vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 19.09.2022.

Doba, nenaglašena

Nama je to gotovo nemoguće zamisliti, ali sasvim sam siguran kako će i današnje doba - ovo sa četverotračnim prometnicama po kojima šušte pneumatici i urlaju milijuni konja; doba bez okusa i mirisa kao lignje iz nekog memljiva, mračnog bolskog ili buzetskog suterena; ovo jalovo, silikonsko doba od plastike sa žutim grozdovima od gume i pustim škojima na koje jugo nanosi tone tko zna čijeg smeća - današnji klinci, puni alergija, anksioznosti ili nesagorenih masti u svojim tkivima - pamtiti kao zlatno.
Kakvo će biti doba u kojemu će ti današnji klinci biti ono što sam u ovome dobu primjerice danas i sam (običan starac), ne usuđujem se niti zamisliti.
Po čemu to sve znam? Pa, po jednom detalju; nema tome davno, jedna danas ozbiljna žena koja je očito devedesetprve bila dijete, negdje na radiju ili kakvoj društvenoj mreži, pamtila je naglas u nekome svome javno obznanjenom sjećanju - to doba kao zlatno; rekavši sasvim odrešito i bez okolišanja - kako smo tada svi bili skromni, složni, bliski, dobri jedni drugima u tim podrumima za vrijeme uzbuna i pucnjave! A gdje je, pitala se ona, nestala ta skromnost i dobrota?
A mi - kojima su te iste pucnjave i uzbune surovo i jasno označile početak prokletstva i godina koje su pojeli skakavci - svoje djetinjstvo pamtimo kao ubavo i slatkasto doba opće i neuništive sigurnosti; doba nepromjenjivih i neoborivih sekvoja, hrastova i jela što su činile gustu i zaštitničku šumu od gustog i ljepljivog mraka, tišine i gluhoće; doba dosade što se vukla sumracima naših odrastanja kao mliječna mekana magla bez početka ili kraja. Bilo je to doba u kojemu su se i beatlesi raspadali, i ratovi zamrli, i gladi nahranile i bombe uskladištile kao višak proizvedenih cipela ili rukavica za neke hladne zime; doba bez snjegova ili žeđi, rastava ili krvi, potresa ili boleština; doba sigurno i predvidivo kao karađorđevski ili wolfratshausenski protokoli (pa su naši djedovi i bake znali po tome van svake sumnje da je svijetu već stigao dugo očekivan svršetak); a mi još i danas vjerujemo da je tada i tako bilo najbolje.
Djetinjstvo pamti samo lijepe stvari; djeca o svijetu u kojeg su bačena poput žireva - što su još do maloprije bili ukrasom snažnih zelenih krošanja - u blato na prvom jesenskom vjetru - ne znaju ništa, zato su tako plemenita i stamena u dobroti; da znadu koliko je ovaj predivni svijet turoban i strašan, istog bi časa poludjela.
Zato svijet i ostaje na djeci; samo su ona dovoljno čista i snažna da ga se ne libe uzimati među prste.
Razlika djeteta i odrasla čovjeka tek je u jednome: u vjeri u budućnost. Tko vjeruje u bolje sutra, nesalomiv je i nepobjediv; nema jačeg oružja od snage takve vjere. Usnuti sretan radi toga što danas još nije bilo dovoljno dobro, bez strepnje i bljedila svejednosti - može samo dijete. Dijete još, naime, jasno ne razlikuje sebe od svijeta, i u njega još nije ušla ta sveopća smrtonosna kuga posebljenja: duša mu još nije zastrta neprobojnim velom sebičnosti, smisla i utjehe. Sretnim dušama utjeha je višak: kao žir u skladu snažne ranojesenske šume.
Bože me sačuvaj budućnosti, zaključuje tako, tup, tust i malodušan neki pisac, sasvim nepoetski, na koncu svog bijedna izlaganja.

19.09.2022. u 00:17 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.