semper contra
petak, 28.11.2008.
Dug je put...
U nedavno pročitanoj knjizi Alain de Botton-a: „Kako vam Proust može promijeniti život“ pročitah odlomak koji mi je pokazao kako se neke stvari ne mijenjaju stoljećima. U spomenutoj knjizi autor navodi kako je Blaise Pascal, francuski filozof, matematičar i fizičar, rođen 1623. godine, napisao niz briljantnih i pesimističkih aforizama, poznatih pod naslovom Misli.
Jedan od njegovih aforizama glasi:
„Za kapetana broda ne birano onoga tko je na brodu najplemenitijeg roda“.
Autor knjige komentirajući taj aforizam nastavlja:
Ne možemo a da se ne divimo hladnoj ironiji tog prosvjeda protiv nasljednih privilegija, što se zacijelo smatralo zajedljivim komentarom na račun društva Pascalova doba, koje nije bilo sklono stvaranju upravljačke elite isključivo prema sposobnostima. Analogijom između upravljanja državom i navigacije Pascal je diskretno izvrgnuo ruglu običaj da se na važne položaje u društvu postavljaju ljudi samo zato što potječu od uglednih obitelji: njegove je čitatelje mogao zastrašiti i ušutkati neki aristokrat pomno smišljenim argumentom da posjeduje božansko pravo da vodi ekonomsku politiku, iako nije nikad do kraja savladao čak ni jedamputjedan, ali bi malo teže progutali sličan argument iz usta vojvode koji nema pojma o navigaciji, a htio bi preuzeti u svoje ruke kormilo plovidbe oko rta Dobre nade.
Ako pratite elektronske i tiskovne medije posljednjih mjesec dana otkako su se nad Hrvatskom nadvili tamni oblaci gospodarske krize vjerojatno ste uočili kopernikov obrat u razmišljanju i djelovanju trenutačnog nam Premijera dr. Ive Sanadera, koji bi želio, a mi smo mu nažalost to i dopustili, navigat, a da o navigaciji pojma nema. Ipak i njemu je konačno iz stražnjice u glavu došla spoznaja da se upravljanje državom ne može prepustiti podobnima (u vrijeme Pascala : ljudi što potječu iz uglednih obitelji), nego da bi to ipak trebali raditi ljudi prema svojim sposobnostima.
Do sada smo slušali od Ali Babe - Premijera uz zborsku pratnju njegovih 40 „razbojnika“ – ministara i tajnika, kako je hrvatsko gospodarstvo izvan domašaja svjetske oluje prouzročene „kanibalskim“ liberalnim kapitalizmom, kako On i njegovi „patuljci“ sve drže pod kontrolom, kako je opozicija na čelu sa SDP-ovim Manekenom izgubila izbore pa se nema što buniti, itd, itd.
A on da su došla ubojstva u bijelom Zagreb gradu, pa je Premijer malčice retardirao. Odjednom mu neki od njegovih poslušnika i ne rade kako treba. Reče i ekspresno ih zamijeni nestranačkim ljudima. Za njih se do sada čulo samo kada ih je spominjao jedan od njegovih bivših „razbojnika“. Koji već dulje vrijeme vuče za nos kompletni državni i pravni ustroj republike Hrvatske: malo je pod imunitetom, malo nije, malo je u pritvoru pa štrajka glađu, onda je opet na slobodi živ i zdrav. Navodno ga hranio čokoladicama i bombončićima nesuđeni magistar prava i mjeritelj visine kukuruza na slavonskim poljima, a kojeg njegov bivši politički prijatelj sada časti takvim nazivima da bi, da to slučajno netko od nas smrtnika uradi, po brzom postupku bio osuđen zbog kleveta i vrijeđanja.
Da ipak ne bi ispalo kako On ne drži situaciju pod kontrolom, jedan od novopostavljenih je nakon prvog javnog nastupanja na okruglom stolu dobio „ukor pred isključenje“. Ništa ozbiljno, po mom mišljenju, tek toliko da se puku zamažu oči. A onda je i na naša vrata pokucala kriza i bez da sačeka da joj netko otvorio vrata ušla na sva zvona. Zavladala panika!
Ali Baba kliče: visimo na niti, u banani smo, treba stezati remen (možda da ga stavi oko vrata pa ga onda dobro stegne?), zamrznuti plaće, otpuštati radnike.
