penetenziagite

subota, 10.08.2019.

Krn

Što nam u životu u stvari znače brojke, metri, mjerenja? Hajde, brojka godina sigurno nije zanemariva; označava ipak u pravilu neke granice preko kojih se ne da ili dade, ali teško. Upravo zato, zacrtao sam ovo ljeto ispenjati još kakav dvotisućnjak; ne toliko radi brojke, koliko radi onoga što takav događaj pruža. Kako takvih u nas nema, valjalo je potegnuti u Julijske Alpe, na čini mi se – najjužniji, a zove se Krn.

Put je podrazumijevao spajanje morskog dijela godišnjeg sa planinskim, a kako se radilo o suboti, najpametnije je bilo izabrati neki granični prijelaz za kojeg malog tko zna. Stoga je pala odluka da se nakon Vagabunda kao prve točke odmora po dizanju od obale, produži preko Fužina i Delnica do Čabra, pa na Prezid. Naravno, subota, podne, špica sezone, ali ispred nas na graničnoj crti – nikoga. Ajde, neka i ja jednom uspijem nešto isplanirati da se ne izjalovi. Nakon posjeta predivnoj gradini Snežnik ručamo u Starom Trgu, a potom siječemo prelijepu i pitomu deželu i preko Logateca malo zaobilaznim putevima (radi radova) odlazimo do ubave Idrije. Čaroban dvorac Gewerkenegg nudi u suvenirnici narukvice od čipke; romantika me osvaja pa Najdražoj kupujemo jednu :) Nakon obavezne kavice i odmora u hladu, a potom i za vrijeme pravog osvježavajućeg pljuska, izbijamo u dolinu ljepotice Soče kod Mosta ob Soči, pa desno preko Tolmina i Kobarida dolazimo do rezerviranog smještaja. Nakon večere, šetnja u dugim rukavima i hlačama; kasnovečernje planiranje uspona i odlazak u krpe. Sutra je, eto, taj željeni i iščekivani veliki dan!

U takvim visinama, ne računajući Sveto Brdo, Dinaru, Bitoraj i ostale naše ljepote, nisam bio već godinama, još otkad sam prije desetak godina obišao nezaboravna Triglavska jezera i Prehodavce penjući se uz Komarču i spuštajući se potom preko Bogatina i Komne na Bohinj. Zato konzultiram besmrtnog Tine Miheliča i njegov Vodnik, umjesto interneta, pa odlučujem krenuti iza pet-pola šest, vozeći se do doma pri planini Kuhinja dok je još mrak i ranojutarnja magla. Najdražoj je otprilike osmosatno hodanje (od toga barem spust po suncu) prezahtjevno, a sinu je rođendan, ali obećava mami da me neće pustiti samoga i da će me čuvati (jer, naravno, godine su tu, srce, križa i ostalo, pa ne smijem sam); zato odlazimo nas dvojica u poduhvat. Dolje nas, po spustu, čeka skrpana rođendanska torta, majstorski načinjena tek od tri-četiri sastojka iz obližnjeg Mercatora, bez miksera i kalupa, ali sa ponajviše ljubavi i zadovoljstva; ta je - pokazat će se, zar je itko u to sumnjao, slađa nego baš sve druge.

