penetenziagite

srijeda, 30.10.2024.

Kapuscinski Ryszard, Imperij

"... Za mene je primjer upravo M. Z. Prije deset godina njezin je suprug emigrirao u New York. Isprva je živio u krajnjoj bijedi, ali potom mu je pomogla židovska općina i suprug M. Z., za kojega ona sada može reći - bivši suprug, stao je na vlastite noge.

Jedina bliska osoba koja joj je preostala bila je njezina unuka koja sada ima petnaest godina. M. Z. je već jako bolesna, pretila je i teško hoda. Jednog sam se dana vratio, a M. Z. je u ruci držala pismo i bilo je očigledno da je uzrujana. Bilo je to pismo njezina supruga, koji joj je pisao: „Pošalji ovamo našu unuku, ja ću je školovati, ja ću je uzdržavati, dat ću joj sve."

M. Z. shvaća da je njezin suprug, njezin bivši suprug, u pravu: kakvu budućnost može imati njezina unuka u Kijevu? A to je dijete toliko sposobno! Ali ako unuka ode, M. Z. će ostati sama, posve sama, a ne treba ni reći da su je godine sustigle, da se treba pomiriti sa sudbinom. S druge pak strane, može li lišiti unuku takve zlatne prigode? Ta mogla bi ondje postati liječnica, violinistica, upoznati kakvog bogataša.

,,Što vi o tome mislite?" pita me zdvojna M. Z. Gledam kako čita rečenicu po rečenicu tog radosno-zlogukog pisma (čiji sadržaj cijeli dan skriva od unuke); opetovano joj drhti cijelo tijelo; osjećam da se nalazim u središtu ljudske drame. Šutim, a potom sam zamolio M. Z. za oprost. „Oprostite mi,” kažem, ,,ne ljutite se, ali ja stvarno ne znam što bih vam na to odgovorio."

Politika toliko ovdje vlada svime da sam nehotice želio započeti ovo izvješće sažimanjem nove odluke koju je upravo izglasao parlament Ukrajine ili razgovorom s jednim od mjesnih aktivista, ali odmah sam pomislio da bih za početak trebao reći nešto drugo, naime pohvaliti Kijev kao grad. To je jedini od velikih gradova bivšeg SSSR-a u kojem ulice ne služe tome da se brzo šmugne kući, nego za hodanje, za šetnje. Slično je možda još samo u Petrogradu..."

Naklada Ljevak, 2021.

30.10.2024. u 07:42 • 7 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 24.10.2024.

Putovanja

Mnogo je stvari koje čovjeka natjeraju poći na put, a malo je puteva na kojima ne treba uložiti baš nikakav napor ili na kojima nećemo osjetiti kakvu opasnost. Putovanja često i jesu izazovna baš zbog toga što podrazumijevaju užitak nakon brođenja preko ili mimo nelagode i stvari na koje ne možemo utjecati.

Nekada je sama ideja putovanja zanosna: ne ostati, nego ići; nije li takvo što iz tko zna kojeg razloga neskromno, loše, obijesno - pa da smo ostali u svome gnijezdu niti bismo što stavili na kocku, niti bismo ijednu vodu uzbibali. S druge strane, stići u Grad pred svitanje nakon čitave noći u autobusu; prohodati kilometre sa suncem u očima pa krenuti uz mostove, obale i ušća prema prastarim tvrđavama na hridima civilizacija i vremena; hodati u susret vjetru, suncu i umoru - tko bi tome odolio. Držati se za ruke u polusnu hladnog jutra; ispijati prve snažne kave; napuniti ruksake knjigama za koje nikada nismo niti sanjali da bismo ih mogli držati u rukama; polaziti na put radi događaja koji nas čekaju da im na koncu ne bismo niti prisustvovali - jer gdje bi sve to stalo uz ovo što smo na leđa već uprtili; blagovati jela za koja smo već zaboravili da postoje ili da ih netko negdje sprema da bi se u njima uživalo... Ne ispuniti planirano, kako bi se sutra moglo reći; pa još uvije ondje nismo bili... a ne propustiti najvažnije: upoznavati ljude koji su nam promijenili život i radi kojih smo ovo što jesmo, a ne netko drugi, ili nitko.

