženjera elektrotehnike. Nude odmah novi useljiv stan s centralnim grijanjem, zaposlenje supruge ako je fakultetski obrazovana, solidnu plaću. Pritisnuti situacijom prihvatili smo ponudu i slijedećih sedam godina živjeli u tom gradu.
Iako sam znao da najvjerojatnije tu neću doživjeti mirovinu, ne mogu reći da nam tih sedam godina provedenih u tom gradiću nije bilo lijepo. No to je tema za jednu drugu priču.
Bilo nas je svih triju vjera (i četiri ako se uzme u obzir moj ateizam) ili kako se to danas naziva nacionalnosti. Hrvata, Srba i Muslimana. Razgovarali smo međusobno svatko na svom materinjem jeziku i sasvim smo se dobro sporazumijevali. Ponekad nam se događalo da pojedinu riječ svog materinjeg jezika zamijenimo riječju jezika susjeda/komšije. Meni je nekako ostala u uhu riječ tanjir, tako da i danas, trideset godina nakon što sam se vratio u Hrvatsku, često i nesvjesno umjesto tanjur kažem tanjir.
„Nije tanjir nego tanjur!“ znaju me, pola u šali pola u zbilji, upozoriti poneki kolege na poslu.
„Znam, ali važno je da se razumijemo, a naročito je važno da je – pun!“ odvraćam šalom.
* * *
Sjetio sam se toga čitajući u „Jutarnjem listu“ s nadnevkom 28.siječnja 2009. reportažu na dvije stranica o našim djevojkama koje u pauzama svjetskog prvenstva u rukometu uveseljavaju gledatelje svojim plesnim točkama i svojom ljepotom. Na vrhu članka stoji natpis „CHEERLEADERSICE“, a u podnaslovu „Nastupaju 16 puta dnevno, ali se nisu umorile“.
A onda dalje izdvojeni odlomci iz članka:
„Zagreb oduševljavaju Fly Girlz, a Split Spalatine!“
„Obje skupine idu na Svjetsko prvenstvo u cheerleadingu“
„Kostime sa šahovnicama Fly Girlz odobrio je organizator.“
„Izvrsna osječka plesna skupina Midal“
„Spalatine pripremaju show za polufinale u Spaladium Areni“
Učio sam i pomalo govorim njemački. Engleske riječi ne znam ispravno pročitati a malo kojima znam značenje. Osim recimo onih tipa „the ende“ i slične vezane uz računalne programe. Da na sebi Fly Girlz nemaju „šahovnice“ čovjek ne bi znao po njihovom nazivu da su iz Hrvatske.
Mislim da velika većina hrvatskog puka prije zna što je tanjir, nego što znači cheerleading. A možda se ipak varam. Ja sam iz stare garde. Trilobit (za one kojima je naziv nepoznat - najstariji pronađeni okamenjeni fosil), kako je još davno za mene i moju suprugu rekao naš mlađi sin.
Semper contra
četvrtak, 29.01.2009.
Bez naslova
Na dalekovidnici i u novinama pratim svjedočenje Mate Laušića na haaškom Tribunalu, umirovljenog generala, u doba Domovinskog rata zapovjednika vojne policije.
Čitam i prisjećam se nedavno odgledane emisije na kanalu „VIASAT HISTORY“. Bila je to dokumentarno - igrana jednosatna rekonstrukcija razaranja njemačkog grada Magdeburga 10. svibnja 1631. godine u jeku tridesetogodišnjeg rata koji je bjesnio gotovo cijelom Europom između protestanata i katolika.
Bitke i opsade uglavnom su vodile plaćeničke vojske. Svoju „plaću“ su manje - više namirivali pljačkom osvojenih gradova ili pak dijelom od otkupnine koju su vojni komandanti uspjeli naplatiti od građana opsjednutih gradova kao zalog da ih se nakon predaje neće razoriti.
Građani Magdeburga, u to vrijeme grada s tridesetak tisuća duša, vjerovali su da će odoljeti višemjesečnoj opsadi, vjerovali su da će im u pomoć stići švedske snage pod vodstvom švedskog kralja. Nažalost ništa od toga se nije ostvarilo. Spomenutog dana plaćenička vojska uspjela je prodrijeti u grad i počelo je…
Znao sam nešto o tom događaju i tom ratu. Iz emisije sam ipak saznao neke pojedinosti (vjerujem da su točne – dokumentarac je BBC-ov) koje mi nisu bile poznate.
