vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 10.05.2020.

Radio Kopriva

Davno je to bilo, kada smo pristali na sve; još smo zaneseni žurili nizbrdicom prema Ilici i trčali za tramvajima koji su jurili u grad, pa smo puštali da nam vrući vjetrovi kasnog ljeta, što su sa sobom donosili neizvjesnost, nemir i ljepotu, mrse kosu. A nije tako moralo biti, kako ćemo vidjeti na kraju.

Nakon što su, kada sam imao osamnaest i devetnaest prošla prva dva ukradena ljeta moga života (bit će ih poslije dosta, jer sam se pomirio s time da nije teško krasti moja ljeta, samo treba dovoljno jako htjeti, ili uvjerljivo prijetiti, dok to besramno činiš), prvo sljedeće od nekoliko ljeta koja ću čitava života pamtiti planirao sam (a i kako bi drugačije, kada imaš dvadeset) kao ljeto potpune slobode. Nije to ljeto loše počelo, posljednji sam ispit prve godine fakulteta dao već negdje u svibnju; Zagreb je naravno već do kraja istog mjeseca ispao u kvalifikacijama dobro namlaćen od Šparte u Belom Manastiru; poveo sam se za savjetom kolegice iz razreda u srednjoj koja me dobro znala, a imala je prednost jedne godine upravo radi neodrađene vojske i gubitka ta dva ljeta koja prva spominjem: radi ono što si radio i u srednjoj. Prvi i osnovni motiv, kao i u svakog poštena sina, bio je taj da dokažem Starome da je u krivu, jer Stari me natjerao da upišem baš taj faks, zabrinut sasvim opravdano za moju budućnost: dobrim učenjem ja sam mu želio pokazati da je taj, je li, njegov faks, obična glupost. Tako sam kao sivonja upro u ono što mi je u životu, do tada, a vjerojatno i do današnjeg vremena, najbolje išlo: učio sam kao stroj, hladno i proračunato, jer to je ono što je na fakultetu kojeg sam upisao bilo najvažnije i najjednostavnije (kasnije ću, naravno, shvatiti da to što naučiš na fakultetu ne treba u stvarnom životu niti deset posto, ali naravno – to mi tada neće biti važno); otprilike stotinuiosamdeset dana zagrebačke kasne jeseni, zime i rana proljeća podijelio sam u ravnopravne trećine, od kojih bih prvu prespavao, drugu učio i pohađao seminare i ispite, a treću potrošio na sve što, je li, vole mladi. Otkrivanje nekog Kandinskog, ili Klimta, ili Mizara, ili Pirandella bilo je utjerano u taj kutak svakog dana, i nosilo me prema tom dalekom i vrućem, slobodnom ljetu kao sigurna i dobra barka, a ja sam ga namjeravao provesti u vikendici u Istri, bančeći svake noći sa mojim budućim kumom okolnim selima i plažama, bez ikakva plana i reda, sa nešto ušteđevine u džepu i starim koferom moga djeda prepunim knjiga i kazeta.

Bit će to ljeto Univerzijade; ljeto što je barem na čas preobrazilo moj rodni grad i učinilo ga mjestom na kojemu barem kratko možeš susretati ljude raznih kultura, rasa i podneblja, što ti je u životu nakon svega predstavljalo nešto novo, dobro, lijepo. Starci, iako debelo razdvojeni svojim davnim i nepremostivim svađama, u pogledu moga su odgoja i obrazovanja bili stameni i jedinstveni bez ikakvih zadrški, pa su se (neskriveno zapanjeni mojom brzinom studiranja) brzo dogovorili da me starom Škodom vrate sa mora kući, jer – od lumpanja i provoda nikome dobra došlo nije, pa neće, crni sine, niti tebi. Već treći dan nakon što smo otpratili mog prijatelja natrag u Istru na posljednji autobus, Stari će mi, prije nego ode navečer u svoj stan, učiniti najveću od velikih usluga u životu, na kojoj sam mu i do danas beskrajno zahvalan: doslovno će me odmjerenim udarcem nogom u stražnjicu otjerati iz sobe na ulicu, da nađem nekakav posao.

I naravno, našao sam ga već sutra.

Na stranu to što prvi poslovi koje sam kao student radio nisu bili stalni; nekako su ti prvi bili najplaćeniji ali najteži; tko bi se trgao dva dana zaredom istovarivati ugljen, ili popisivati brojila za plin (dobro, uzmeš jedan neboder, ako imaš sreće, i završiš ga za jedno popodne), ali dali su mi osjećaj samopouzdanja i samopoštovanja, a uz to dodali i nemalu, kako bi se reklo, imovinsku korist. Naravno da sam već pet dana nakon primitka prve plaće jako pažljivo pazio što ću i kako sa zarađenim novcem; nije to sada poanta ove priče; poslije sam se trajnije zaustavio u jednom muzeju, osupnut društvom u kojem sam se zatekao; važnije je tu nešto drugo.

