semper contra
petak, 21.11.2008.
Ah, on je iz Zagore!
Baš smo mi Hrvati neki čudan narod.
Ne možemo bez Bandića, Drpića, Lopuža i ljudi sličnih prezimena koja asociraju na bandite, drparoše, lopuže itd. Nevjerojatno kako se u svojoj povijesti divimo hajducima, gusarima i sjecikesama tipa baruna Trenka proglašavajući ih narodnim junacima. Nekada smo kao svoje delegate najradije birali „političke“ zatvorenike iz vremena Kraljevine Jugoslavije, a danas ti je opet glavna prednost na izborima ako si bio „politički“ u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji. Dozvoljavamo da nam naše stare povijesne gradove, Dubrovnik, Split, Zagreb, Osijek, Varaždin naseljava „kotrljajuće kamenje“ što ga razne revolucije, borbe i prevrati donose s okolnih brdovitih zabiti. I onda ti, za „obnašanje“ vlasti, genetski predodređeni brđani, starosjedioce što ih s nostalgijom nazivamo „gosparima“, „purgerima“, „vlaškovuličancima“ potiskuju u kleti. Oni pak tu uz „dobru kapljicu“ zapjevaju onu čuvenu: „još Hrvatska ni propala dok mi živimo!“ ili „a kaj pak nam moreju?“
I onda ne treba čuditi jedan događaj što mi se nedavno dogodio u našem „bijelom Zagreb-gradu“.
Stjecajem okolnosti dvoje kolega s posla trebalo je sudjelovati na nekom sastanku u Gradskom poglavarstvu. Za to vrijeme sam s još jednim kolegom otišao obići gradilište jedne stambene zgrade u malom pitoresknom gradiću nedaleko Zagreba u pravcu „dežele“.
Obavismo posao i prije nego što stigosmo pred „birokratsku košnicu“ Gradskog poglavarstva nazvali smo kolege da vidimo da li su završili.
- Da, evo upravo smo završili, stižemo za koji trenutak! – glasio je odgovor.
Obzirom na to, odlučili smo zaustaviti auto u blizini ulaza, iza parkiranih automobila i pričekati ih. U međuvremenu se pojavila osoba iz HEP-a s kojom sam se inače trebao naći na spomenutom sastanku pa pođoh da je presretnem i ispričam se što nisam došao. Tijekom tog kratkog razgovora, začula se auto sirena. Vozač automobila kojemu smo prepriječili izlazak, davao nam je na znanje da želi otići. Kolega, koji je i inače vozio, otišao je do automobila pomaknuo se nekoliko metara dalje i stao iza jednog koji je također, kao i mi, stajao uz rub pločnika.
Na ponovni upit mobitelom da li su gotovi, javiše nam se kolege: evo dolazimo. Ostavili smo upaljen motor, zadnja vrata automobila otvorena i oboje stali kraj automobila na pločnik, čekajući kolege.
Nije prošlo ni dvije-tri minute kako smo tako stajali kad evo - dolazi „pauk“ i krene prema nama.
- Ovaj je došao po nas – kažem ja kolegi. On uopće ne reagira. Ne shvaća što mu govorim.
I zaista, „pauk“ polako dođe do nas i stane.
- Ipak je došao po nas – kažem ponovo kolegi. On još uvijek ne kapira što mu govorim. Gleda u mene kao da se pita: tko je to došao?
U sljedećem trenutku iz „pauka“ izlaze dvojica u radnim odijelima tvrtke koja se bavi odvozom nepravilno parkiranih automobila. Jedan od njih u ruci drži moderan digitalni foto-aparat, podiže ga i prinosi licu.
- Evo sada će nas i slikati – kažem ja. Sada tek kolega shvaća o čemu govorim. Brzo prilazi radniku s aparatom i počne mu objašnjavati kako smo tu samo da pokupimo kolege koji su bili na sastanku u Poglavarstvu i kako ćemo odmah krenuti.
- A ne, morate se odmah maknuti. Tu se zaustavlja Bandić (za one koji možda ne znaju trenutačni nam gradonačelnik glavnog grada), a on pošizi ako netko stane na to mjesto.- reče čovjek s aparatom i pokaže na tablu pokraj koje smo stajali. Bila mi je okrenuta stražnjom stranom pa nisam vidio o kakvoj se obavijesti radi. Valjda je bila na njoj slika M.B., a ispod nje dodatna tabla „samo za gradonačelnika“, kao što na prometnim znakovima zna stajati dodatna obavijest „osim za dostavu“.
- A ja pošizim kad vidim Bandića - odgovorim na to.
- Eto ovog trenutka su javili da stojite ovdje – ponovo će čovjek s aparatom. - Moramo vam odvesti auto.
Uz još nekoliko rečenica objašnjenja i skrušenu zamolbu da odustanu od nauma, odustali su, ali uz zahtjev da automobil odmah premjestimo na prvo slobodno parkiralište.
- No krasno – kažem – zar u zgradi imaju zaduženog koji stalno gleda kroz prozor i promptno Vas obavještava kada netko na kratko zastane na Bandićevom mjestu?
- Ah, pustite, on je iz Zagore! Odgovori jedan od dvojice odlazeći prema „pauku“.
Razmišljajući kasnije o tom događaju prisjetih se: dok smo stajali nekoliko metara udaljeni od mjesta gdje se NJ.V. Gradonačelnik iskrcava iz svog automobila nije bilo „pauka“. Ispred nas je i dalje stajao, također nepropisno parkiran, automobil. Njega „paukovci“ nisu ni pogledali. On nije bio na neprikosnovenom i svetom mjestu gospodina Gradonačelnika. A na mjestu gdje iz automobila izlazi M.B. i gdje je postavljena tabla na koju su nas upozorili radnici „pauk-tvrtke“ izgrađen je prilaz za invalidne osobe. Prepriječen je stupićima !?
Valjda da ne bi slučajno i invalidi sa svojim kolicima zasmetali M.B. kad dolazi u svoje Carstvo.
Semper contra