Vojnike plaćenike slijedile su i njihove obitelji: žene, djeca. One na višim položajima čak i služavke, konjušari i ostala služinčad. Dok su vojnici ratovali, opsjedali gradove, žene i služinčad su bile logistička potpora kako bi se to danas zvalo.
U današnjem muzeju grada, tako barem tvrde autori emisije, postoji jedan bizarni dokument: Biblija na kojoj se vidi krvavi trag udarca mačem. Prema autorima emisije tom Biblijom se zaštitio od udarca krvavim mačem neki svećenik podigavši je iznad glave. Da li je ostao živ ili ne nisam mogao zaključiti. Za nas je zanimljiva tvrdnja da je mač u ruci držao Hrvat. I na početku emisije, kada se nabrajaju kojim narodima su pripadali pripadnici plaćeničke vojske, kao prvi se navode Hrvati. Zanimljivo. Ili je i ta emisija jedna u nizu urota koje Europa provodi protiv Hrvatske.
Iako se plaća namirivala pljačkom ipak je postojalo pravilo kojeg su se držale sve vojske bilo koje od zaraćenih strana: pljačka je mogla trajati tri dana. Nakon tri dana pljačke, ubijanja, silovanja i razaranja nasilje se obustavljalo po zapovjedi glavno komandujućeg. Što bi se danas reklo: „Tko je jamio, je jamio!“ Nakon tri dana preživjeli su se mogli vratiti na svoja zgarišta, započeti sve iznova a da ih pri tome nitko ne uznemirava, ili pak otići u druge krajeve. Zbog tog razaranja Magdeburg dugo nije dostigao svoju veličinu prije rata.
Čitajući članak u „JL“ i prisjećajući se ove emisije javljaju mi se paralele: trideseto godišnji rat – protestanti – katolici, stogodišnja netrpeljivost isprekidana ratovima i sukobima, Hrvati – Srbi, pljačka i palež Magdeburga – pljačka i paleži po krajevima koje je zauzimala tzv Srpska Krajina. I jedan i drugi rat nepotreban, i jedni i drugi toliko međusobno slični, jedni po vjeri, drugi po jeziku a međusobno ratuju, i jedno i drugo razaranje i paljenje iracionalno.
I kako pročitah prije izvjesnog vremena u nekom od blogova: sva sreća što više nismo braća sa Srbima. Bratoubilački ratovi su najgori!
Semper contra
srijeda, 28.01.2009.
Metla zvana "Hloverka&Co"
Metla zvana „Hloverka&Co“ nastavlja čišćenje nesposobnih (čitaj nepodobno - nepoželjnih) kadrova iz Prisavlja.
Popis se već dobrano produljio.
Pometen je Danko Družijanić. Za njom je počišćena Nensi Brlek. Mislav Bago, zaštitni znak emisije „Otvoreno“, javljanja iz „Kokošinjca“ i emisija tijekom izbora za kojeg bi se mogla reći kao o čuvenom revolverašu: došao je tiho i ušao u legendu, jednako je tako tiho otišao iz Katedrale duha. Nakon najave posljednje od inih neemitiranih „Latinica“ u čijem se naslovu spominje vlast u negativnom kontekstu, Denis Latin je otišao na „bolovanje“.
Danas, eto, čitam u „JL“ „Hloverka maknula Štefanića s ekrana“. Primijetio sam kako se već podulje ne pojavljuje u ulozi voditelja emisije „Dossier.hr“. Nisam to povezivao s mogućnošću da je i njega zahvatila metla zvana „Hloverka&Co“. Ali eto ipak je tako.
Na pitanje „JL“ o razlozima udaljavanja Petra s Prisavlja urednica HNS (ne radi se o Hrvatskoj narodnoj stranci niti o Hrvatskom nogometnom savezu) jučer nije htjela reći.
„Sutra će Vam stići službeni odgovor!“ Tipično tumačenje ljudi nečiste savjeti. Onih koje obavljaju prljave poslove svojih nalogodavaca.
Ni protjerani jučer nije bio mnogo rječitiji, vjerojatno ponajviše zbog Etičkog kodeksa Inkvizicije Katedrale duha, pardon HRT-a.
Tko je slijedeći na redu?
Kako između spomenute „Metle“ (ili onih koji metlom rukuju) i, meni najboljeg voditelja Dnevnika HRT-a, Zorana Šprajca tinja već dosta dugo vremena, pretpostavljam da je on slijedeći. Volio bih da nisam u pravu!
Tko će na kraju ostati? Ne znam! Jedna sigurno hoće.
