penetenziagite

srijeda, 08.05.2019.

Istra

Uskršnje praznike već smo odavna ove godine ostavili za posjet Istri. Tom jedva nešto detaljnije planiranom izletu velika pomoć bio je i naš kolega bloger Viatrix čije sam postove dosta intenzivno pratio posljednjih mjeseci, a kojem se ovim putem neizmjerno zahvaljujem, jer što zbog nedostatka vremena, a što zbog nekih drugih planova, nismo bili u mogućnosti dosljedno slijediti mnoge izlete sa ovog bloga u njihovom punom obujmu, ali su za mnoge izlete presudne bile ideje i informacije koje sam otuda pokupio. osim takvih, kratkih i nepretencioznih šetnji, plan je bio i – nakon dugo, dugo vremena – naći se i družiti sa mojim prijateljem, a taj se plan – što mi je više od ičega drugoga drago – ostvario u potpunosti; dapače – i više od očekivanja.

Tek nekoliko desetaka kilometara više u ukupnoj kilometraži, a i ne važna okolnost da slovenska vinjeta znatno pojeftinjuje put tom varijantom, utjecali su na odluku da se putovanje otpočne odvajanjem od autoceste kod Črnog Kala, pa zatim sporednim i malo poznatim cesticama ponovno uđe u Hrvatsku i prvo posjeti lijepa i pusta Ćićarija, koja na pojedinim mjestima, osim branja šparoga ili kopriva, nudi i fenomenalne vidike oko Bresta ili Vodica. Nakon obavezne popodnevne kave u Buzetu, odlučujemo se za posjet Višnjanu i nezaboravnom Grožnjanu, što znači i završetak dana prvoga.

Nova avantura otpočinje obaveznom posjetom porečkoj Eufrazijevoj bazilici, koja se zbog očaranosti viđenim i prilike da se u miru ranog dana i pustog objekta doista uživa u njemu, otegla na gotovo čitavo jutro. Nakon toga odlučujemo se za posjet starinama – Mordelama i anđelima u zaleđu Poreča, pa tih nekoliko sati šetnje pustim poljima i gustišem u potrazi za davnim gradinama, stijenama i amfiteatrima koje nalazimo potpuno zapuštene, ali u dovoljnoj mjeri sačuvane da bi čovjek penjanjem na njih osjetio značaj i silinu duha ljudi koji su tu nekada živjeli. Dan završavamo posjetom Limskom kanalu, pa iako je Romualdova pećina bila zatvorena, šetnjom od razrušenog samostana Svetog Mihovila do mora i večerom sa školjkama i plodovima mora završavamo taj bogat, sunčan i topao dan u lijepom Vrsaru.

Slijedeći doživljaj vodi nas iz Labina nizbrdo, šetnicom Sentonina, koja uz bujan i predivan potočić sa mnogim vodopadima i malim jezercima svjetlozelene vode vodi prava lijepom Rapcu okupanom toplim travanjskim suncem. Nakon povratka u Labin i razgledavanja stare gradske jezgre, odlazimo na prvi susret sa prijateljem na istočnu obalu Istre. Popodne protječe u sjećanju na davne dane mladosti, pa zaključujemo da je uputno takvo što začiniti lijepom šetnjom koju poduzimamo u okolici Raklja i Krnice, sa sjajnim pogledima na Raški zaljev i Cres.

Novi dan, Uskrs, nudi i nove planove, a otpočinjemo ga posjetom Pazinu i Beramu, šetnjama do korita Pazinčice i stare crkvice Svete Marije na Škriljinah (freske Vincenta od Kastva ovaj puta ne vidjesmo jer nismo željeli prekidati domaćina u vjerojatnoj posjeti misi), a konačno i odlaskom do osamljenog i predivnog Boljuna, gdje smo u konobi na nekakvoj akciji na koju smo slučajno naišli, pojeli fantastične fritaje sa šparogama za zaista male novce. Povratak nudi posjet tarskoj vali i ušću rijeke Mirne, te šetnjama kamenim obalama uz predivne prizore sunčeva zalaska.

Predzadnji dan planiran je posjet neobičnom i surovom poluotoku Kamenjaku, najjužnijem dijelu Istre, kojeg sam kao golobrad mladac jedini puta vidio još u vojsci na nekakvom gađanju sredinom osamdesetih. Automobilom se sada može dobro građenom cestom nekoliko kilometara iza Premanture, pa zatim ostavljam vozilo u hladu gdje dio ekipe posvećuje vrijeme branju šparoga, a ja odlučujem koliko je god moguće, slijedeći puteljke uz obalu, udahnuti taj prizor divljine uz jak šum nadolazećeg vjetra koji zove promjenu vremena, sa pogledom na predivni svjetionik Porer, napredujući prema samom vrhu poluotoka. Nakon nekoliko sati hodanja slijedi još veće iznenađenje – prijateljev poziv uz obavezno pitanje što se radi, pa u nekoliko sekundi odlučujem da mi je nekoliko sati provedenih sa njime barem malo vrednije od ovakve istinske prirodne ljepote. Brzinski dogovaramo sastanak u Šišanu negdje oko tri popodne, pa se nakon još dobrih sat i pol lutanja pridružujem ostatku ekipe, te poslije obilna obroka iz ruksaka odlazimo ponovno na jugoistočnu obalu Istre. Nakon posjeta lijepom Medulinu i zapuštenoj ali upečatljivoj Marleri, gdje poduzimamo kratke ali nezaboravne šetnje uz obalu, nalazimo se sa njima u Šišanu odlazeći u posjet nekadašnjim – sada zapuštenim – topničkim bitnicama na Sveticama sa predivnim pogledom na pola Jadrana. Vrijeme leti u razgovoru i ponovnom spoznavanju koliko sam sa tim čovjekom bio, a i još sam blizak, i koliko su nam se životi radi različitih zanimanja i prostorne udaljenosti, nedopustivo s protekom mladosti – udaljili, nakon što smo neka od prvih, sada davnih ljeta mladalaštva gotovo čitava proveli zajedno. Obećajem sam sebi, ako ništa drugo, pomoći mu u životnim nevoljama o kojima nerado priča a koje su ga s godinama snašle, ako ne već nikako drugačije, a ono poticanjem na češća druženja i kontakte, za koje vidim da ga vesele i ispunjavaju, kao i mene samoga.

Pretposljednji dan tako završavamo posjetom starom Nesactiumu i oproštajnom pivom negdje oko Loborike, uz obećanje da ćemo se češće nalaziti i družiti tijekom mjeseci i godina koje su pred nama.

Posljednji dan znači i povratak, pa nakon kišnog Umaga odlazimo u vjetrovite ali nezaboravne Buje, a potom pravac autoput. Bilo je to šest nezaboravnih dana odmora i spokoja, koje bi – dakako – valjalo ponekad i ponoviti. Istra zauvijek, premda sam u njoj kao mali ljetovao desetak ljeta po dva mjeseca, ostaje neistražena i zagonetna zemlja u koju se valja vraćati i uživati u svim bogatstvima, ljepotama i novotama koje pruža. Obzirom na to što smo sve posjetili, čovjek se pita ne bi li bilo uputno učiniti neko takvo ponavljanje upravo na istim ovim mjestima. I biti siguran da baš tu nikada nisi bio, jer ćeš uvijek doživjeti nešto novo.