Jedino nikako da se sjeti da bi i on i njegovi sateliti možda trebali odgovarati barem moralno i politički, ako već ne i krivično, zbog situacije u koju su doveli Hrvatsku. Jer priča da je svjetska kriza jedini uzrok naših sadašnjih i budućih teškoća je čista farsa, bajka za neobrazovani puk. Kriza bi Hrvatsku zahvatila kad-tad. Ova svjetska je samo ubrzala njezino izbijanje na vidjelo, njezino pojavljivanje ispod tepiha pod koji su je sve dosadašnje vlade, i lijeve i desne, gurale. Gurajući ih uporno već gotovo dvadeset godina. Svaka na svoj način.
Konačno je prijeđen put od stražnjice do glave. Obzirom da nam je Premijer zavidne visine, taj put je dosta dugačak pa je i vrijeme da se on prevali bilo dosta dugačko. Shvatila Glava da smo u banani i našla spasonosno rješenje: savjet Ekonomskih mudraca. I vidi vraga, sve sami sposobni, a ne podobni. A oni prihvatili milost NJ.V. Premijera i zdušno prionuli na posao. Zaboravili njegove uvrede, ponižavanja, omalovažavanja. Sve pod geslom: treba zbiti zajedno glave u traženju spasa za Hrvatsku. Točno! Samo da li su Mudraci svjesni: prvo da je to zaista težak posao i nije sigurno da će ga uspješno i završiti i drugo, da ako im to i uspije Ali Baba će ih opet vratiti u magareće klupe i na pozornicu dovesti svoje „razbojnike“.
Ako ne uspiju bit će krivi oni, Mudraci. Ako uspiju sve zasluge za spas Hrvatske pripast će Njemu!.
Zato je trebalo najprije gospodinu Predsjedniku gurnuti glavu u govna koja su proizvod upravo njegovog vođenja politike s „podobnima“, dovesti na vlast novu ekipu, ali sada zaista biranu po sposobnostima (ako je to uopće u našoj zemlji moguće?) i tek tada početi tražiti rješenje. I nemojte mi pričati da je za to guranje u govna trebalo puno vremena.
Ne, nije trebalo. Ionako smo do vrata u govnima!
Semper contra
nedjelja, 23.11.2008.
Kako Kriminalac postaje Partner
Prošlo je od toga dosta godina.
U mojoj tvrtci u ekonomskom sektoru radila je gospođa Š – ekonomistica. Često smo se susretali u tvrtkinom kafiću. Sjedala je obično za drugi stol. Ne mogu reći da sam s njom baš previše razgovarao. Dapače bio je to uglavnom jutarnji kurtoazni pozdrav ili nekoliko uobičajenih fraza: kako ste, danas je lijep dan i slično. Nismo imali neke zajedničke teme kao što imah s ostalim učesnicima naše jutarnje ceremonije ispijanja kave kad se obično „bistre“ razne teme. Od gospodarstva do bjelosvjetske politike.
Jednom se između nas, vječitih brundala, povela diskusija o bankarima, bankama, proizvodnji i ljudima koji rade u njoj. U jednom sam trenutku rekao:
- U sveukupnoj ljudskoj djelatnosti koja doprinosi blagostanju ljudi na početku su rudari i ratari. Njihovi proizvodi su jedini ispred kojih ne postoje proizvodi drugih ljudi. Na kraju tog lanca su bankari koji ne proizvode ništa, jedino se koriste tuđim radom kako bi realizirali svoj proizvod. I što je najčudnije oni prvi, rudari i ratari, plaćeni su najmanje, a ovi posljednji najviše.
U tom se trenutku javila spomenuta gospođa, suprotstavljajući mojoj tvrdnji svoju kako bankari doprinose stvaranju kapitala, kojim se onda financiraju djelatnosti onih ispod njih u lancu.
- Da – odgovorih ja – jedino je problem što oni to čine tako da uzimaju onima koji su proizvodnjom stekli novac - kapital i onda uz kamate posuđuju isto takvim drugim proizvođačima. Razliku potom proglašavaju svojim proizvodom ni ne pomišljajući da je i ona, ta razlika, dobivena od onih koji su kamatu platili, dakle proizvođača.