Ako ste slučajno pročitali knjigu TV kolumni Renata Baretića „Kadrovi kadra“ i sami će te zaključiti: Dijana Čuljak-Šelebaj. U knjizi doduše manjka drugo prezime. No po opisu osobe nema dileme da se radi o istoj osobi. O osobi za sva vremena.
Kao uostalom i njezina šefica!
Semper contra
ponedjeljak, 26.01.2009.
Što drugo Crkva zna nego: zabraniti
To je da čovjek ne povjeruje!
Od najnižeg seoskog svećenika, popa ili župnika do najviših vrhova crkvene hijerarhije skupljene u Vatikanu, dakle od podnožja do vrha planine koja sebe naziva Crkvom, svi ti koji se kao brinu za naše duše, uporno brinu naše svjetovne brige.
Brigu za slabo plaćene radnike svode na borbu za zabranu rada nedjeljom. Borba da se provode važeći zakoni o doplati na rad nedjeljom je za njih fikcija. Njihova glavna preokupacija da puk bude obrazovan je uvođenje vjeronauka u škole. Briga da li će učenici znati matematiku, hrvatski ili objektivnu povijest za njih je zadnja rupa na svirali. Jedini način da se poveća natalitet stanovništava oni vide u zabrani kontracepcije: uporabe pilula i kondoma. Borba za poboljšanje uvjeta podizanja mladog naraštaja, humani i kulturni odgoj mladeži, ma daj! To je za njih špansko selo. Doduše za ovo potonje i nije čudno. Nikada neće moći u životu pojmiti što to znači odgajati i brinuti se za djecu.
Zašto? Zato što ih nemaju!
Oni koji zagovaraju obitelj, nemaju obitelji. Njihova obitelj su sveci.
Oni koji zagovaraju državu, nemaju države. Njihova je država Vatikan.
Oni koji zagovaraju dom, nemaju dom. Njihov dom je samostan ili katedrala.
Oni koji zagovaraju nacionalističke vođe nemaju svog nacionalnog vođu. Njihov vođa je Sveti Otac.
Čitam danas u Jutarnjem listu kako Vatikan kritizira Obamu i njegovo potpisivanje uredbe kojom se ukida zabrana davanja američkog federalnog novca međunarodnim grupama za planiranje obitelji koje u inozemstvu daju medicinske savjete i informacije o pobačaju ili ga osiguravaju onima koji ga žele. Naravno njima nije palo na pamet prihvatiti i učiti puk primjenjivati kontracepciju. To naime nije u skladu s crkvenim učenjem! Jednostavnije je osuđivati i puštati da se djeca rađaju u sredinama gdje za to nema apsolutno nikakvih ekonomskih, civilizacijskih pa ni humanitarnih uvjeta. A poslije plakati nad sudbinom gladne djece u državama trećeg svijeta. Organizirati nastupe koje kakvih pjevačkih grupa, sportskih timova iti i itd za pomoć gladnoj djeci svijeta. Jednom! Dva puta? A poslije? Mi smo svoje učinili! Peremo ruke ko Pontije Pilat! Visoki (koliko cm) dužnosnik Vatikana monsignor Rino Fisishela poručio je Obami da posluša glasove svih Amerikanaca, bez „arogancije svojstvene onima na visokim položajima“ koji „ misle da mogu odlučivati o životu i smrti“. Na osnovu kojih anketa je monsignor zaključio da se radi o glasovima svih Amerikanaca? Što se pak tiče arogancije svojstvene onima na visokim položajima, crkvenim dostojanstvenicima svih vjera nema premaca. O pitanju odlučivanja o životu i smrti postavljam pitanje: zašto se ti isti zaštitnici života prije rođenja ne bore za ZABRANU RATA u kojem se ubijaju mladi i svjesni ljudi, bilo kao napadači bilo kao žrtve. Gospodo SVEĆENICI okanite se borbe za život onih KOJI SE JOŠ NISU RODILI i počnite se boriti za živote onih KOJI SU SE RODILI.
I ponovo ponavljam već po stotinu puta iznesenu tvrdnju: istinskim katolicima, i ne samo katolicima već i svima koji vjeruju, neće biti potrebite nikakve zabrane, nikakva kontracepcijska sredstva, nikakve neradne nedjelje. Ako su istinski katolici i ako zaista vjeruju i drže do onoga što ih ući Crkva neće voditi ljubav kad nemaju namjeru povećati obitelj, neće nedjeljom ići u kupovinu, neće se opijati i koristiti drogu, neće premlaćivati ljude druge boje kože, krvnih zrnaca i vjere, neće paliti zastave drugih država, neće premlaćivati mladež zato što im je dosadno, neće maltretirati svoje supruge, neće ubijati i premlaćivati novinare samo zato što su ukazali na njihove greške i propuste, neće krasti, varati i pljačkati. Gospodo crkveni vjerodostojnici, o tome propovijedajte, o tome učite svoje zabludjelo stado, u tom duhu propovijedajte Evanđelje.
