Prošlo je od toga dosta godina.
U mojoj tvrtci u ekonomskom sektoru radila je gospođa Š – ekonomistica. Često smo se susretali u tvrtkinom kafiću. Sjedala je obično za drugi stol. Ne mogu reći da sam s njom baš previše razgovarao. Dapače bio je to uglavnom jutarnji kurtoazni pozdrav ili nekoliko uobičajenih fraza: kako ste, danas je lijep dan i slično. Nismo imali neke zajedničke teme kao što imah s ostalim učesnicima naše jutarnje ceremonije ispijanja kave kad se obično „bistre“ razne teme. Od gospodarstva do bjelosvjetske politike.
Jednom se između nas, vječitih brundala, povela diskusija o bankarima, bankama, proizvodnji i ljudima koji rade u njoj. U jednom sam trenutku rekao:
- U sveukupnoj ljudskoj djelatnosti koja doprinosi blagostanju ljudi na početku su rudari i ratari. Njihovi proizvodi su jedini ispred kojih ne postoje proizvodi drugih ljudi. Na kraju tog lanca su bankari koji ne proizvode ništa, jedino se koriste tuđim radom kako bi realizirali svoj proizvod. I što je najčudnije oni prvi, rudari i ratari, plaćeni su najmanje, a ovi posljednji najviše.
U tom se trenutku javila spomenuta gospođa, suprotstavljajući mojoj tvrdnji svoju kako bankari doprinose stvaranju kapitala, kojim se onda financiraju djelatnosti onih ispod njih u lancu.
- Da – odgovorih ja – jedino je problem što oni to čine tako da uzimaju onima koji su proizvodnjom stekli novac - kapital i onda uz kamate posuđuju isto takvim drugim proizvođačima. Razliku potom proglašavaju svojim proizvodom ni ne pomišljajući da je i ona, ta razlika, dobivena od onih koji su kamatu platili, dakle proizvođača.
Naravno da se gospođa Š. s time nije složila. Nekoliko godina kasnije otišla je iz tvrtke, osnovala štedno-kreditnu zadrugu koje su u to vrijeme, koristeći se zakonima koje je tadašnja HDZ-ova vlada upravo i donijela za takve firme, uz primamljivu kamatu (veću od one što su davale oficijelne banke) pokupila novac ljudima koji su nasjeli slatkorječivim obećanjima, spiskala lovu što u nesigurna ulaganja, što za svoje vlastite potrebe i na kraju završila u zatvoru, a ljudi bez ušteđevine.
* * *
Evo nas opet u jednakoj situaciji. Samo sada su u igri Veliki igrači. Ne radi se više o sitnim Mućkarošima nego krupnim Mešetarima.
Počelo je u Velikoj Americi, Carstvu Liberalnog Kapitalizma u kojem je jedini Bog kojem se Carstvo klanja Novac. Vjera u kršćanskog Boga i njegovog Sina služi samo zato da se umiri savjest ako se kojim slučajem probudi negdje na dnu duše. Tek toliko da ih se ne proglasi ateistima. Ateisti su naime, prema Zdravku Tomcu, preobraćeniku, najveći zločinci.
A onda se to prelilo po čitavom svijetu, pa eto došlo i u Hrvatsku.
I gle čuda. Zakoni Carstva Liberalnog Kapitalizma se napuštaju. Država bi trebala spašavati, i što je žalosno, spašava Velike igrače Carstva. 700 milijardi dolara za Hramove novca - banke, 25 milijardi dolara za Gospodare automobilske industrije, ekološke Zločince, stotine milijardi eura za spas europskih Vekih igrača, pa zašto ne bi onda i kod nas – petnaest milijardi kuna. Vidle žabe gdje potkuju konje pa digle nogu!
Hrvatska je u tome ipak malo drugačiji slučaj od onog u ostalom dijelu svijeta.
Kod nas je demokratska Vlast, inaugurirana na prvim demokratskim izborima 1991. godine, svu „društvenu“ imovinu bivših samoupravljača (čitaj: proizvođača) oduzela, „podržavila“ i onda „prodala“ na razne sumnjive načine podobnim. Onima koji su tu vrijednost stvorili ostalo je da za mizerne plaće rade i šute, ako su kojim slučaju imali sreću pa nisu „dobili nogu“. Pri tomu Državu – Vlast uopće nije bilo briga da li će ti „novokomponirani“ vlasnici znati uspješno voditi te tvrtke. Kao da se za upravitelja broda umjesto kapetana postavi brodski mali – mali od kužine!
