Na dalekovidnici i u novinama pratim svjedočenje Mate Laušića na haaškom Tribunalu, umirovljenog generala, u doba Domovinskog rata zapovjednika vojne policije.
Čitam i prisjećam se nedavno odgledane emisije na kanalu „VIASAT HISTORY“. Bila je to dokumentarno - igrana jednosatna rekonstrukcija razaranja njemačkog grada Magdeburga 10. svibnja 1631. godine u jeku tridesetogodišnjeg rata koji je bjesnio gotovo cijelom Europom između protestanata i katolika.
Bitke i opsade uglavnom su vodile plaćeničke vojske. Svoju „plaću“ su manje - više namirivali pljačkom osvojenih gradova ili pak dijelom od otkupnine koju su vojni komandanti uspjeli naplatiti od građana opsjednutih gradova kao zalog da ih se nakon predaje neće razoriti.
Građani Magdeburga, u to vrijeme grada s tridesetak tisuća duša, vjerovali su da će odoljeti višemjesečnoj opsadi, vjerovali su da će im u pomoć stići švedske snage pod vodstvom švedskog kralja. Nažalost ništa od toga se nije ostvarilo. Spomenutog dana plaćenička vojska uspjela je prodrijeti u grad i počelo je…
Znao sam nešto o tom događaju i tom ratu. Iz emisije sam ipak saznao neke pojedinosti (vjerujem da su točne – dokumentarac je BBC-ov) koje mi nisu bile poznate.
Vojnike plaćenike slijedile su i njihove obitelji: žene, djeca. One na višim položajima čak i služavke, konjušari i ostala služinčad. Dok su vojnici ratovali, opsjedali gradove, žene i služinčad su bile logistička potpora kako bi se to danas zvalo.
U današnjem muzeju grada, tako barem tvrde autori emisije, postoji jedan bizarni dokument: Biblija na kojoj se vidi krvavi trag udarca mačem. Prema autorima emisije tom Biblijom se zaštitio od udarca krvavim mačem neki svećenik podigavši je iznad glave. Da li je ostao živ ili ne nisam mogao zaključiti. Za nas je zanimljiva tvrdnja da je mač u ruci držao Hrvat. I na početku emisije, kada se nabrajaju kojim narodima su pripadali pripadnici plaćeničke vojske, kao prvi se navode Hrvati. Zanimljivo. Ili je i ta emisija jedna u nizu urota koje Europa provodi protiv Hrvatske.
Iako se plaća namirivala pljačkom ipak je postojalo pravilo kojeg su se držale sve vojske bilo koje od zaraćenih strana: pljačka je mogla trajati tri dana. Nakon tri dana pljačke, ubijanja, silovanja i razaranja nasilje se obustavljalo po zapovjedi glavno komandujućeg. Što bi se danas reklo: „Tko je jamio, je jamio!“ Nakon tri dana preživjeli su se mogli vratiti na svoja zgarišta, započeti sve iznova a da ih pri tome nitko ne uznemirava, ili pak otići u druge krajeve. Zbog tog razaranja Magdeburg dugo nije dostigao svoju veličinu prije rata.
Čitajući članak u „JL“ i prisjećajući se ove emisije javljaju mi se paralele: trideseto godišnji rat – protestanti – katolici, stogodišnja netrpeljivost isprekidana ratovima i sukobima, Hrvati – Srbi, pljačka i palež Magdeburga – pljačka i paleži po krajevima koje je zauzimala tzv Srpska Krajina. I jedan i drugi rat nepotreban, i jedni i drugi toliko međusobno slični, jedni po vjeri, drugi po jeziku a međusobno ratuju, i jedno i drugo razaranje i paljenje iracionalno.
I kako pročitah prije izvjesnog vremena u nekom od blogova: sva sreća što više nismo braća sa Srbima. Bratoubilački ratovi su najgori!
Semper contra
Post je objavljen 29.01.2009. u 18:49 sati.