I prestanite se već jednom miješati u zakonodavstvo i pravo. To je područje svjetovno a ne duhovno!
Semper contra
nedjelja, 25.01.2009.
Ping-pong na hrvatski način
Trenutačni nam je Premijer opet pokazao svu svoju genijalnost u vođenju politike glede i u svezi rješavanja problema s morskim granicama Države i Dežele.
Izgleda da je negdje davno čuo kako su Amerikanci i Kinezi nakon desetljeća „frižider-odnosa“ počeli razgovore probivši led nečim što ima veze sa sportom. Bolje upućeni znaju da se radilo o susretu u igri zvanoj ping-pong, kako je inače zovu ljudi s govornom manom koji umjesto „t“ govore „p“ i tako izbjegavaju izgovarati nedolične riječi.
Zahvaljujući toj igri, koja se gle slučajnosti, igra za zelenim stolom, američki su i kineski političari sjeli za pravi zeleni stol, počeli razgovore, pregovore i malo pomalo odledili odnose. Na stranu što su uspjehu pregovara vjerojatno doprinijeli daleko više pragmatični ekonomski interesi nego rezultati ping pong takmičenja, ali ipak, sve je počelo sa – susretom sportaša.
No naš trenutačni nam Premijer, koji i inače ima slabo pamćenje („svi smo mi Norac“, „ne damo Gotovinu“, „ne odričemo se ZERP-a“) pobrkao je lončiće. Njemu je negdje u malom mozgu ostalo da se radilo o sportu, no zaboravio je da taj ping pong nisu igrali ni političari niti su tom susretu bili prisutni. Zna samo da se radilo o sportu. A tu smo mi, Hrvati, doma.
Slijedom te spoznaje, trenutačni nam Premijer, slavodobitno zove trenutačnog Premijera „prijateljske“ nam Dežele da dođe u Zagreb i s njim odgleda jednu od utakmica hrvatske reprezentacije. Velikodušno mu prepušta da sam odabere utakmicu! Naravno, naš vrli Premijer očekuje da će slovenski Premijer, ne samo doći, nego i navijati za naše. Pa mi smo prijateljske zemlje.
Dolazi hladan tuš, odgovor trenutačnog Premijera Dežele: „O ozbiljnim stvarima ne može se razgovarati tijekom utakmice!“
A naš trenutačni, dalekovidni i lukavi Premijer u tom odgovoru ne vidi mamac i – uhvati se na njega. Odmah šalje u Deželu novu poruku:
„Pa naravno da ne ćemo razgovarati za vrijeme utakmice, nego prije ili poslije!“
Uvjeren je da ovako inteligentno dodatno pojašnjenje trenutačni Premijer Dežele neće moći odbiti. Naš Premijer ne uviđa da je progutao mamac! Pa nitko nije ni toliko blesav ni toliko politički nepismen da mu nije jasno da se neće razgovarati za vrijeme utakmice. Ali Genijalac misli da slovenski Premijer to ne zna, pa mu eto dodatno pojašnjava.
A trenutačni Premijer Dežele, upisavši još jedan pozitivan poen u nadmudrivanju hrvatskih političara, (prve poene bilježe još iz Račanovih vremena) elegantno odbija bilo kakav sastanak ili razgovor za vrijeme održavanja svjetskog rukometnog prvenstva – ni prije, ni za vrijeme ni poslije utakmice. I točka.
E nije točka, nastavak slijedi nakon nekoliko dana.
Nekakav Savjet njihovog Zbora ili kako se već zove deželin Parlament, smatra da bi se hrvatska Vlada (nadam se da nisu mislili i na čitav hrvatski narod od stoljeća sedmog) trebala ispričati, a država Hrvatska nadoknaditi štete koje je NDH nanijela svojim susjedima (obratite pozornost da se radi o množini) tijekom svog kratkotrajnog postojanja. Na stranu da bi se onda morala ispričati i nadoknaditi i štetu što je nanijela Njemačkoj, koja je nasljednica Trećeg Reicha, a koji je bio na vlasti u Deželi za vrijeme rata. Oni nisu imali tu „sreću“ pa da im Treći Reich i njihovi domaći izdajnici izmisle - NDS!
