vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 31.08.2018.

Biokovo

Revniji pratitelji mog bloga zasigurno znaju priču o trećoj sreći koja se, eto, ponovno pokazala osnovanom u tzv. slučaju Biokovo. Prije dvije godine na putu do vrha spriječile su me nevera i magla; prošle je godine na povratku s Mljeta pristup onemogućio lipanjski požar što je buknuo pred samo svitanje (pa i nije tako loše da se nisam obreo gore u čekanju), a ove godine nisu se valjano uspjeli organizirati niti munje i gromovi, niti bolesti, niti dalja i bliža rodbina, e da bi nas skrenuli sa čvrsto zacrtanog puta u provođenju istorijske odluke koju smo donijeli večer prije: - Idemo, pa kud puklo!
Autoput od Zadra ravan je i prilično dosadnjikav, ali hrabri spoznaja kako je u ovoj zemlji bilo pameti da se ne ponove greške prošlih dionica (npr. Kamačnik, Bajer…) jer ceste služe dolascima od točke A do točke B, pri čemu znamenitosti valja ostaviti barem nekoliko kilometara po strani. Podsjetilo me i priče nekog starog graditelja Jadranske magistrale o tome kako se onomad, prije pola stoljeća, ratovalo među mjesnim zajednicama samo da bi cesta prošla ispred kućnog praga, pa sada imamo slučajeve Omiša ili Solina… Neka, doći će i to na red.
Uglavnom, kada se od Ravče siđe s autoputa nigdje nema putokaza za Biokovo, nego samo za Makarsku, tako da je pametnije, makar i u sezoni, proći Makarsku prethodnim silazom kod Zagvozda, pa onda tamo, kod Konzuma, skrenuti na cestu koja Makarsku povezuje s Vrgorcem, da bismo s nje skrenuli lijevo prema Biokovu.
Vrućine, tek cijeli jedan dan vremena i prognoza koja je za sutradan već prizivala opasne nevere naveli su nas na potpun poraz pred blagodatima civilizacije, pa smo vozilo ostavili na parkirališu ispod vrha i onda se junački usponom uz legendarno uže popeli na njega; ali je zato Najdraža nakon toga odustala od Vošca, izabravši radije laganu šetnju i odmor pod pinijama na klupama uz cestu, dok smo mali i ja obavili i taj uspon. Pluća i noge šesnaestogodišnjaka daleko su u boljem stanju od ovog starca, ali eto - konačno, mogu reći da je opći dojam neopisiv; radi se o tako dojmljivom i snažnom sudaru kamena i mora da jedino smijem uzviknuti: preporučujem!
Ako je sam vrh Svetog Jure prometan, prenapučen u ovo doba, pa i okrenut više u unutrašnjost, što ga čini prvenstveno točkom osvajanja, onda je Vošac ono što bih nazvao točkom doživljaja. Od njega se provalija pruža prema moru doslovce u visini od najmanje kilometra i gotovo na nekim mjestima pod pravim kutem, nešto kao u crtićima o Štefu Kojotovskome. Ono što je jedino iz mog iskustva usporedivo sa time jest Mangrt, ali tamo, je li, nema mora.
Dakle, Vošac. Tišina, cvrkut ptica i i šum vjetra u travkama. Savršenstvo planine. Šteta što je bura tek slijedila, jer bi očistila pogled valjda do Italije, ali bi vjerojatno nevera koje bi joj prethodila ponovno spustila rampu za dolazak, a taj film, kako sam već naveo, nismo željeli gledati.
Ako sam na Velebit i Dinaru imao i još uvijek imam poriv vraćati se, jer ipak izgledaju bar malo pitomije, onda je Biokovo spomenik snazi i opomena prirode što i najbanalnijem pripadniku ove civilizacije lakomislenosti i samodopadnosti utjera barem malo straha u kosti, garniranog neviđenom i neponovljivom ljepotom. Žrtvovao sam neki imaginarni listopadski ili svibanjski spokoj i tišinu za ljetni doživljaju gotovo pa šušura na planinskoj cesti, ali godine su već tu… nema se što čekati, je li.
Za pohvaliti je i krčmara na Vratima Biokova koji po starom birtaškom običaju zarađuje na cugi, ali umornim izletnicima pored standardno skupog i fensi menija nudi vrlo pristupačna dva-tri jela za malu paru (fažol, filane paprike, gulaš…). Jedinstven doživljaj satiranja graha u gojzericama upotpunjuje pogled na glavu živa i zainteresirana konja koji kroz rupu u ogradi trijema proviruje do stola.
Umjesto ispiranja i namakanja umornih nogu u toplome moru, odabrali smo konačno šok terapiju u nevjerojatnoj i neponovljivoj Cetini, tamo negdje između Blata i Grabove Drage.
Eto, za one kojima kupanje i sunčanje nisu prioritet… neka ostane zabilježena i ova crtica.

Eh, kako sam se već verzirao sa slikicama. Staviš obrnuti red brojeva i editor ih očekivano lijepo ali krivo posloži od šestice do jedinice, umjesto od jedinice do šestice. Ma, milina ;)




31.08.2018. u 11:56 • 21 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 12.08.2018.

Hladne pive sjevera




Ne radi se tu samo o vrućinama. Istina je da svima ovima preko pedesete paralele treba šest mjeseci u godini priuštiti brojku od preko dvadeset na toplomjeru, pa bih ih ja vidio kako bi se oni šepurili standardom, funkcionalnošću zajednice i spokojem (ne računamo tu Izrael, je li tako):))) No, osim što su barbarske provale pretežno morali izvoditi sami sebi (jer se ni Mongolima, ni Turcima, ni Avarima, ni Tatarima očito nije dalo potegnuti tako daleko) čini mi se da polako ispod spomenute paralele dolazi do dezertifikacije, prije svega u glavama, a onda i u zraku i na tlu. Je li to posljedica globalnog zatopljavanja, globalnog povezivanja ili globalnog nečeg trećeg ja ne mogu znati, ali me tek jedan odlazak navečer u oveći dalmatinski grad početkom kolovoza uvjerio da more valja izbjegavati u ta dva mjeseca ako ni radi čega drugog, a ono radi prenapučenosti i skučenosti svih mogućih kapaciteta. Ako ne sjever, onda barem gusta šuma. Eto:)))

Augsburg, Alpsee, Munster, Hochkoenig.

12.08.2018. u 12:01 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.