Onda je Država sanirala sve naše banke, pa ih uredno prodala stranim bankama (upravo je u tijeku slični postupak za brodogradilišta, a bit će toga još!). Stranim bankama nije bilo u interesu razvoj naše, hrvatske, proizvodnje već inozemne. Lakše se dolazi do kredite za kupnju automobila nego za pokretanje proizvodnje. Trgovačke tvrtke dobivaju kredite po povoljnijim uvjetima, naročito ako se pri tome obavežu da će u svom asortimanu držati i inozemnu robu, nego stanovništvo kredite za kupnju stanova koji se dobivaju po daleko težim uvjetima. Telekomunikacije (100% u vlasništvu strane telekomunikacijske tvrtke) bujaju, INA-a (50% u rukama strane naftne tvrtke) ostvaruje najveću dobit od osnutka itd. Usluge, trgovina, uvoz.
Izvoz – jok. Proizvodnja životari na margini gospodarskih kretanja. Naš se rast bruto nacionalnog dohotka temeljila na trgovini, uslugama i izgradnji infrastrukture koja direktno ne stvara novi dohodak. Država se zaduživala gdje je god mogla da bi održala BND na takvoj gospodarskoj politici.
A sada došlo neko drugo vrijeme. Inozemne banke imaju problema u svojim domicilnim državama pa će vjerojatno, ili već to čine, malo zatvoriti slavinu. I u do jučer uspješnim tvrtkama zavladala panika. Traži se zamrzavanje plaća (naravno samo „šljakerima“), najavljuju otpuštanja radnika (ne vrijedi za menadžere!) i traži 15 milijardi kuna (15% državnog godišnjeg proračuna) za spašavanje privatnih tvrtki. Državne Država već odavno pomaže da ne potonu!
Naravno pri tomu nitko ne postavlja pitanje odgovornosti onih koji su do toga doveli: zastupnika koji su glasali za zakone koju su omogućili pljačku i prodaju svega što se moglo prodati, vlade koja je to provodila u djelo, vlasnika privatnih tvrtki koji su mislili prvenstveno na svoje menadžerske plaće, avione, helikoptere, dvorce, kupnje otoka itd.
Nažalost Država će morati popustiti. Ne samo kod nas, nego u svim državama u kojima vlada Carstvo Liberalnog Kapitalizma. Jer u protivnom slijede recesija, depresija, masovna otpuštanja, siromaštvo, glad, nezadovoljstvo i na kraju – Revolucija. A toga se u Carstvu najviše boje poučeni iskustvima iz povijesti. Najme tada vlasnici u Carstvu obično ostaju bez ičega, pa ne rijetko i bez glave.
I zato će Država pomoći!
Ali odakle Državi novac. Od mene, od tebe, dragi čitaoče, kroz poreze koje plaćaš. Novac koji si dao Državi za školstvo, zdravstvo, mirovinske fondove i eventualno za policiju kojoj bi trebao biti zadatak da čuva red i disciplinu (kako to radi vidimo posljednjih mjeseci) Država će dati, kažu posuditi –kaj god! – vlasnicima koji kupuju avione i otoke. Istovremeno dobivaju poticaje od Države za poljoprivrednu proizvodnju, koja opet završava u njihovoj proizvodnji, a proizvodi u njihovim trgovinama.
I to sve zato da se izbjegne Revolucija!!!
I u tome je razlika između gospođe Š i Velikih igrača. Propast njezine štedno-kreditne zadruge nije mogla uzdrmati temelje Države. Stradalo je tek stotinjak štediša. I zato je ona završila u zatvoru. Bila je Kriminalac. Propast Velikih igrača dobro bi uzdrmali temelje Države (i naše i onih u bijelom svijetu) i zato se ne smije dozvoliti da propadnu.
Oni su Partneri! Premda su u suštini Kriminalci kao i gospođa Š.
Semper contra
Post je objavljen 23.11.2008. u 22:51 sati.