Naravno naši političari to odmah odbacuju s indignacijom. - Neovisna Hrvatska počiva na antifašističkim temeljima - poručuju. Na nesreću hrvatskog puka njegovi političari čas se pozivaju na antifašizam, čas na NDH koja je „predstavljala tisućugodišnju težnju našeg naroda za samostalnom državom“. Već prema potrebi! I tko da se sada tu snađe.
I na kraju, da olakšamo „prijateljima“ s one strane granice u skupljanje dokaza, gradonačelnik Zadra skida zastave sudionika prvenstva (da eventualno ne bi huligani izazvali incident, umjesto da ih preventivno strpa u zatvor), „antifašisti“ razbijaju automobile sa srpskim registracijama, mlate makedonske navijače (što su im ono krivi) i penju se po stolovima kao majmuni kako bi skinuli srpsku zastavu i zapalili je.
Nijemci i Francuzi su međusobno ratovali u dva svjetska rata. Savezničke snage su bombardiranjem u prah i pepeo pretvorili njemački grad Dresden, amerikanci su s dvije atomske bombe razorili dva japanska grada i pretvorili ih radioaktivne ruševine. Njemačka armada uništavala je sve što je mogla na putu do Moskve.
I?
Svi oni danas, više ili manje uspješno, međusobno surađuju. Samo mi živimo u prošlosti i stalno sazivamo mračne duhove prošlosti.
Do kada?
subota, 17.01.2009.
Energetska kriza
Kada sam davne 1950. godine krenuo u prvi razred osnovne škole prvačići su u svoje školske torbe, često platnene, stavljali dvije knjige Računicu i Čitanku, pločicu i kamenčić. Kamenčićima su pisali po pločici, a pogrešno napisani tekst ili broj brisali mokrom spužvicom (morskom a ne od umjetnog materijala) koja je za okvir pločice bila povezane običnom špagom. Od konoplje.
S jedne strane pločice bile su iscrtane vodoravne linije (široke i uske) na kojima su naše nevješte ruke ispisivale prva slova tehnikom „krasopisa“. Vjerujete, bilo je vrlo teško pisati tim kamenčićem koji je najviše sličio današnjim štapićima kojima se igra Mikado ili pak na koji se nabadaju ražnjići. Sjećam se kako mi jednom nije nikako uspijevalo ispisati riječi „krasopisom“ i počeo sam plakati. Suza mi je pala na pločicu i prekinula liniju jednog slova. Ostavi sam je da majka vidi koliko sam se trudio. S druge strane bili su iscrtani kvadratići u koje smo upisivali brojke prvih matematičkih operacija: zbrajanja i oduzimanja.
Korice Računice, koliko se sjećam, bile su zelene boje. U donjem dijeli sivkasto-bijelom crtom bila je slikovna jednadžba: jedna jabuka+dvije kruške=tri točke. Iznad te matematičke tvrdnje, koja kao da je opovrgavala tvrdnju kako se ne mogu zbrajati jabuke i kruške, bila je slika koja je prikazivala kako konj vuče saonice natovarene drvima na kojima sjedi seljak.
Prošlo je od tada mnogo godina. Evo me već i u četrdeset prvoj godini radnog staža. Negdje u tom prohujalom vremenu, da li kada sam bio u gimnaziji ili možda na fakultetu, u nekom društvu smo raspravljali o onoj jednadžbi i usput spomenuli i tu sliku. Jedan od nas je rekao:
„Ne smo da jednadžba nije bila u redu, već ni ona slika sa sanjkama i drvima nije bila „pedagoška“. Seljaci nisu sjekli drveće po zimi, već krajem zime, prije nego što su kroz stabla ponovo počeli teći sokovi. Odvozili su drvo kući i pustili da se kroz proljeće i ljeto do iduće zime dobro posuši. Odlaziti u šumu zimi, kad je velika hladnoća, visoki snijeg, kratki dani i kada lako možeš naletjeti na kakvu gladnu krvožednu životinju, nije baš znak pameti.“
Na ovo se nadovezao drugi:
„U početcima naseljavanja američkog kontinenta, gledajući kako se Indijance ljeti opskrbljuju drvom za zimu, doseljenici su znali reći: - bit će ove godine oštra zima kada Indijanci vuku drva!“
I eto sjetih se toga danas slušajući našeg ministra gospodarstva Polančeca. S puno lažnog samopouzdanja uvjerava nas kako, u ovoj energetskoj krizi prouzrokovanoj političkim prepucavanjem Rusije i Ukrajine i nesposobnosti naših vlada da osiguraju državi stabilnu opskrbu energentima, trenutačna nam Vlada „vodi intenzivne pregovore za interventni uvoz plina iz drugih zemalja, a otvara se mogućnost za uvoz iz Alžira kroz desetak dana ako pregovori uspješno završe“.