Naravno da se gospođa Š. s time nije složila. Nekoliko godina kasnije otišla je iz tvrtke, osnovala štedno-kreditnu zadrugu koje su u to vrijeme, koristeći se zakonima koje je tadašnja HDZ-ova vlada upravo i donijela za takve firme, uz primamljivu kamatu (veću od one što su davale oficijelne banke) pokupila novac ljudima koji su nasjeli slatkorječivim obećanjima, spiskala lovu što u nesigurna ulaganja, što za svoje vlastite potrebe i na kraju završila u zatvoru, a ljudi bez ušteđevine.
* * *
Evo nas opet u jednakoj situaciji. Samo sada su u igri Veliki igrači. Ne radi se više o sitnim Mućkarošima nego krupnim Mešetarima.
Počelo je u Velikoj Americi, Carstvu Liberalnog Kapitalizma u kojem je jedini Bog kojem se Carstvo klanja Novac. Vjera u kršćanskog Boga i njegovog Sina služi samo zato da se umiri savjest ako se kojim slučajem probudi negdje na dnu duše. Tek toliko da ih se ne proglasi ateistima. Ateisti su naime, prema Zdravku Tomcu, preobraćeniku, najveći zločinci.
A onda se to prelilo po čitavom svijetu, pa eto došlo i u Hrvatsku.
I gle čuda. Zakoni Carstva Liberalnog Kapitalizma se napuštaju. Država bi trebala spašavati, i što je žalosno, spašava Velike igrače Carstva. 700 milijardi dolara za Hramove novca - banke, 25 milijardi dolara za Gospodare automobilske industrije, ekološke Zločince, stotine milijardi eura za spas europskih Vekih igrača, pa zašto ne bi onda i kod nas – petnaest milijardi kuna. Vidle žabe gdje potkuju konje pa digle nogu!
Hrvatska je u tome ipak malo drugačiji slučaj od onog u ostalom dijelu svijeta.
Kod nas je demokratska Vlast, inaugurirana na prvim demokratskim izborima 1991. godine, svu „društvenu“ imovinu bivših samoupravljača (čitaj: proizvođača) oduzela, „podržavila“ i onda „prodala“ na razne sumnjive načine podobnim. Onima koji su tu vrijednost stvorili ostalo je da za mizerne plaće rade i šute, ako su kojim slučaju imali sreću pa nisu „dobili nogu“. Pri tomu Državu – Vlast uopće nije bilo briga da li će ti „novokomponirani“ vlasnici znati uspješno voditi te tvrtke. Kao da se za upravitelja broda umjesto kapetana postavi brodski mali – mali od kužine!
Onda je Država sanirala sve naše banke, pa ih uredno prodala stranim bankama (upravo je u tijeku slični postupak za brodogradilišta, a bit će toga još!). Stranim bankama nije bilo u interesu razvoj naše, hrvatske, proizvodnje već inozemne. Lakše se dolazi do kredite za kupnju automobila nego za pokretanje proizvodnje. Trgovačke tvrtke dobivaju kredite po povoljnijim uvjetima, naročito ako se pri tome obavežu da će u svom asortimanu držati i inozemnu robu, nego stanovništvo kredite za kupnju stanova koji se dobivaju po daleko težim uvjetima. Telekomunikacije (100% u vlasništvu strane telekomunikacijske tvrtke) bujaju, INA-a (50% u rukama strane naftne tvrtke) ostvaruje najveću dobit od osnutka itd. Usluge, trgovina, uvoz.
Izvoz – jok. Proizvodnja životari na margini gospodarskih kretanja. Naš se rast bruto nacionalnog dohotka temeljila na trgovini, uslugama i izgradnji infrastrukture koja direktno ne stvara novi dohodak. Država se zaduživala gdje je god mogla da bi održala BND na takvoj gospodarskoj politici.
A sada došlo neko drugo vrijeme. Inozemne banke imaju problema u svojim domicilnim državama pa će vjerojatno, ili već to čine, malo zatvoriti slavinu. I u do jučer uspješnim tvrtkama zavladala panika. Traži se zamrzavanje plaća (naravno samo „šljakerima“), najavljuju otpuštanja radnika (ne vrijedi za menadžere!) i traži 15 milijardi kuna (15% državnog godišnjeg proračuna) za spašavanje privatnih tvrtki. Državne Država već odavno pomaže da ne potonu!
Naravno pri tomu nitko ne postavlja pitanje odgovornosti onih koji su do toga doveli: zastupnika koji su glasali za zakone koju su omogućili pljačku i prodaju svega što se moglo prodati, vlade koja je to provodila u djelo, vlasnika privatnih tvrtki koji su mislili prvenstveno na svoje menadžerske plaće, avione, helikoptere, dvorce, kupnje otoka itd.