Uspon počinjemo kod doma Kuhinja gdje parkiramo vozilo, pa onda strpljivo i polako na vrh. Naravno da sedamnaestogodišnjak – sportaš ima pluća i noge daleko razvijenije od ovog dosadnog starca, pa već u prvih pola sata hvata zalet koji se kasnije pokazuje nedostižnim, ali to je malo važno; važno je ono što čovjek ima u srcu. On, eto, ima nadvladavanje i natjecanje sa samim sobom, a ja molitvu za još jednim danom ljepote i zadovoljstva; svatko po svojoj mjeri. Dao sam mu uputu da se ne razdvaja toliko da me ne može vidjeti (a vegetacija je oskudna ili je gotovo i nema, mislim na onu koja je viša od trave), jer znadem koliko je na tako ipak dužem usponu teško penjati se prateći tuđi tempo i čekati sporijega. Jučer je kišilo, i to kako, pa mali pomalo nesmotreno odabire kraći ali strmiji dio puta, koji čini staza u zemlji okružena vlažnom travom, tako da noge često kližu prema nazad, pogotovo na vlažnom kamenju, jer su gojzerice pune blata. Umiruje me neki dečko što prati dvije-djevojčice a koje sustižem, pa veli da ne brinem i da je mali na dobrom putu (pretvara se već u sitnu točku), a da natrag možemo položitijim i dužim putem, zapadnije od ovog.

Sretna je okolnost što je hrbat planine između penjača i istoka, tako da tek oko devet sati dolazim u zonu sunca. Najbolji dokaz toga jest i činjenica da se sve do negdje pola sata pred kraj penjem u dugim rukavima, a i tekućine ne treba previše. Najvažnije je gledati samo u noge, a okolo kada slikaš, ako se baš mora, jer tako ti ide najlakše: nogu pred nogu, nađeš neki tempo koji je savladiv pa pomalo, minutu po minutu, nekoliko sati, i eto te ne vrhu. Malome je trebalo negdje dva i pol sata, a meni nešto više od tri (kako zapravo piše i u vodiču), ali to je najmanje važno. Ukratko, da nije bilo njega i njegova tempa, odnosno činjenica da sam znao kako je on tamo negdje gore, u visini, među rijetkim oblacima, uvijek je postojala minimalna šansa da me kakva bol ili zadihanost odvrate od nastavka uspona, tako da sam siguran da je društvo u kojem sam išao bilo najbolji motiv za uspješan završetak pothvata. Odlazimo zajedno na vrh, pa potom šampionski veselo pored doma ispijamo sok i pripravke od šumećih tableta magnezija radi grčeva. Pogled je nevjerojatan i otvara se na sve strane, a imamo sreće i što je bura rastjerala oblake te pročistila nebo od jučerašnje oluje. Zapravo, bilo je to jedino jutro u nekih pet-šest dana bez padalina, tako da sam stvarno imao priličnu sreću, budući da drugog termina nije bilo. Eto, tako je to u životu: Biokovo sam morao zaobilaziti i gledati u oblacima dva puta dok se nisam uspeo treći put, a Krn – hvala Bogu – isprve.

Već negdje iza jedanaest sati počinju nailaziti prvi oblaci i to ispod nas (čudan je to osjećaj, pomalo zastrašujuć), jer sjedimo kraj Gomiščkovog zavetišča okrenuti prema provaliji i naslonjeni na stolove kao u nekom baru. Nakon kratke okrepe iz ruksaka odlučujemo početi sa povratkom; dobili smo obojica što smo tražili; nema više razloga igrati se sa planinom.

Povratak je tako ispao daleko lakši nego sam se plašio, znajući za vlastitu nespretnost i nesigurnost na sipini ili vlažnoj zemlji, ma kako brojne i položite serpentine bile. Tu je zapravo najvažnije paziti na svaki korak, jer su noge već umorne i svakom minutom sve opuštenije i teže. Bol prvo nailazi u koljena, pa potom potmulo dolazi i poneki omanji grč u bedrima, ali ohrabruje to što se ona ravnomjerno raspoređuje na sve dijelove nogu, što znači da neću imati većih problema sa pojedinima od njih. Blagotvorno je tako spuštati se uz pomoć štapova, zapikavajući ih pažljivo na suprotnu stranu od noge kojom kročiš i prenoseći dobar dio težine tijela na njih, štedeći noge i koljena.

