Kada sam davne 1950. godine krenuo u prvi razred osnovne škole prvačići su u svoje školske torbe, često platnene, stavljali dvije knjige Računicu i Čitanku, pločicu i kamenčić. Kamenčićima su pisali po pločici, a pogrešno napisani tekst ili broj brisali mokrom spužvicom (morskom a ne od umjetnog materijala) koja je za okvir pločice bila povezane običnom špagom. Od konoplje.
S jedne strane pločice bile su iscrtane vodoravne linije (široke i uske) na kojima su naše nevješte ruke ispisivale prva slova tehnikom „krasopisa“. Vjerujete, bilo je vrlo teško pisati tim kamenčićem koji je najviše sličio današnjim štapićima kojima se igra Mikado ili pak na koji se nabadaju ražnjići. Sjećam se kako mi jednom nije nikako uspijevalo ispisati riječi „krasopisom“ i počeo sam plakati. Suza mi je pala na pločicu i prekinula liniju jednog slova. Ostavi sam je da majka vidi koliko sam se trudio. S druge strane bili su iscrtani kvadratići u koje smo upisivali brojke prvih matematičkih operacija: zbrajanja i oduzimanja.
Korice Računice, koliko se sjećam, bile su zelene boje. U donjem dijeli sivkasto-bijelom crtom bila je slikovna jednadžba: jedna jabuka+dvije kruške=tri točke. Iznad te matematičke tvrdnje, koja kao da je opovrgavala tvrdnju kako se ne mogu zbrajati jabuke i kruške, bila je slika koja je prikazivala kako konj vuče saonice natovarene drvima na kojima sjedi seljak.
Prošlo je od tada mnogo godina. Evo me već i u četrdeset prvoj godini radnog staža. Negdje u tom prohujalom vremenu, da li kada sam bio u gimnaziji ili možda na fakultetu, u nekom društvu smo raspravljali o onoj jednadžbi i usput spomenuli i tu sliku. Jedan od nas je rekao:
„Ne smo da jednadžba nije bila u redu, već ni ona slika sa sanjkama i drvima nije bila „pedagoška“. Seljaci nisu sjekli drveće po zimi, već krajem zime, prije nego što su kroz stabla ponovo počeli teći sokovi. Odvozili su drvo kući i pustili da se kroz proljeće i ljeto do iduće zime dobro posuši. Odlaziti u šumu zimi, kad je velika hladnoća, visoki snijeg, kratki dani i kada lako možeš naletjeti na kakvu gladnu krvožednu životinju, nije baš znak pameti.“
Na ovo se nadovezao drugi:
„U početcima naseljavanja američkog kontinenta, gledajući kako se Indijance ljeti opskrbljuju drvom za zimu, doseljenici su znali reći: - bit će ove godine oštra zima kada Indijanci vuku drva!“
I eto sjetih se toga danas slušajući našeg ministra gospodarstva Polančeca. S puno lažnog samopouzdanja uvjerava nas kako, u ovoj energetskoj krizi prouzrokovanoj političkim prepucavanjem Rusije i Ukrajine i nesposobnosti naših vlada da osiguraju državi stabilnu opskrbu energentima, trenutačna nam Vlada „vodi intenzivne pregovore za interventni uvoz plina iz drugih zemalja, a otvara se mogućnost za uvoz iz Alžira kroz desetak dana ako pregovori uspješno završe“.
Neposredno po izbijanju krize predstavnica „Plinacra“, nacionalne tvrtke kojoj je jedini zadatak da pučanstvu osigura redovnu opskrbu plinom, uvjeravala nas je vrlo autoritativno da u Hrvatskoj ne može doći do krize jer mi imamo svoju proizvodnju i dovoljno rezervi. Nakon nekoliko dana više nije bila tako samouvjerena, a onda je nestala s TV ekrana. Umjesto nje pojavila se naša potpredsjednica „Katica za sve“, koja je nastavila s nebulozama tamo gdje je ranije spomenuta stala.
A vani zima, hladno i snijeg!
Slušam to i razmišljam: mora da je Računica bila zadnja stručna knjiga koju su vidjeli naši cijenjeni političari i kojekakvi kvazi energetski stručnjaci, a o životnoj filozofiji američkih Indijanaca sigurno nisu nikada čuli ništa.
Post je objavljen 17.01.2009. u 23:39 sati.