Sjećam se dobro da su prve plaće, možda i zato što to nisu bili neki baš veliki iznosi - bile isplaćivane na ruke; bilo je dovoljno pokazati, kako se to tada zvalo, ličnu kartu, pa da dobiješ neki papir kod poslovođe i odeš u susjednu baraku teti blagajnici po nemali svežanj para. Strpao si ga u džep, i bio si svoj gazda; imao si jasan i sasvim konkretan osjećaj tvrda i teško upravljiva kormila života u svojim rukama.

Nije to dugo trajalo, a da se u taj se odnos ja tebi posao – ti meni pare – upleo i netko treći.

Tada su došli nalozi, i čekovi, i računi, i sve je polako počelo odlaziti kvragu, i više se nije moglo primati pare u džep, nego si morao još s nekim papirima, pečatima, doznakama hodočastiti poštama, bankama, s knjižicama i iskaznicama u džepovima; više nije bilo dovoljno imati samo jedan papir; trebalo ih je pet, šest, sedam; više sada nije bilo dovoljno zaturiti iskaznicu u stražnji džep hlača; pa se sasvim jasno sjećam svog prvog, Toperovog ruksaka koji se tada nosio zakačen samo o desno rame; ne znam čemu bih ja, koji sam vječito bio gladan i žedan, nosi sa sobom takvo što kao što je ruksak, ako ne zato da u njega potrpam sve te knjižice, iskaznice, naloge i čekove, što su već u to doba galopirajuće inflacije bili neophodno sredstvo da čovjek ne propadne na prvom koraku, nego odmah pohita mijenjati za devize tu jadnu zaradu na Trgu budzašto.

Tek ću kasnije, mnogo kasnije, valjda duboko u devedesetima, gledati nekakav holivudski blockbuster, čini mi se sa Robertom Redfordom u glavnoj ulozi otpadnika-genijalca koji mobilizira terorističke ćelije, pa ćemo se Najdraža i ja žalosno ali s punim razumijevanjem pogledati i osmjehnuti na njegovu rečenicu u kojoj govori kako su banke i osiguranja vražje djelo (ili citira Homeinija?). Te devedesete, krenule su s prijetnjama, ratovima, uzurpacijama vlasti, prevarama, pretvorbama, nenadmašnim Dosjeima X, a nastavile se velikom Stoneovom trilogijom u kojoj će perjanica biti JFK, i ja ću uskoro stvarno početi razmišljati o tome da je sustav, kako to neki klinac kaže Nixonu pod spomenikom samog Lincolna – doista zvijer. Sve ono što su nam gradili i govorili čitava života, i što će počinjati i završavati vjerovanjem onima koji sjede u sedlu, sada će završiti potpunom paranojom i nepovjerenjem, dapače – otvorenim sumnjičenjem za baš sve loše, a završiti će knjigama o brojnim zavjerama od dupontovske eliminacije konoplje do neodlaska na Mjesec. Bilo je tada, početkom dvijetisućitih, kristalno jasno kako opći interes više ne postoji, i da je vlast uspostavljena samo zato da bi se provodila svoja volja, sve dok se, vraćajući se kako to obično biva na početak, nisam prisjetio definicije vlasti sa prve godine faksa, tamo gdje je sve počelo, još prije onih teta blagajnica u barakama: vlast je mogućnost provođenja svoje volje protiv volje drugih ljudi; jasno je i glasno govorio udžbenik. Pa da, nego što: vlast je po svojoj definiciji zavjera, samo što mi to tada nismo shvaćali. Ili nismo željeli shvaćati, da ne upropastimo mladost. A oni kojima je ta mladost još bila zakašnjela, smijali su se i držali nas, unatoč svemu, budalama, što smo svi skupa, o još kako, bili.

Ta se priča nastavila i nastavlja i dalje u budućnost, pa nakon manipuliranja ljudskim odlučivanjem, reklama, kredita, nadzora komunikacija i svega što nam ne treba i što u početku, kada smo još željeli – nismo željeli, sada konačno dolaze bolesti i nepogode svake vrste i fele. Pakao, rekli bi, nije neko izmišljeno i buduće mjesto – pakao, kako je rekao još Sartre, to su drugi. Ili mi ne znamo misliti drugačije.