Nažalost Država će morati popustiti. Ne samo kod nas, nego u svim državama u kojima vlada Carstvo Liberalnog Kapitalizma. Jer u protivnom slijede recesija, depresija, masovna otpuštanja, siromaštvo, glad, nezadovoljstvo i na kraju – Revolucija. A toga se u Carstvu najviše boje poučeni iskustvima iz povijesti. Najme tada vlasnici u Carstvu obično ostaju bez ičega, pa ne rijetko i bez glave.
I zato će Država pomoći!
Ali odakle Državi novac. Od mene, od tebe, dragi čitaoče, kroz poreze koje plaćaš. Novac koji si dao Državi za školstvo, zdravstvo, mirovinske fondove i eventualno za policiju kojoj bi trebao biti zadatak da čuva red i disciplinu (kako to radi vidimo posljednjih mjeseci) Država će dati, kažu posuditi –kaj god! – vlasnicima koji kupuju avione i otoke. Istovremeno dobivaju poticaje od Države za poljoprivrednu proizvodnju, koja opet završava u njihovoj proizvodnji, a proizvodi u njihovim trgovinama.
I to sve zato da se izbjegne Revolucija!!!
I u tome je razlika između gospođe Š i Velikih igrača. Propast njezine štedno-kreditne zadruge nije mogla uzdrmati temelje Države. Stradalo je tek stotinjak štediša. I zato je ona završila u zatvoru. Bila je Kriminalac. Propast Velikih igrača dobro bi uzdrmali temelje Države (i naše i onih u bijelom svijetu) i zato se ne smije dozvoliti da propadnu.
Oni su Partneri! Premda su u suštini Kriminalci kao i gospođa Š.
Semper contra
petak, 21.11.2008.
Ah, on je iz Zagore!
Baš smo mi Hrvati neki čudan narod.
Ne možemo bez Bandića, Drpića, Lopuža i ljudi sličnih prezimena koja asociraju na bandite, drparoše, lopuže itd. Nevjerojatno kako se u svojoj povijesti divimo hajducima, gusarima i sjecikesama tipa baruna Trenka proglašavajući ih narodnim junacima. Nekada smo kao svoje delegate najradije birali „političke“ zatvorenike iz vremena Kraljevine Jugoslavije, a danas ti je opet glavna prednost na izborima ako si bio „politički“ u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji. Dozvoljavamo da nam naše stare povijesne gradove, Dubrovnik, Split, Zagreb, Osijek, Varaždin naseljava „kotrljajuće kamenje“ što ga razne revolucije, borbe i prevrati donose s okolnih brdovitih zabiti. I onda ti, za „obnašanje“ vlasti, genetski predodređeni brđani, starosjedioce što ih s nostalgijom nazivamo „gosparima“, „purgerima“, „vlaškovuličancima“ potiskuju u kleti. Oni pak tu uz „dobru kapljicu“ zapjevaju onu čuvenu: „još Hrvatska ni propala dok mi živimo!“ ili „a kaj pak nam moreju?“
I onda ne treba čuditi jedan događaj što mi se nedavno dogodio u našem „bijelom Zagreb-gradu“.
Stjecajem okolnosti dvoje kolega s posla trebalo je sudjelovati na nekom sastanku u Gradskom poglavarstvu. Za to vrijeme sam s još jednim kolegom otišao obići gradilište jedne stambene zgrade u malom pitoresknom gradiću nedaleko Zagreba u pravcu „dežele“.
Obavismo posao i prije nego što stigosmo pred „birokratsku košnicu“ Gradskog poglavarstva nazvali smo kolege da vidimo da li su završili.
- Da, evo upravo smo završili, stižemo za koji trenutak! – glasio je odgovor.
Obzirom na to, odlučili smo zaustaviti auto u blizini ulaza, iza parkiranih automobila i pričekati ih. U međuvremenu se pojavila osoba iz HEP-a s kojom sam se inače trebao naći na spomenutom sastanku pa pođoh da je presretnem i ispričam se što nisam došao. Tijekom tog kratkog razgovora, začula se auto sirena. Vozač automobila kojemu smo prepriječili izlazak, davao nam je na znanje da želi otići. Kolega, koji je i inače vozio, otišao je do automobila pomaknuo se nekoliko metara dalje i stao iza jednog koji je također, kao i mi, stajao uz rub pločnika.