Neposredno po izbijanju krize predstavnica „Plinacra“, nacionalne tvrtke kojoj je jedini zadatak da pučanstvu osigura redovnu opskrbu plinom, uvjeravala nas je vrlo autoritativno da u Hrvatskoj ne može doći do krize jer mi imamo svoju proizvodnju i dovoljno rezervi. Nakon nekoliko dana više nije bila tako samouvjerena, a onda je nestala s TV ekrana. Umjesto nje pojavila se naša potpredsjednica „Katica za sve“, koja je nastavila s nebulozama tamo gdje je ranije spomenuta stala.
A vani zima, hladno i snijeg!
Slušam to i razmišljam: mora da je Računica bila zadnja stručna knjiga koju su vidjeli naši cijenjeni političari i kojekakvi kvazi energetski stručnjaci, a o životnoj filozofiji američkih Indijanaca sigurno nisu nikada čuli ništa.
nedjelja, 04.01.2009.
Koga gađati cipelom?
Ah te Sarajlije! Baš imaju duha za razliku od nas uštogljenih Hrvata. Neki dan gledah na Dnevniku kako su objesili velike slike svojih Glavonja, za svaki entitet po jednog, dodali i europskog gubernatora pa onda, ugledavši se na iračkog novinara koji je gađao američkog Predsjednika, slike gađali cipelama pokazujući na taj način što misle o onima koje te slike predstavljaju.
E sada zamislite da kojim slučajem na Trgu Bana Jelačića zagrepčani objese slike naših Glavonja na čelu s Doktorom pa ih onda gađaju cipelama. To se u ovoj „a kaj pak nam moreju“ Hrvatskoj teško može i zamisliti, a kamoli dogoditi. Mi smo čuveni beskičmenjaci, klimoglavci i poltroni. A imali bi toliko razloga izvesti jednu takvu performancu. Naši nam vrli političari na čelu s Doktorom za to daju dovoljno „štofa“.
Na primjer: ZERP.
Kleli su se pred Bogom i Saborom da će provesti ZERP. Nema odstupanja, mi imamo pravo kao i sve druge pomorske zemlje što ga već odavno proglasiše. E onda nam Europa, potaknuta Slovenijom i Italijom, malo pritegla jaja, pa su okrenuli ploču: ne ukidamo ZERP ali odgađamo primjenu.
Predavši se, pomislili smo: e sada nam nema zapreke za ulazak u Europu do kraja 2009. godine (iako su sva obećanja o ranijim godinama ulaska već odavno pala u vodu). I taman da pootvaramo i pozatvaramo nekakva poglavlja, sadržaj kojih ni samim političarima nije jasan, a kamo li običnom puku, kad nam opet dobra susjeda Slovenija zapapri. „Ne može!“ rekoše Glavonje s druge strane granice. U dokumentima se, kažu, prejudiciraju granice između države i dežele. I ispade da su samo slovenski političari skužili kaj piše v dokumentima. Naši su vrli političari „do zadnjeg daha“ pričali i do posljednjeg se trenutka nadali da će susjedi odustati od blokade.
„Samo neka kod njih prođu izbori!“ tješili su nas i budili u nama lažne nade. Izbori prošli, a blokada ne samo da je ostala nego se i učvrstila. Doktor grmi sa saborske govornice: - nećemo ulazak u Europu plaćati svojim teritorijem. Nećemo do svibanjskih izbora, a onda „bumo vidli“? Pitanje je samo da li Doktor uopće zna o kojem se teritoriju radi. On je ionako već jednom nogom u Europi, priprema si teren da se uvali u Europski parlament kad jednom uđemo. A onda će živjeti ko bubreg u loju. Ili kao Vrdoljak u Međunarodnom olimpijskom komitetu.
O dosljednosti naših Glavonja u slučaju tribunala u Haagu već se i vrapci na drveću smiju. Trenutačno političari, ne vrapci, pokazuju mišiće na nekakvim topničkim dnevnicima. Tvrde da ih više od onih što su poslali nemaju. Barem dok traje blokada Slovenije, pa za sada ti dnevnici nisu u prvom planu. A kad blokada „projde bumo vidlim kaj bumo s dnevnikima“!
