penetenziagite

ponedjeljak, 24.12.2018.

Laguna u magli

Nevesela je činjenica da se za puno manje novaca do mora najbližeg ovom dijelu zemlje može stići preko Slovenije, nego primjerice preko Delnica, jer se za isti novac za kojeg je moguće kod nas doći npr. do Gospića – čovjek može sedam dana voziti autocestama susjedne nam zemlje, a razlika u kilometraži između npr. Trsta i Rijeke gotovo da je zanemariva, što ponekad mami i na tu, zapadnu varijantu. Meni ne puno veselija činjenica jest i to da je put do mora na toj, drugoj strani popunjen još i mallovima, outletima i sličnim carstvima koja rado zaobilazim (Villesse, Palmanova…) ali neodoljivo privlače dio ekspedicije, no ista mi ipak daje argument da dio družine privučem na putovanje, pa dok taj dio ostavljamo u tim usputnim stanicama, oni koji su željniji prirode i nekoliko sati novih doživljaja odlučuju se posjetiti najbližu crtu obale između Trsta i Venecije: Lagunu di Grado. Ako smijem, za posjet ovom dijelu Italije preporučio bih gotovo praznu, besplatnu i lijepu novosagrađenu brzu cestu što se pruža od Gorizie do Villessea, te se nastavlja na slovenski odvojak autoceste od Razdrtog do Nove Gorice, a omogućuje izbjegavanje Trsta, dok je kilometraža gotovo pa ista. Ukoliko vas zanima priroda na toj, drugoj strani, onda preporučujem silazak sa autostrade u Sistiani i posjet predivnoj Rilkeovoj šetnici, zajedno sa šetnjom do Miramarea, ali o tome nekom drugom prilikom; taj sam dio više puta posjetio, pa me sada vuklo nešto novo. Sveukupna kilometraža puta ovako nije prešla petstotinjak kilometara, dakle sasvim prihvatljivo za vožnju u jednom danu.
Nakon prelaska autostrade, cesta nas prvo vodi kroz tajanstvenu i lijepu Aquileiu, kojom je prolazila jedna od najstarijih cesta na svijetu (Via Aquileia), zajedno sa lijepom ranokršćanskom bazilikom, koju smo posjetili prije nekoliko godina (a u sjećanju ostaju i ukusne calamari a la Dalmatina iz obližnjeg Terza) no u nedostatku vremena žurimo prema mjestu koje nosi znakovit naziv: Belvedere. Vozilo ostavljamo kod neke oštarije iza koje se od kopna odvaja most sa putom za Grado i navlačeći gojzerice upućujemo se uz obalu na jednu i drugu stranu, prvo prema sada zatvorenom ljetnom kampu, uz kojeg je oznaka kako se radi o ornitološki zaštićenom području, a potom i na istok, u maglom zahvaćenu travnatu ravnicu kojom odlazimo prema obližnjoj pineti. Tišina i mir prevladavaju kako se udaljavamo od ceste za Grado, pa iako se neugodna vlaga pomalo uvlači u kosti, ubrzani hod od nekoliko kilometara jamči toplinu i radost. Put uz obalu prilično je zapušten i zarastao, ali to garantira osamu i lijepe prizore, pa uspijevam s rukavicama na rukama okinuti par fotografija na mobitelu. Šteta je što sada nema sunca, kakvo je bilo onomad, kada smo se otputili autom do Grada, ali tako ne bih upoznao posebnu ljepotu ovog kraja pod velom magle koja jedva da se nešto izdigla od tla i mora, pa još jače priječi zvukovima da dopiru do tebe. Puni dojmova i laganog umora od nekoliko sati hoda, zadovoljni se vraćamo do vozila nastavljajući put kroz Cervignano, uz neizbježan zaključak kako bi valjalo jednom, u proljeće, naprtiti bicikle na automobil, ostaviti ga negdje kod Aquileje i napraviti cjelodnevni krug ovim prekrasnim krajem na potezu do Grada i nazad. Eh, da, trebalo bi mnogo toga, a zasada će mi i ovo – bez sumnje - biti više nego dovoljno.
Sretan Božić svima koji ga slave i svako dobro svima od srca želim.