Na ponovni upit mobitelom da li su gotovi, javiše nam se kolege: evo dolazimo. Ostavili smo upaljen motor, zadnja vrata automobila otvorena i oboje stali kraj automobila na pločnik, čekajući kolege.
Nije prošlo ni dvije-tri minute kako smo tako stajali kad evo - dolazi „pauk“ i krene prema nama.
- Ovaj je došao po nas – kažem ja kolegi. On uopće ne reagira. Ne shvaća što mu govorim.
I zaista, „pauk“ polako dođe do nas i stane.
- Ipak je došao po nas – kažem ponovo kolegi. On još uvijek ne kapira što mu govorim. Gleda u mene kao da se pita: tko je to došao?
U sljedećem trenutku iz „pauka“ izlaze dvojica u radnim odijelima tvrtke koja se bavi odvozom nepravilno parkiranih automobila. Jedan od njih u ruci drži moderan digitalni foto-aparat, podiže ga i prinosi licu.
- Evo sada će nas i slikati – kažem ja. Sada tek kolega shvaća o čemu govorim. Brzo prilazi radniku s aparatom i počne mu objašnjavati kako smo tu samo da pokupimo kolege koji su bili na sastanku u Poglavarstvu i kako ćemo odmah krenuti.
- A ne, morate se odmah maknuti. Tu se zaustavlja Bandić (za one koji možda ne znaju trenutačni nam gradonačelnik glavnog grada), a on pošizi ako netko stane na to mjesto.- reče čovjek s aparatom i pokaže na tablu pokraj koje smo stajali. Bila mi je okrenuta stražnjom stranom pa nisam vidio o kakvoj se obavijesti radi. Valjda je bila na njoj slika M.B., a ispod nje dodatna tabla „samo za gradonačelnika“, kao što na prometnim znakovima zna stajati dodatna obavijest „osim za dostavu“.
- A ja pošizim kad vidim Bandića - odgovorim na to.
- Eto ovog trenutka su javili da stojite ovdje – ponovo će čovjek s aparatom. - Moramo vam odvesti auto.
Uz još nekoliko rečenica objašnjenja i skrušenu zamolbu da odustanu od nauma, odustali su, ali uz zahtjev da automobil odmah premjestimo na prvo slobodno parkiralište.
- No krasno – kažem – zar u zgradi imaju zaduženog koji stalno gleda kroz prozor i promptno Vas obavještava kada netko na kratko zastane na Bandićevom mjestu?
- Ah, pustite, on je iz Zagore! Odgovori jedan od dvojice odlazeći prema „pauku“.
Razmišljajući kasnije o tom događaju prisjetih se: dok smo stajali nekoliko metara udaljeni od mjesta gdje se NJ.V. Gradonačelnik iskrcava iz svog automobila nije bilo „pauka“. Ispred nas je i dalje stajao, također nepropisno parkiran, automobil. Njega „paukovci“ nisu ni pogledali. On nije bio na neprikosnovenom i svetom mjestu gospodina Gradonačelnika. A na mjestu gdje iz automobila izlazi M.B. i gdje je postavljena tabla na koju su nas upozorili radnici „pauk-tvrtke“ izgrađen je prilaz za invalidne osobe. Prepriječen je stupićima !?
Valjda da ne bi slučajno i invalidi sa svojim kolicima zasmetali M.B. kad dolazi u svoje Carstvo.
Semper contra
nedjelja, 09.11.2008.
Tako govori Zdravko Tomac
U razgovoru objavljenom u današnjem „Jutarnjem listu“ (09.11.2008.) gospodin Zdravko Tomac pokušava objasniti svoj put od vjernika komuniste do vjernika katolika. Od borca za ideje komunizma do vatrenog pristaše ideje kršćanstva. I u tom „nadahnutom“ razgovoru izjavljuje po koju „jaču“ tvrdnju.
„Komunisti žele stvoriti raj na zemlji, a za taj zavjetni cilj sva su sredstva, pa i ona najgora i najbrutalnija dozvoljena.“
Kršćanima Crkva (ja za razliku od g. Tomca razlikujem „Organizaciju“ od običnih ljudi - vjernika: vjerovali oni u kršćanstvo ili pak komunizam) obećava raj nakon života. Da bi ljude koji u to ne vjeruju, ili vjeruju u nešto drugo, uvjerila u to, služila se tijekom mnogih stoljeća mučenjem, spaljivanjem, progonima, prokletstvima, genocidima i istrebljenjima čitavih naroda i civilizacija.