Negdje sat vremena prije kraja shvaćam da sam potpuno promašio sa proračunom o potrebnoj količini tekućine (dvije litre ukupno po glavi; mali više nije mali kao još prije par godina i pije skoro više nego ja) tako da posljednjih pola sata silazimo praktički bez kapi vode, što ne zvuči strašno, ali u slučaju kakve ne daj Bože nezgode (uganuće, pad...) može dodatno otežavati stvar. U vršnom sloju navlače se, kako smo dalje od podneva, tmurni oblaci, ali zato na nas koji silazimo sunce udara nemilice, premda je temperatura možda tek laganih dvadesetipet stupnjeva. Naravno, sin bi najradije da se spustimo ravno do automobila, pa da smo čim prije u smještaju, ali produljujem put za nekih dvadesetak minuta tako da odlazimo do doma Kuhinja gdje u hladu lipa zatječemo ledeni izvor. Bacam još po tabletu magnezija u bočice, što će se poslije pokazati prilično djelotvornim, čak i za njega (to je njegovo iskustvo: jedna nakon utakmice), pa na klupici odmaramo umorne noge, uživajući u blagotvornim gutljajima. Zahvaljujem dragom Bogu što me obdario ovakvim darovima, udišući spokoj, tišinu, svježinu popodnevnog vjetra pod krošnjama i žubor ledena gorskog potočića, pa konačno odlazimo do automobila. Mali naravno nije još znao odgovor na pitanje koji je najljepši prizor kojeg planinar može vidjeti (skinute gojzerice nakon višesatnog hodanja :). Nadam se, eto, da sam to sjeme ljubavi prema prirodnim ljepotama uspio posijati u njegovoj duši; neka za sada bude zatomljeno tehnologijom, gadgetima i drugim stvarima takve provenijencije, ali ne sumnjam da će se jednom, možda baš onda kada naiđu prve sumnje, teškoće ili boli, taj plamičak razgoriti, da daje svjetlost i toplinu i da kao neka čvrsta točka u svemiru ne da duši da potone u tminu.

I eto cilja: čeka nas bogat ručak i rođendanska torta; osmijesi i zagrljaji; zadovoljstvo i punoća. Umorni se bacamo pod tuš pa nakon obilata obroka odlazimo na popodnevni odmor. Navečer opet zanosna šetnja odsječenim gorskim seocetom, do dva obližnja slapa; tek toliko da noge ne odrvene, a potom i večernji čaj od bazge i lipe u lokalnoj birtiji; za miran i tvrd san.

Sutradan je povratak, ali ne propuštamo, kad smo već tu, iskoristiti sve ljepote doline ljepotice Soče, pa odlazimo i do slapa Kozjaka i do Boke, potom izvor Soče, Vršič, Ruska kapelica... Naravno, kasno popodne je, budući da se prolazi usput, obavezno i uživanje u ljepoti Primarka u okolici glavnog grada susjedne države, ali hajde – gdje čovjek može ovakvog skromnog i zaigranog derana od metar i osamdeset obući od glave do pete za pedesetak eura, a da svi budemo zadovoljni?

Na koncu, hvala mojima što me trpe ovakvoga kakav jesam, zajedno sa svim mojim priredbama i mušicama koje mi padaju napamet. Neki su strpljivo čekali u podnožju i brinuli za logistiku, a neki ispenjali sve to zajedno sa mnom, pa i puno brže; da nema njih, nikad se ne bih ni odvažio na takvu avanturu a kamo li ostvario zacrtano. Nadam se samo da je sjeme žudnje za istinskim ljepotama prirode palo na plodno tlo, pa neka klija. Ne danas, niti sutra, ali doći će dan kada će taj plamičak zasvijetliti, jer takvo svjetlo čovjeku u život znade, eto, donijeti prava bogatstva. Kad bolje razmislim, možda pravi razlog mog uspona i nije bio to da bih osobno vidio nešto što se zapravo dade vidjeti i u podnožju. Možda sam ispenjao taj Krn samo zato, da bih potrebu za slušanjem zova prirode odgurnuo od sebe dalje, u budućnost?