Eto, u posljednje vrijeme najčešće se tako priča o tome kako, dok poslušno i pognute glave sjedimo kao paščad po kućama, dižu neke satelite i grade antene da nas opkole i okruže dok ništa ne vidimo, a poslije će, kada sve ovo prođe jer Oni tako žele, cijepiti nas i čipirati i moći s nama upravljati kako žele.

Kao da do sada to nisu činili. Otpočetka, svakim danom sve jače, i više, i umješnije.

Sve je širi i jači i pokret protivnika, pa se Lovreni i Cetinskiji i tko zna tko sve još izlaže opasnosti da bude ismijan i ponižen, i još k tome i zabranjen. Jer, ako je ono što oni pričaju i pišu za neke istina, a za druge ludost, onda je ono što upravo čitam (da su neke radijske stanice, pa gdje živimo, majke ti mile, zabranile pjesme pjevača koji piše protiv 5G mreže) novi totalitarizam; ne misliš li onako kako želimo, onda si lud, nepoželjan, nema te.

Je li četrdesetipete trebalo, na koncu, spaliti sve Hamsunove knjige?

Pa iako Dejanove predstave van našeg nacionalnog dresa i nisu bile baš nešto (jer očito čovjek kada igra sa srcem, igra, a kada igra za novce, onda nije baš najjači), i iako Tonijeve pjesme nisu ni blizu nešto što bih i sam slušao, jer odavna za njega već smatram da je samo jedan u masi onih koji su svoj sjajan glas iskoristili na potpuno pogrešan način, kako bi od toga dobro živjeli, ali tko sam ja da sudim? - sada ne mogu a ne primijetiti kako je strašna i ponižavajuća metoda kojom se služe suvremene inkvizicije, koje su nekada spaljivale na lomačama, dok su sa strane gledale plašljive oči kakvih Goya, a danas se služe ignorancijom, podsmijehom i poniženjem kao provjerenom formulom koja je nepobjediva.

I premda me zapravo za dejane i tonije prečesto boljela briga, jer sam uvijek više cijenio nekog El Trinchea ili Blainea Reiningera nego li ono što voli i poštuje većina (i to mi je najčešće i bio sasvim siguran kriterij da mi nešto ne bude privlačno, ignorirajući sva dugmeta i valjke i kazališta kao nešto što, ako ne stane u Lap ili Kulušić, ne može ni biti prava stvar), ne mogu sada ne zavapiti nad svime na način da uzviknem kako smo mi osobno krivi za sve, jer nismo htjeli, mogli niti znali reći ne onda kada se moralo.

Godine u kojima sam studirao, druga polovina osamdesetih, bile su jedno čudno, neponovljivo i sretno razdoblje, u kojem se dalo nekoliko puta udahnuti sasvim iskreno, potpuno i jasno, između čizme jednog i lijepe, ulaštene cipeletine drugog, tek nadolazećeg totalitarizma potrošnosti, individualizma i besciljnosti: prvog koji je vladao batinama i drugog koji vlada samo golim strahom od gladi, neimaštine, podsmijeha i smrti.

Da, u onom času kada si svoj novac bio zaradio, i kada nas više nisu slali tetama blagajnicama u barake da pokupimo pare, nego su nam davali čekove i naloge i knjižice, da saznaju gdje smo i kada i koliko nam treba i ne treba, tada je bio prvi, ali i posljednji čas u kojemu je valjalo poderati tu gomilu bezvrijedna papira i uzviknuti da je dosta i da ne želimo više imati ništa sa tim perfidnim i ponižavajućim sustavom zlostavljanja, praćenja i iskorištavanja. Dosta je bilo to što su nas u vremenima prije toga uhodili, tukli, provocirali, zatvarali naše očeve u smrdljive pajzlove na jednu noć kada bi slijetao neki Brežnjev ili Kosigin, da već ranim jutrom, neobrijani i sanjivi mogu dalje na posao i da to nitko ne sazna; jer nisi mogao puno puta proći Zrinjevcem usred noći a da te netko ne priupita kakvu politički škakljivu stvar da bi te dalje to isto, i mnogo toga još ispitivao u Đorđićevoj; to je bio jedan primitivan i – prema ovome – prilično infantilan i bedast sustav u kojem si vještom kombinacijom zrelosti, diplomacije i glume mogao biti sasvim pristojan građanin kojega nitko ne dira, pa ako nisi nakon pete pive turpijao o kakvome Guzonjinom sinu, već si pokunjen kao pseto otišao kući, mogao si prolaziti kroz te kapi čelične kiše kao sasvim spokojan sretnik; sasvim neambiciozno i plašljivo biće kojemu je bilo dovoljno to da su svi koji šute sigurni i zaštićeni i da svi imaju svoju ženicu i plaćicu i penzijicu i vikendicu i škodicu. Ovdje, pak, ti si pristao lagati samog sebe: u ovo uključuju sve do zadnjega, i ako ne želiš biti dotaknut na nekoj svojoj krošnji poput Gautame, umrijet ćeš od gladi, kako je naravno, davno još pjevao Johnny, pljujući na sve, baš sve bez izuzetka s punim pravom, sa svoje nedodirljive visine: udarac u glavu te brzo dovlači svijesti, ako ne slušaš – kurvin sine, nećeš ni jesti!