„Svaki sustav i ideologija koji se baziraju na diktaturi, na tome da se ljudima kreira i određuje način razmišljanja (…) koja se služi represijom i likvidacijom nepoćudnih, zločinački su.“
Obzirom da Crkva uvelike nastoji ljudima kreirati i određivati način razmišljanja i pri tome se, kao što nas povijest uči, služila represijom i likvidacijom slijedi da je i ona - zločinačka.
„Tek nakon fakulteta postao sam član Partije.“
Sasvim razumljivo. Tada je bilo moguće ući u politiku i zauzeti neki važan položaj u društvenoj – političkoj hijerarhiji samo kao član Partije. E vidite gospodine „Bivši partijac“, ja sam izašao iz Partije nakon fakulteta (a posebno nakon odsluženja vojnog roka) jer sam već kao mladić shvatio, doduše ne da je to baš zločinačka organizacija, ali da je puna poltrona, karijerista, dupelizaca koji su samo gledali kome će se od onih iznad sebe dublje uvući u stražnjicu ne bi li za sebe izvukli što je moguće veći probitak (svaka čast pojedincima no Vi sigurno ne spadate u njih). Protekli događaji od Domovinskog rata na ovamo pokazali su da je većina upravo tih beskičmenjaka završila u najhrvatskijoj stranci – HDZ-u. Posljedica: kada je voda došla do grla s kriminalom na važna mjesta se postavljaju – nestranački, ali zato, konačno, stručni ljudi. Valjda će jednom biti tako i na drugim područjima, a ne samo u MUP i Ministarstvu pravosuđa.
„Želio sam komunizam koji nije zločinačka ideja i zločinačka praksa.“
Ovime „Preobraćenik“ skače sam sebi usta jer samo malo ranije u razgovoru tvrdi. „Komunisti žele stvoriti raj na zemlji…..“ i malo dalje „Komunizam je možda imao dobru ideju…“, a sada bez pardona tvrdi da je on želio komunizam koji nije zločinačka ideja. Što je onda gospodine „Konvertitu“ komunizam: dobra ili zločinačka ideja? Ili bi bio dobar samo ako bi ga Vi izmislili?
„Naime slučajno sam upoznao Edvarda Kardelja i on me oduševio. Bio sam zaljubljen u njega. Zbog njega sam prihvatio samoupravljanje.“
Sve ljepše od ljepšeg. Gospodin „Koji odjednom vjeruje u Boga“ „slučajno“ upoznaje kreatora teorije samoupravljanja, „zaljubljuje“ se u njega i kao kod svih smrtnika koji nađu svoju najveću ljubav, prihvaća što im god osoba njihove bezgranične ljubavi kaže. Mnogi se tako zaljube, padne im crna krpa pred oči, ožene se, a kada se koprena podigne i otkriju u što su se to zaljubili, muku muče kako da se iz tog kala izvuku.
„Smatrao sam da iznutra mogu djelovati na transformaciju SK u socijal - demokratsku stranku…“
Evo nam još jednog od mnogih koji su u Partiju, pardon SK, ušli da bi ju „iznutra“ rušili. Moram im odati priznanje: uspjeli su!
„Vjerojatno bih nakon pada Proljeća bio osuđen (u odgovoru prije ovog doduše tvrdi da je 1971. godine stradao, a koji odgovor prije da je od 1972.-1974. godine radio na izradi novog Ustava koji je položio temelje hrvatske državnosti!?) da mi onda nisu pomogla dva čovjeka – Edvard Kardelj i Jakov Blažević, odnosno Čedo Grbić koji je nagovorio Blaževića da me zaštiti. (…) I tako sam sklonjen u zavjetrinu – u kabinet Jakova Blaževića.“
Što je previše ni s kruhom nije dobro. Dvojica, od najvažnijih kreatora „zločinačke ideje komunizma“, jedan kreator „neuspješnog“ ekonomskog samoupravnog modela ekonomije zbog kojeg je Hrvatska živjela u „totalnom siromaštvu izrabljivana od veliko srpske klike u Beogradu“, i drugi koji je bio tužitelj u procesu kardinalu Stepincu, odjednom se zalažu za gospodina „Nevažnog“. Pa zar su bili toliko slijepi da ne vide kako spašavaju „krticu“ koja „iznutra“ pokušava SK „pretvoriti“ u nešto pozitivno.
