vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 14.05.2020.

Oči

Tisuću puta do sada rekao sam si: kako je dobro da sam odrastao onda kada sam odrastao.
Zašto?
U doba kada sam odrastao, u Njihovim očima, ako si se uopće sa njima uspio susresti, mogao si najčešće vidjeti nelagodu, čak i strah, možda stid, povučenost, neodlučnost, ponekad tugu. Dobro, nisi samo to mogao vidjeti; razumijete što želim reći; da je tome bilo tako, to bi bio svijet u kojemu prvi ja ne bih pristao živjeti niti minute. To što sam nabrojao, to si mogao vidjeti na početku; tamo gdje je nepoznata zemlja.
S time se bilo lako boriti; samo je tvoj motiv morao biti pravi. A pravi motiv ne može se sakriti; on svijetli u mraku kao svjetionik među oštrim hridima i rasprsnutim valovima pod noćnim nebom. Oči koje znadu gledati ne mogu ga ne uočiti. Već nakon prvog pogleda (a tek riječi!), pretvarala se ta žalosna kombinacija, ukoliko si tako želio, u iznenađenje, a ono bi otapalo i najhladnije komade leda. Osmijeh je pri tome bio kralj događaja, ključ; nakon njega slijedila je radost.
Sasvim sebično i neumjesno, znao sam svo ovo vrijeme zahvaljivati Bogu što živimo u društvu u kakvom živimo: ako ne poduzmeš ništa, nakon što si shvatio da imaš sve što ti treba, tada se ništa neće ni desiti. Valjalo je jedino šutjeti i biti; pa si tek negdje daleko iza četrdesete shvaćao riječi svoga Staroga koje si do tada, sasvim primjereno, smatrao nevjerojatnim, bedastim, čudnim: veličina je čovjeka u suzdržavanju.
I ništa se svih ovih godina nije niti desilo. Da li je tako bilo i zbog straha, lako je moguće. Mislim, moga straha. Netko će odvažniji od mene taj strah zvati razumnošću, ali zovimo ga za potrebe ove priče strahom. Jer dopuštam da se strahom zvati smije to što znaš da bi gubitkom mogao biti daleko nesretniji nego dobitkom. A drugog osjećaja ja oćutio do sada nisam. Mislim, osim dobitka; snažno prevladavajućeg, sasvim nezasluženog, neobjašnjiva dobitka.

Danas u očima prevladava nešto sasvim drugo. Gledam, i ne vjerujem. Ne usuđujem se čak reći niti da je to pravilo; možda su moje sposobnosti uočavanja otupjele; možda sam jednostavno star i slijep; ali ja u očima danas pretežno vidim bijes; bijes naraštaja, bijes stoljeća. Bijes neiživljenosti, patnji i trpljenja. Bijes prevarenih, otuđenih, pretučenih, poniženih, silovanih, ostavljenih, zaboravljenih, razboljelih. Sav taj bijes akumulirao se u jedno vrijeme i jedan naraštaj, da provali poput bujice i nadvlada, da opere i očisti svu krv i nepravdu i suze kao snažna i nesavladiva rijeka.
Rekoh sam sebi: ružan si i star; mora biti da nije istina; ne gledaju se tako drugi. Pitao sam i tražio, u mlađih, i potvrdili su mi, bez iznimke, isto.
Čitam, naime, da u Europi svaka treća žena u životu doživi nasilje. Doduše, kada to kažem Najdražoj, ona veli da i naš mali od druge godine života doživljava nasilje, jer da svaka druga žena komentira njegove oči.
Ili je to samo briga majke za svoje muško mladunče.
No, ako je tome tako, mi onda živimo u paklu, i pogledi moga djetinjstva i mladosti nisu bili ništa drugo, do li laž.
Negdje sam vidio krivo, ili onda, ili sada.
Bijes je dobar dok je kratak, učinkovit, dok ruši staro, trulo i nevaljano i upozorava na to.
Dugotrajan bijes, međutim, ne donosi ništa drugo do li mržnju.
Ili, kako je rekao čini mi se Marmont, sa bajunetama možeš sve, ali na njima se ne da sjediti.
Ne bih bio u koži današnjim momcima. Čak niti onima s najpoštenijim i najiskrenijim namjerama, dapače.

14.05.2020. u 18:03 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.