* * *
Po Ustavu mi smo sekularna država. To znači: Crkva se ne može miješati u politiku. Turska je također sekularna država. Tamo jedno takvo banalno pitanje da li će žene nositi ili ne marame izaziva proteste i nerede. Nama ni „U“ na crnim kapama nije razlog za prosvjede. Kod nas pak Crkva diktira na koji način će se predavati seksualni odgoj u školama, određuje da vjeronauk treba biti obvezatni predmet u školama, diktira da li će trgovine raditi nedjeljom ili neće, buni se protiv zakona o zabrani diskriminacije jer on tolerira homoseksualizam i istospolne brakove, diže se na prednje noge kada se spomene riječ „pobačaj“, a kad bi netko slučajno spomenuo legalizaciju eutanazije mislim da bi krenula u križarski rat.
Po pitanju droge, alkoholizma, kriminala, gangsterskih ubojstava, mise za Poglavnika, pišanja po grobovima ljudi pogrešne boje krvi, bračnog nasilja itd je ipak nešto tolerantnija. To po njenom shvaćanju i nije neki grijeh.
A naši političari (i lijevi i desni i centraši), samo da bi ih Crkva podržala u borbi za vlast, sve to šutke podnose, dapače drže joj štangu.
Eto, nakon mnogo odgoda, objavljivanja pa povlačenja konačno nam je s novom godinom došla zabrana rada nedjeljom s napomenom: „bumo vidli kak bu se zakon pokazal v praksi, pa ga bumo dodelavali“. Dopuna izmjene izmijenjenog zakona o radu. Tako nekako će se zvati konačni tekst. Tipično za Vladu koja nema svoj čvrsti stav već se okreće kako vjetar puše.
Trgovkinje su sretne. One koje će nastaviti raditi neće morati raditi nedjeljom, a one koje će dobiti otkaz neće raditi cijeli tjedan! Baš fino! Kladim se da će, ako ne prije, a onda nakon svibanjskih izbora zakon doživjeti bitne izmjene. Pogotovo ako „Zna se“ pobijedi. Tada mu do slijedećih izbora potpora Crkve više i neće biti nužna.
O samom Zakonu, njegovoj logičnosti, bolje rečeno nelogičnosti, ustavnosti ili neustavnosti, diskriminaciji koju uvodi na velika vrata u odnosu na pojedine gospodarske subjekte moglo bi se mnogo pisati. No pustit ću da o tome pišu, a i pišu, pametniji od mene. Ipak je to posao pravne struke, a ne moj, elektroinženjera. Kada bi to komentirao bio bi kao i Crkva, miješao se u posao kojeg ne znam.
Ja ću, pozivajući se na logiku, ponoviti što sam ponavljao već stotinu puta: ako je devedeset posto hrvata katolika, kako to tvrdi Crkva i popis stanovništva, zašto onda zabrane.
Istinskom katoliku ne treba zakon o neradnim nedjeljama: on jednostavno u nedjelju neće ići u šoping (pa će trgovci sami zatvoriti šoping centre) već u Crkvu, na misu i slušati mudroslove svećenika o ljubavi, slozi i za koga treba glasovati da bi nam bilo dobro. On nedjeljom neće kupovati novine, pa novinski magnati neće tjerati tipografe raditi nedjeljom. On neće kupovati benzin nedjeljom, pa će prodavači na pumpama moći na jutarnju misu. On neće nedjeljom u kafiće, restorane, u kina, kazališta, na nogometne utakmice. On neće nedjeljom narušavati red i mir, provaljivati u dućane, banke i stanove, udarati druge ljude, sudarati se automobilima i gaziti pješake, pa će i naši policajci moći nedjeljom na misu. Zamislite koliko će ljudi pohrliti na crkvene propovjedi. Morat ćemo sagraditi još mnogo crkava. Ali ih nećemo graditi nedjeljom, bez obzira na potrebe i dogovorene rokove.
Na kraju jedino će jadni svećenici trebati raditi nedjeljom. A da ipak na kraju zatvorimo nedjeljom i bogomolje, pa da svi nedjeljom ne radimo? Osim liječnika i stomatologa. Porođaj, slomljena noga, zubobolja ipak ne mogu čekati do ponedjeljka!