„…nisam bio šef kabineta, nego njegov savjetnik.“
Kaže gospodin „Nedužni“ za vrijeme kad je proveo u neposrednoj blizini Blaževića, jednog od važnijih egzekutora vođa Proljeća. Nije vrat nego šija. Što mu je na primjer savjetovao po pitanju progona onih koji se nisu mogli „skloniti u zavjetrinu“? Piše li možda o tome u svojoj posljednjoj knjizi? Možda je njegova zasluga što Budiša, Veselica, Čičak, Gotovac i ini manje znani nisu bili strijeljani već su samo završili na robiji!?
„No, isto sam tako racionalan i tražio optimalno rješenje. Pitao sam se što mi je korisnije.“
Dakle, gospodine „Pokajniče“, i sami priznajete da ste se pitali što je Vama, a ne Hrvatskoj korisnije. Vjerojatno ste se jednako pitali kad ste počeli razmišljati o ideji da postanete vjernik.
„Cijeli sam život patio od hamletovskog sindroma – biti ili ne biti!“
Točno, apsolutno točno. Ali u toj dilemi, gospodine „Velika dilema“, krije se pitanje: za što biti ili ne biti? Za one koji su na vlasti ili za one koji će tek doći?
„I eto, tek sada pred kraj života riješio sam se te hamletovske dileme.“
U nadi da se u to vrijeme neće promijeniti društveno uređenja. Jer ako kojim slučajem opet netko odluči ovu jadnu i iscrpljenu državu, koja je tijekom praktički jednog ljudskog vijeka nadživjela careve, kraljeve, fašističke, komunističke i demokratske diktatore ponovo obdari novim režimom, a naš sugovornik dovoljno dugo poživi da to doživi, vjerojatno ćemo opet čitati o njegovom pokajanju.
Gospodine Tomac, uvijek ste bili i bit ćete za pojedine ideologije. Vi jednostavno bez ideologije ne možete. Ona je Vaša duševna hrana. Ako je nemate Vi sumnjate u svrhu svog postojanja. A koja je ona to je sasvim svejedno. Uostalom u razgovoru ste i sami rekli: „Svaki sustav i ideologija koji se baziraju na diktaturi, na tome da se ljudima kreira i određuje način razmišljanja (…) koja se služi represijom i likvidacijom nepoćudnih, zločinački su.“
I što tome još dodati?
PS
Možda Vaš prigovor Milanoviću da je njemu, Milanoviću, Tito značajniji od Tuđmana. Ako samo uzmemo u obzir što je Tito nakon NOB-a vratio Hrvatskoj, a Tuđman svojom politikom „200 imućnih obitelji“ upropastio, što je ili će u krajnjoj konzekvenci dovesti do totalne rasprodaje hrvatskog gospodarstva i velikih teritorija strancima, onda je pitanje tko je od njih dvojice značajniji deplasirano.
Semper contra
ponedjeljak, 03.11.2008.
Kako postati "profesionalac smrti"
Berba plodova s voćki posađenih prije gotovo dvadeset godina (sadi se doduše i danas: upravo ih sadi Đuro Perica u današnjoj „Latinici“ na temu domoljublje ili terorizam) je u punom jeku. Zreli, jedri plodovi izrasli su na grobovima ubijenih: Kira, Zeca, Lebara, Paradžika i inih poznatih i nepoznatih, za čije smrti nitko nikada nije odgovarao. I sada se ljudi čude: kako je do toga došlo?
Čak i među mladima!? Da čak i među njima! Pa što je u tome čudno, samo su se ugledali na starije.
Počinje sa sitnicama. Pljuvanjem žvakaćih guma po novo uređenim trgovima popločanim skupim kamenim pločama, koje su vrlo brzo izgledale kao psi dalamatineri: pirgasti.
- Ma to su mladenački nestašluci pojedinaca. Proći će ih. – odgovarale su „mudre“ glave na prosvjede pojedinih ljudi kojima se to nije dopadalo.
Sve češće se vikendom u sitne sate čula dernjava pijane mladeži što se s prvim pijevcima vraćala nakon „veselih druženja“ po parkovima, iza kojih je ostajala hrpa praznih boca crnog vina i coca cole (sastojci čuvenog „bambus“-a). I gdje po koja „igla“.
