vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 12.08.2024.

Dubine

SAVE-20240811-033244

SAVE-20240811-033459

SAVE-20240811-033428



O Aggteleku se zapravo nema što posebno napisati; Aggtelek i ljepotu tog krša treba vidjeti. Prije dvije godine napisao sam kod sebe priču o cvrčcima i mravima; upravo ona tiče se činjenice da su cvrčci prije nas posjetili ovo neopisivo mjesto na samoj granici Madžarske i Slovačke. Naš Toni snimio je o njemu čitavu jednu izložbu koju je Madžarski institut svojedobno ponosno organizirao; ta je izložba uistinu bila presudna da i mi odlučimo otići tamo - a onda su planovi krenuli nadovezivati se međusobno sami od sebe, pa od ovog krša završili negdje iza Varšave.

Tonijeve su fotografije umjetničke i lako ćete ih naći negdje u bespućima neta; moje su često mutne i drhtave, ali vam mogu predstaviti dio te tajanstvene svečanosti kamena i vode u podzemlju. Pa kao što je on, pored svih zahvala veleposlanicima, atašeima i uglednicima, najviše naglasio zahvalu Žacu, jer, da ga citiram - da nije bilo Željka, nikada nitko od nas ne bi dospio do Aggteleka, tako i mi ovdje moramo odati iskrenu pohvalu obojici.

Da nema njih, teško da bismo ikada dospjeli do mjesta na kojem smo se usudili sanjati naglas, jedno drugome. Pa iskazati to što imamo zajedno; taj stari, snažni, iskonski zov ljeta, puta i sjevera, kojeg smo prvi put osjetili još negdje osamdesetosme, tamo na pustarama iza Nagykanisze, hrleći u nepoznato s malenim ruksakom na leđima i par stotina nečega u džepu.

Duboko je to sve; čovječe; plitke su ove dubine u stijenju za ove naše, ljudske, u dušama.

Kada Je nakon svih ovih godina, čitave jedne povijesti - vidim kako opušteno čita kartu negdje u svom krilu, smrznem se na temperaturu ispod ove agtelečke. Dok ja zijevam, mislim o prvoj sljedećoj kavi i gulim kilometre, Ona bezbrižno gleda u krilo.

Skoro sve što mi u životu vrijedi predalo se u moje ruke poput tanke, kapljama rose ispletene paučine; pitam, jesi dobro; odgovara stiskom moje ruke na mjenjaču; dobro znam da ne smijem gledati tamo; ne voli nikako kada skrećem pogled s ceste; tu sam ti ja, uvijek ista; gledat ćeš me navečer kada zajedno budemo žmirili.

Uštipnem se, pogledam poskrivaćki udesno, pa vratim pogled negdje u daljinu, na sumrakom okupani asfalt. Izdrži još malo; poslije ćeš držati glavu na jastuku i slušati kako diše; sva tvoja i sva umirena.

Još jedne noći u kojoj smo dohvatili onaj davni san; ovog puta negdje nad vrelim panonskim pustarama od žita, suncokreta i pokojeg osamljenog hrasta; starca što čuva večer podupirući nebesa svojim ogromnim, čvrstim šakama.

12.08.2024. u 21:28 • 14 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.