Sve je to važno i nenadomjestivo na našim putevima, ali tek kada u tri ujutro, prelazeći granice i u daljinama i tminama svjetleće punktove čovjek ne osjeti slabost, samoću i potrebu za smislom, od svega toga bit će malo ili ništa. Čudesna bijela točka u koloni na dalekom noćnom putu, eto to je čovjek; krijesnica na mračnoj pustoši ničega - pa u nekom strašnom scenariju neizvjesnosti i nelagode nedostaje uvijek nekih pola metra ili sekunde da i ovaj put izbjegnemo nevolju ili propast. To čovjek razumije tek kada se usred hladne i vedre noći uputi prema istoku da bi ranije no inače dočekao sunce, pa prolazi pored stotina i tisuća limenih kvadara u kojima isto kao i u njemu sviće nada; tinja ufanje u bolje, snažnije i čvršće; u nešto što ćemo jednoga dana pamtiti kao dobro.

Na koncu, naša Lastavica će vam jednog dana, u to uopće ne sumnjam, ispričati priču o tome zbog čega je dobro uvijek u nekom prtljažniku imati osiguranje i nositi – pored svih sredstava i alata civilizacije, dogovora i pouzdanja – kakav malen ali odlučan znak da još uvijek nismo odustali od vjerovanja u vlastite mogućnosti i u to da sami svoje uzde umijemo uzeti u ruke.

Ja ću ovdje samo zakimati glavom; sjetiti se kako su dobre Tri leće u Gelateriji; zapamtiti za čitav život i u sjećanje utkati stisak ruke, pogled, riječi, slaganja i upoznavanja. Svjedočiti o tome da pisanje možda i nije jedino iznošenje sebe na papir, već i poziv drugome da nas otkrije ako to želi. Slabašan korak u tminu prema radosti nekog nepoznatog početka. Odlazak i povratak zato da bismo se imali kamo vratiti. Jer, odlasci i nisu ništa drugo do li polasci radi povratka; dokazi nekog smisla i važnosti; tihe i blage priče o tome da ovuda nismo samo prolazili bez tragova. Znakova da nismo toliko važni mi sami, nego da bi trebalo ustrajati na tome da lakše i ljepše bude onima koji dolaze poslije nas.

24.10.2024. u 08:03 • 8 Komentara • Print • # • ^

petak, 18.10.2024.

Thom Hartmann: Posljednji žar pradavnog sunca

"Kad su europski misionari početkom dvadesetog stoljeća učili aboridžinsku djecu igrati nogomet, mali Aboridžini igrali su sve dok se rezultat ne bi izjednačio - a onda bi u njihovim umovima igra bila gotova, što je strahovito zbunjivalo britanske misionare. Više od godinu dana pokušavali su uvjeriti djecu da igra mora imati pobjednika i gubitnika. Djeca su živjela u matrijarhalnom društvu čija je najveća vrijednost bila suradnja, a Englezi su došli iz patrijarhalnog društva koje vrednuje i cijeni dominaciju.

Irokezi su to shvatili prije više od tisuću godina: samo je ženama u plemenu dopušteno glasovati o većini stvari. Kao rezultat toga, odluke koje se tiču odnosa s drugim plemenima češće su donošene sa stajališta 'što će biti na dobrobit našoj djeci?' nego 'tko će pobijediti?" ili sa stajališta ponosa, moći ili osvajanja.

Slično tomu, na eksplozije populacije nailazimo u gotovo svakoj naciji na svijetu gdje su žene u podređenom položaju, gdje ih se tretira kao stoku ili imovinu, gdje su iskorištavane i pod nadzorom. U takvim zemljama muškarci su ti koji donose odluke, a jedna od najvećih muških vrijednosti jest imati mnogo sinova za vojsku (a još jedna češća je "imati seksualne odnose s kim želiš i kad god želiš").

S druge strane, u zemljama gdje su žene na relativno jednakim položajima i imaju jednaku moć kao muškarci, stopa rađanja često se približava nuli..."

18.10.2024. u 07:26 • 15 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 14.10.2024.

Tko se sjeća ljeta još

Davni su već dani u kojima smo bilo kakvo kretanje radije poduzimali odmah iza svitanja, samo ako smo mogli birati; osobno ih se ne sjećam sa sjetom: bolje su mi tri zime od jednog pravog, vrelog, neizdrživog ljeta.