Istinski katolik neće sklapati istospolne brakove, spavati s istospolnim partnerom, katolkinje neće upotrebljavati kondome ni abortirati već će rađati mlade hrvate i hrvatice. Kako će ih hraniti, oblačiti, školovati i što će oni raditi kad odrastu, o tome valjda neće voditi brigu u času sladostrašća stvaranja novog bića. Ili je i uživanje u toj zabavi sirotinje zabranjeno? Je li i to grijeh?
Istinskom katoliku neće ni u snu pasti na pamet zatražiti eutanaziju ili ne daj Bože počiniti suicid, naški samoubojstvo.
Dakle za devedeset posto hrvatskog pučanstva takvi zakoni nisu potrebni. A onih preostalih deset posto?. Pa pustimo ih da žive kako to njima odgovara. Neće oni zaraziti zdravog, istinskog katolika. On je cijepljen protiv takvih bolesti. Ili Crkva misli da i to kako netko živi, iako nije katolik, treba biti odobreno i blagoslovljeno od nje?
* * *
Ministar zdravstva sjedajući u fotelju, na početku svog mandata ukinuo je participaciju od 10 kuna. Puk je oduševljen! No jadan ni ne sluti što se u glavi velikog Genija kuha. Kuha se, kuha i ispadne čorba zvana „zdravstvena reforma“ koja će riješiti sve probleme u našem jadnom zdravstvu. Bit će zadovoljni i liječnici i pacijenti, a gubitaka u zdravstvu neće biti. Po onoj narodnoj: vuk sit, a koze na broju. Ima nažalost u toj poslovici jedna kvaka, ne zna se što je bilo s pastirom. Obzirom da se tvrdi da je vuk sit za pretpostaviti je da je vuk pojeo pastira.
E u ovoj ministrovoj priči pastir su pak pacijenti. Uvodi se participacija, ovaj puta 50% veća nego ona ukinuta – 15 kuna za svaki pogled koji liječnik obiteljske medicine uputi pacijentu, pa za svaki pogled farmaceuta kad izda lijek kojeg pacijent uzima zato jer mu treba, a ne zato što mu je za uživanje.
„Ali ne morate plaćati ako uplatite dopunsko osiguranje!“ savjetuje Genije.
Navali narode bolesni! Jest da to sliči na ono: nije vrat nego šija – uplati narode hrvatski dopunsko! Naročito vi stari koji ste cijeli svoj radni vijek dok ste bili mladi i zdravi punili fond, a sada kad bi od njega trebali dobiti pomoć trebate plaćati dopunsko osiguranje. Naravno doprinosi za zdravstvo iz plaća ostaju jednaki. Neće ih Genije smanjiti i time smanjiti troškove rada. A „besplatni“ recepti za one s dopunskim biti će samo do svibnja. Kad prođu izbori opet će morati participirati za recepte. Prošlost nas uči da je tako bilo i prije.
No to nije sve! Liječenje nastradalih u prometnim nesrećama trebaju plaćati osiguravajući zavodi iz sume obvezatnog auto osiguranja. Naravno osiguravajući zavodi će zbog toga povećati premije za 10%. Pogodite tko će to povećanje platiti? Ne zavaravajte se što je povećanje, na intervenciju Doktora, odgođeno. Nije mu to prva intervencija. „Pritego“ je on i Zagrebačku banku kad je htjela podići kamate na kredite. Ali samo do svibnja, a onda kome opanci a kome obojci.
I u čemu je onda tu „reforma“. U ničemu, osim ako se pod tim pojmom ne podrazumijeva dodatni novčani namet na budžet običnog građana.
Razumijem da je moderno zdravstvo skupo, da treba puno više novaca nego prije pedeset, sto godina kada je liječnik imao na raspolaganju slušalice, čekić za ispitivanje refleksa, živin tlakomjer, pijavice za puštanje krvi i golemo iskustvo kojeg je stekao baveći se pacijentima, a ne ispisivanjem formulara, priznanica, i uputnica. U redu, treba više novaca ili kako se to lijepo kaže financijskih sredstava. Ali onda to recimo otvoreno i reformu nazovimo pravim imenom: teret poskupljenja zdravstvenih usluga plaćat će pacijenti direktno kako se ne bi opterećivala bruto satnica rada. I točka.
Ima tu još muljanja, zakon o golfu, prodaja brodogradilišta, zakon o poljoprivrednom zemljištu, godišnja stopa privrednog rasta, pristanak na povećanje plaća djelatnicima u javnom sektoru od 6% (naravno do svibanjskih izbora) itd, itd. Ali i ovo je dosta.
I recite vi meni sada: da li naši političari ne zavređuju i nešto gore od toga da im se slike gađaju cipelama?
Semper contra
