penetenziagite

ponedjeljak, 01.04.2019.

Od Okića do oka

Ima tome već nekoliko tjedana; grane još nisu bile propupale a niti sunce još nije bilo tako jako grijalo kao ovih dana; zaputismo se umjesto prema Medvednici – do Samoborskog gorja. Ta brda, razvedena, ne previsoka, a opet ponegdje običnom namjerniku i zahtjevna za uspon, od početka moga zanimanja za planine (o, kako je to davno bilo, i kao da se zbivalo nekom sasvim drugome) pobuđuju mi interes, jer koliko god da si mislio kako si sve već prošao, uvijek nađeš nešto novo, zanimljivo, neistraženo, ili si ono što si već davno prošao pomalo i zaboravio, pa se pretvorilo u uspomenu, a ne snažan istinski doživljaj kakav ti se desi kada ponovno nogom kročiš na isto mjesto. Ne kažem nipošto da je Sljeme ružnije ili siromašnije; sjeverna strana te planine zaista je na pojedinim mjestima neopisivo lijepa, ali tamo negdje iz Gabreka, Bregane ili Anindola počinju putevi koji su jednu mladost učinili smislenijom, sadržajnijom i ljepšom.

Pa što je na koncu to famozno planinarenje, nego li bijeg? Bijeg od sebe, ili drugih, ili praznine? Sada sam, što pokušavam osvijestiti gotovo svakog dana, u stanju u kojemu – pun zahvale i spokoja - jednostavno nemam potrebe bježati od ičega u svome životu; no, nije život samo ono što se dešava tebi kao pojedincu; život je i ono što vidiš kada se osvrneš na ljude i svijet oko sebe. Dobar dio života čovjek provede tako na način na koji to istinski ne želi, s ljudima s kojima ne želi ili radeći ono što ne želi. Znanstvenici bi to nazvali zakonom ekonomske nužde i otuđenjem, religiji skloni mislioci – dolinom suza, a pjesnici bi se iz petnih žila nastojali potaknuti te na čuđenje, jer samo gledanje svijeta očima prvog čovjeka, djeteta, donosi igru i sreću u ovaj svijet. Da se referiram na protekli post, u pitanju je – rekao bi onaj zloguki a legendarni pater Had, kada su u pitanju mogućnosti i želje – nekakav vid herojstva; ali, hvala lijepa danas na herojstvu – danas ne želimo biti junaci i heroji, nego – neka nam barem na dan bude dopušteno - cvrčci; danas mi se pjeva i smije; srce zastrto brigama i maglom, željno topline i svjetla huči od radosti i goni u svijet prirode, povjetarca, plava neba i tihih šuma. Pa, dajmo mu konačno malo vremena u kojemu neće biti svjesno da to vrijeme teče i prolazi kroz nas i mi kroz njega; neka vrijeme stane, oči gledaju a uši slušaju spokoj, radost i ljepotu.

Ali, avaj. gledati možeš, i slušati, i šutjeti; možeš i mirovati, grijati se, uživati u kakvom zalogaju, prizoru ili zvuku; ali ne možeš ne misliti. A to bi, bez svake sumnje, ponajviše valjalo umjeti: sazdati tišinu u svojoj nutrini.

Koliko god bio zabrinut radi toga što vrijeme već godinama u ovom ubavom kraju, a i daleko šire, polako ali uporno ne slijedi kalendar, pa živi nekim svojim redom i navadom (a to ne može biti dobro, nikako, jer kalendare su ljudi pravili stoljećima i tisućljećima, držeći se čvrsto onoga što se uporno ponavljalo, dajući tako našem rodu sigurnost, stalnost i pouzdanje), ovakvo rano i iznenadno proljeće, svijetlo, izazovno i napadno, budi u tebi stare i nikada do kraja zatomljene potrebe za traženjima, osamljivanjima, odlascima. U osnovi takvog razmišljanja, jest i morala bi biti briga za ono što ostavljamo generacijama koje dolaze, pa ako takvih i nema, ili nisu toliko važne, kao i čitav naš rod, onda ostaje stid zbog toga što smo nedvojbeno u tolikoj mjeri zagrizli u to imanje, sućanstvo, ljepotu, da im povratka nema; pa ma koliko to trivijalno i beznačajno bilo, teško je ne upitati se koliko sam i sam svojim komforom, nebrigom ili lijenošću doprinio općem stanju. Vjerojatno ne malo: ponešto vožnjom, grijanjem, neracionalnim trošenjem vode, produkcijom otpada preko svake razumne mjere, ali ipak – ponajviše – uzimanjem više od onoga što mi treba. Ključ je to za gradnju tvrđave duše kojeg su drastičan manjak u bljedolika čovjeka odgonetnuli još davni Indijanci, spočitavajući pohlepu i lakomislenost. Ja zaista ne znam i ne mogu ni znati jesmo li prešli taj strašni i mračni Rubikon i ima li još uvijek nade u povratak, ali da smo zaglibili u tuzi, samoći i ispraznosti, vođeni takvim načinom života, to teško da se poreći može.

Nisu za takve tvrdnje na žalost presudni argumenti, rasprave, statistike i teorije; sasvim je dovoljno s vremena na vrijeme zagledati se dublje u lica ljudi i gradova kojih se dotičemo u svome životnom putovanju, pa da ti sve bude jasno o tome kako svijet polako ali sigurno odlazi vrit, a pomoći nema, jer je ljudska jedinka korumpirana komforom, trenutkom i nasiljem tjelesnosti, kultom mladosti, agresivne ljepote i negacijom boli. Gdje nema siromaštva, caruje obilje, ali i jedno i drugo donosi mržnju, sebičnost i zatvorenost. Oni koji znaju, ne mogu; oni koji mogu neće; a oni koji hoće – ne znaju. Vrijednosti koje su nam presudne i od kojih se ne znamo otrgnuti (imati, željeti, uzimati) pretegnule su odavna nad sviješću da smo jednobitni sa svemirom i da naš kraj nužno znači nov početak i nov život; ovakav dan i ovakvo okružje kao stvoreni su za to da nas na takvo što podsjete i učvrste u toj barem povremenoj ali snažnoj okrenutosti onome što ne možemo imati jer jesmo. Bol, starost i smrt dio su nas ma koliko ih ignorirali, pa što ih više poricali, poričemo i sebe same. Stoga, valja nam odreći se natjecanja i usporedbe; osude; lakoće govora i gospodarenja jezika poput malog kormila što zanosi veliki, snažan brod u valove nevolja. Osvijestiti treba to da čovjekovo bogatstvo nije u onome što ima, nego onome što i koliko ne treba da bi bio spokojan i zadovoljan.

Valja zapravo šutjeti i slušati, a ljepšeg mjesta za to od osame ove ogoljele okićke čuke teško ćemo, makar na nekoliko važnih časaka, naći. Sada napokon znadem i odakle toj staroj gradini ime: bez sumnje, od važna posla kojeg ti oko zatekne kada te noge gore, visoko do gradine dovuku, a zagledati se u sebe valja.