Zamijetio sam ovog ljeta nešto s cvijećem: kao da je bilo izazovnije; tako je i moj prijatelj zaista puno fotografirao cvijeće. Ode čovjek na Triglav, pa ga više ne drže toliko vidici i pogledi, nego zasjedne na neku tihu gorsku livadu i uživa u društvu cvijeća. Ili ja; zamišljeni i nezainteresirani ja, što pored cvijeća inače prolazi poput bumbara nad potokom.

Ima nešto u tome da budeš privučen tom ljepotom. Fotografiranje cvijeća nije, naime, barem za mene - a vjerujem i mnoge druge - tek namještanje s okidanjem; prije a i poslije tu su svakako promatranje, zajednička šutnja, trajanje. Zadovoljstvo onim ubranim od neubranoga; skretanje pažnje na novo i neviđeno; tišina.

Dobro, nije tu samo cvijeće, ima tu i sada već davne prve jutarnje jare i pustoši visine i golog drveća ... sve što čovjek na svome putu zatekne pa pomisli da je vrijedno gledanja. A da li je stvarno vrijedno gledanja, znat ćete najbolje vi sami, svatko za sebe.

14.10.2024. u 06:07 • 6 Komentara • Print • # • ^

utorak, 08.10.2024.

Doživljaji

Među pet ili deset profila na fejsu koje posjećujem svakako je i Radioaktivni komarac; eto kakav sam fenomenalan tekst tamo nedavno zatekao.

- - -

Zbog razvoja tehnologije, jaz između novih generacija nikad nije bio veći. Između 80-ih i 90-ih nema nikakve razlike, a između 90-ih i 2000-ih... to su potpuno dva različita svijeta. Nikad jedno desetljeće nije toliko promijenilo ljudsko ponašanje, psihu, navike i poimanje svijeta. Prisjetimo se da ste prije samo pola stoljeća morali čekati ispred telefonske govornice da nekoga nazovete, a sada je sve instant.

I u samom intervjuu na televiziji rekao sam da neću osuđivati nove generacije...prije svega zato što sam upoznao neke izuzetne pojedince, a s nekima sam prijatelj od 2000. godine. Od 1990. do 1995. postoje neke generacijske odrednice, ali od negdje 1996. godine, budući je Instagram stupio na snagu prije deset godina i bili su još nerazvijene osobnosti, velike su razlike.

Naime, najveća je u razumijevanju i koncentraciji, neki ljudi (ne svi) iz te generacije misle da su nešto doživjeli, a zapravo je to bio samo virtualni sekundarni svijet. Nezainteresiranost, nedostatak inovativnosti, dekoncentracija u razgovoru, nedostatak dubine, destrukcija mašte, gubitak ili nedostatak vizije dio su programa, želje da ljudi ničime ne budu fascinirani i da ne budu originalni, jer su vidjeli sve vizualno, samo ne doživljeno, to je razlika.

Život su iskustva, a najteže je upravo ljudima iz te generacije koja nije takva, što će s njima i s takvim svijetom osim graditi svoj svijet. Čak nisu krive cijele te generacije, svijet je postao kaotičan, a oni su rano stekli takve navike i ne poznaju raniji svijet kakav je bio. Ovaj se gradi isključivo na njihovim slabostima, koje izazivaju komplekse i uvijek nešto nedostižno. Kako profitirati od toga. Srećom, uvijek postoji mogućnost promjene.

Uvijek imaju izbor i mogućnost da se vrate svojoj prirodi. Vratiti znatiželju i stvarna iskustva koja će jednog dana biti prava sjećanja. Kako vrijeme prolazi, jaz postaje sve veći, jer u kasnijim generacijama mnogi ljudi su mi više puta rekli da ne razumiju neke riječi koje govore.

Previše ničega se uvijek mora pokvariti, a onda moramo slušati sebe i pokušati biti ljudi, a ne robovi ili roboti. Poštivati tuđe vrijeme, ali i sebe, te artikulirati ono što nam je dano, kako ne bismo ostali nedorečeni i lakše živjeli.

08.10.2024. u 08:59 • 8 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 03.10.2024.

Glorija Lujanović, Srce zemlje

(Ukoliko postoji problem s autorskim pravima, molim javiti; iako ne vidim u čemu je razlika prema tome da se ovo objavi prepisano. No, da je tako objavljeno - prepisano - posvema bi izgubljen bio ovaj majstorski rukopis grafike; ovako se pišu, objavljuju i uređuju knjige pjesama; valjalo bi povikati na ovom mjestu.

(Ljevak, 2023.)