U nedavno pročitanoj knjizi Alain de Botton-a: „Kako vam Proust može promijeniti život“ pročitah odlomak koji mi je pokazao kako se neke stvari ne mijenjaju stoljećima. U spomenutoj knjizi autor navodi kako je Blaise Pascal, francuski filozof, matematičar i fizičar, rođen 1623. godine, napisao niz briljantnih i pesimističkih aforizama, poznatih pod naslovom Misli.
Jedan od njegovih aforizama glasi:
„Za kapetana broda ne birano onoga tko je na brodu najplemenitijeg roda“.
Autor knjige komentirajući taj aforizam nastavlja:
Ne možemo a da se ne divimo hladnoj ironiji tog prosvjeda protiv nasljednih privilegija, što se zacijelo smatralo zajedljivim komentarom na račun društva Pascalova doba, koje nije bilo sklono stvaranju upravljačke elite isključivo prema sposobnostima. Analogijom između upravljanja državom i navigacije Pascal je diskretno izvrgnuo ruglu običaj da se na važne položaje u društvu postavljaju ljudi samo zato što potječu od uglednih obitelji: njegove je čitatelje mogao zastrašiti i ušutkati neki aristokrat pomno smišljenim argumentom da posjeduje božansko pravo da vodi ekonomsku politiku, iako nije nikad do kraja savladao čak ni jedamputjedan, ali bi malo teže progutali sličan argument iz usta vojvode koji nema pojma o navigaciji, a htio bi preuzeti u svoje ruke kormilo plovidbe oko rta Dobre nade.
Ako pratite elektronske i tiskovne medije posljednjih mjesec dana otkako su se nad Hrvatskom nadvili tamni oblaci gospodarske krize vjerojatno ste uočili kopernikov obrat u razmišljanju i djelovanju trenutačnog nam Premijera dr. Ive Sanadera, koji bi želio, a mi smo mu nažalost to i dopustili, navigat, a da o navigaciji pojma nema. Ipak i njemu je konačno iz stražnjice u glavu došla spoznaja da se upravljanje državom ne može prepustiti podobnima (u vrijeme Pascala : ljudi što potječu iz uglednih obitelji), nego da bi to ipak trebali raditi ljudi prema svojim sposobnostima.
Do sada smo slušali od Ali Babe - Premijera uz zborsku pratnju njegovih 40 „razbojnika“ – ministara i tajnika, kako je hrvatsko gospodarstvo izvan domašaja svjetske oluje prouzročene „kanibalskim“ liberalnim kapitalizmom, kako On i njegovi „patuljci“ sve drže pod kontrolom, kako je opozicija na čelu sa SDP-ovim Manekenom izgubila izbore pa se nema što buniti, itd, itd.
A on da su došla ubojstva u bijelom Zagreb gradu, pa je Premijer malčice retardirao. Odjednom mu neki od njegovih poslušnika i ne rade kako treba. Reče i ekspresno ih zamijeni nestranačkim ljudima. Za njih se do sada čulo samo kada ih je spominjao jedan od njegovih bivših „razbojnika“. Koji već dulje vrijeme vuče za nos kompletni državni i pravni ustroj republike Hrvatske: malo je pod imunitetom, malo nije, malo je u pritvoru pa štrajka glađu, onda je opet na slobodi živ i zdrav. Navodno ga hranio čokoladicama i bombončićima nesuđeni magistar prava i mjeritelj visine kukuruza na slavonskim poljima, a kojeg njegov bivši politički prijatelj sada časti takvim nazivima da bi, da to slučajno netko od nas smrtnika uradi, po brzom postupku bio osuđen zbog kleveta i vrijeđanja.
Da ipak ne bi ispalo kako On ne drži situaciju pod kontrolom, jedan od novopostavljenih je nakon prvog javnog nastupanja na okruglom stolu dobio „ukor pred isključenje“. Ništa ozbiljno, po mom mišljenju, tek toliko da se puku zamažu oči. A onda je i na naša vrata pokucala kriza i bez da sačeka da joj netko otvorio vrata ušla na sva zvona. Zavladala panika!
Ali Baba kliče: visimo na niti, u banani smo, treba stezati remen (možda da ga stavi oko vrata pa ga onda dobro stegne?), zamrznuti plaće, otpuštati radnike.
Jedino nikako da se sjeti da bi i on i njegovi sateliti možda trebali odgovarati barem moralno i politički, ako već ne i krivično, zbog situacije u koju su doveli Hrvatsku. Jer priča da je svjetska kriza jedini uzrok naših sadašnjih i budućih teškoća je čista farsa, bajka za neobrazovani puk. Kriza bi Hrvatsku zahvatila kad-tad. Ova svjetska je samo ubrzala njezino izbijanje na vidjelo, njezino pojavljivanje ispod tepiha pod koji su je sve dosadašnje vlade, i lijeve i desne, gurale. Gurajući ih uporno već gotovo dvadeset godina. Svaka na svoj način.
Konačno je prijeđen put od stražnjice do glave. Obzirom da nam je Premijer zavidne visine, taj put je dosta dugačak pa je i vrijeme da se on prevali bilo dosta dugačko. Shvatila Glava da smo u banani i našla spasonosno rješenje: savjet Ekonomskih mudraca. I vidi vraga, sve sami sposobni, a ne podobni. A oni prihvatili milost NJ.V. Premijera i zdušno prionuli na posao. Zaboravili njegove uvrede, ponižavanja, omalovažavanja. Sve pod geslom: treba zbiti zajedno glave u traženju spasa za Hrvatsku. Točno! Samo da li su Mudraci svjesni: prvo da je to zaista težak posao i nije sigurno da će ga uspješno i završiti i drugo, da ako im to i uspije Ali Baba će ih opet vratiti u magareće klupe i na pozornicu dovesti svoje „razbojnike“.
Ako ne uspiju bit će krivi oni, Mudraci. Ako uspiju sve zasluge za spas Hrvatske pripast će Njemu!.
Zato je trebalo najprije gospodinu Predsjedniku gurnuti glavu u govna koja su proizvod upravo njegovog vođenja politike s „podobnima“, dovesti na vlast novu ekipu, ali sada zaista biranu po sposobnostima (ako je to uopće u našoj zemlji moguće?) i tek tada početi tražiti rješenje. I nemojte mi pričati da je za to guranje u govna trebalo puno vremena.
Ne, nije trebalo. Ionako smo do vrata u govnima!
Semper contra
Post je objavljen 28.11.2008. u 22:34 sati.