- Ma to su mladenački nestašluci pojedinaca. Malo su se proveselili. Proći će ih to kad odrastu.–odgovarale su „mudre“ glave na prosvjede ljudi koji su smatrali da baš nije dobro dozvoljavati takvo ponašanje „hrvatske mladeži“.
Nastavilo se šaranjem pročelja zgrada sprejevima, razbijanjem klupa i kanti za otpatke po parkovima. Onda su na red došli prometni znakovi, pa rasvjetni stupovi i svjetiljke. Šetnje po krovovima parkiranih automobila.
- Ma to su mladenački nestašluci pojedinaca. Malo su frustrirani, imaju višak energije pa se na taj način „prazne“. Proći će ih. – odgovarale su „mudre“ glave na prosvjede pojedinaca koji su se zgražali nad takvim postupcima.
Prenijelo se divljanje i na stadione s parolama – za dom spremni, - ubij, ubij Srbina, - ustanite ustaše! A nastavilo tučnjavama na ulicama. Za početak posljedice su bile samo masnice i raskrvavljeni nosovi.
- Ma to su mladenački nestašluci pojedinaca. To je naš folklor!. – odgovarale su „mudre“ glave na prosvjede pojedinih ljudi kojima je od takvih scena bilo mučno.
A onda su počela premlaćivanja s težim fizičkim ozljedama. I to onako hrabro – pet na jednoga. Tehniku su vidjeli i naučili u „edukativnim“ filmovima nasilja koje emitira javna televizija uz prešutni blagoslov Crkve. Glavno da u tim filmovima nema seksa – kažu crkveni velikodostojnici.
- Ma to su marginalne skupine. Nije to masovna pojava. – odgovarale su „mudre“ glave na prosvjede ljudi kojima se to činilo vrlo, vrlo opasnim.
A onda je stiglo i premlaćivanja sa smrtnim posljedicama. Onako iz dosade, djeca ne znaju što bi radila.
- Trebala bi se angažirati škola i roditelji - poslali su ozbiljnu poruku „mudre“ glave na sve žešće prosvjede ljudi koji su smatrali da je voda došla do grla. Naravno, poduzelo se nije ništa, ni škola, ni roditelji, a pogotovo ne Crkva. Ona doduše ima sat vjeronauka u školi, ali vjerojatno više govori o zločinima partizana i zaslugama ustaša u drugom svjetskom ratu nego o Božjoj zapovijedi: ne ubij.
I konačno je došao vrhunac. Planirano ubojstvo premlaćivanjem jednog mirnog i od njih boljeg osamljenog pojedinca, mržnjom zadojenog čopora. Sa svim karakteristikama odraslih kriminalaca; planiranje zločina, skrivanje lica kapuljačama prilikom privođenja i potpunog odsustva suosjećanja prema žrtvi.
Za sada još nisam čuo reakciju „mudrih“ ljudi. Očekujem s nestrpljenjem i velikom znatiželjom. Da li će osnovati neki USKOK i FBI za mladež? Ili će opet tražiti jače „angažiranje škole i roditelja“? Poznata parola ministrice za ovo i ono i potpredsjednice Vlade. A možda se konačno probudi i Crkva. Tko zna?
Nisam ni psiholog, ni pedagog, ni psihijatar da bi znao predložiti „humane“ mjere preodgoja. Sjećam se samo da su takvi u „mračnim vremenima“ (ma koja budala upali svjetlo?) obično hvatani u racijama, kolovođe zadržane dvadeset četiri sata u milicijskoj stanici i preodgajani „vaspitnom palicom“. Bez prisutnosti odvjetnika. Nakon tog kratkog preodgoja najčešće su postajali glavni mirotvorci u kvartu.
No mi smo u „demokraciji“ i takve metode danas nisu prihvatljive (nažalost?). Nekakve bi mjere ipak trebalo smisliti. U protivnom će od naše „nestašna mladež“ postati „profesionalne ubojice“. A mi obični građani više se nećemo usuditi ni na ulicu izaći. Kao što se jedna mlada Amerikanka, koja je prije više od dvadeset godina došla u posjet susjedu u našem soliteru, prilikom izlaska na ulicu osvrtala oko sebe da ju netko ne napadne. Taj strah donijela je sa sobom iz zemlje najveće demokracije.
A to ne želimo, zar ne?
Semper contra