Reći će sada mnogi: moraš sagraditi svijest, i moraš se oduprijeti, i imaj vjere i vrline i snage i čvrstine i posebnosti.

Hoću, da, hoću. ne za sebe, nego za djecu: davat ću im i dajem im već godinama, desetljećima - sasvim kratke udice, i nastojim te udice potegnuti nazad točno baš u onaj čas kada im u očima ugledam žar; jer gotovo pa jednako efikasan način učenja u odnosu na lizanje vlastitih rana jest sumnja, Silvije Strahimire, u ono u što si vjerovao. Dajte mi još samo malo, još samo par ljeta, da žmirim i gledam u mrak. I da još koji puta sam sebi sa neskrivenim podsmijehom ponavljam tu čarobnu rečenicu koja skida sve paučine i slabosti i nevolje sa kože kao topla i meka kupka: krivi su drugi.

Ma, ne može biti drugačije: krivi su drugi.

Mislim, hajde, dajte stanite malo; nemojte 5G mrežu; dosta je 4G; bez toga ionako više ne možemo; ne znamo više niti kretati se rijetkom bukovom šumom od Trstenika do Dubrave bez lokacija i dodataka; ne da ne raspoznajemo mahovinu, nego smo zaboravili i strane svijeta, i sunce i vjetar i sve ostalo; vlastitu djecu uhodimo preko whatsappa i ženama naručujemo jeftine vratine za roštilj, ali nemojte sada još i te čipove, šta će vam to, ajde budite jednom malo dobri, bar dok sve ovo ne prođe.

Evo, ne morate uopće niti slušati i dekodirati moje misli: tu sam vam napisao sve što mislim, ako je to što mislim uopće moje, i ako taj koji misli jest onaj kojeg zovem ja, a ne neka obična antena, prijemnik, kondenzator.

Jer, čak i ako je ovaj svemir Jedno, i ako smo svi atomi istoga, onda i nismo drugo, do li to.

Naime, svejedno je. Sada je već – svejedno.

Braćo poduzetnici, enterprajzeri, umreženici iz bivših i sadašnjih i budućih struktura što furaju, gradite vi te svoje antene i satelite, cijepite i čipirajte (ako to imate u planu, a ako ne, svaka vama čast i slava), uvjerite nas da bez toga ne možemo i zovite to napretkom, gospodarstvom, vrlinom; lažete li nas, kao što ste do sada bez izuzetka uspješno činili ili ne – sasvim je svejedno. Sada je već ionako kasno, popit ćemo još dvije tri dobre hladne žlahtine pa u krpe. Ispali smo slabašna i lako pobjediva masa, jer smo pristali na sve još davno, davno, kada smo zatomili na jedan čas sve one basove i bubnjeve iz elegija kao što je bila Gradot E Nem, kada smo svrnuli pogled s onih platna i knjiga; onda kada su nam kosu mrsili vrući vjetrovi kasnih ljeta što su sa sobom donosili neizvjesnost, nemir i ljepotu, a mi to nismo znali. Ili, nismo željeli znati da će nas svaka plastična vrećica koju smo spremili u ruksak da bismo je kasnije bacili, ili svaki bogznazašto ispisani ček, ili svaka drangulija koju smo kupili jer smo to baš tada morali – prije ili kasnije doći glave.

Onda, kada nam još nisu za sve bili krivi drugi, kada smo pogleda uprtog u nebo vjerovali da je kormilo u našim rukama. Onda, kada smo se mogli zaljubiti, tako i toliko, da u očima Najdraže i dan danas, u vrtu, ili negdje u šetnji, vidimo još uvijek istu Onu koja nas je gledala slijedećeg proljeća, nakon Tog ljeta. Ali, to je već druga priča. Nju možete ozračiti i čipirati koliko vam drago, na tome ćete malo što zaraditi, i kada to shvatite pobjeći ćete dalje kao gluhe kuje; onako kako biste pobjegli od svega, samo da smo na vrijeme znali biti ono što smo biti trebali; zapravo – da smo smjeli biti Oni koji ne trebaju.

10.05.2020. u 15:41 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.