Marketing
Biokovo
Revniji pratitelji mog bloga zasigurno znaju priču o trećoj sreći koja se, eto, ponovno pokazala osnovanom u tzv. slučaju Biokovo. Prije dvije godine na putu do vrha spriječile su me nevera i magla; prošle je godine na povratku s Mljeta pristup onemogućio lipanjski požar što je buknuo pred samo svitanje (pa i nije tako loše da se nisam obreo gore u čekanju), a ove godine nisu se valjano uspjeli organizirati niti munje i gromovi, niti bolesti, niti dalja i bliža rodbina, e da bi nas skrenuli sa čvrsto zacrtanog puta u provođenju istorijske odluke koju smo donijeli večer prije: - Idemo, pa kud puklo!
Autoput od Zadra ravan je i prilično dosadnjikav, ali hrabri spoznaja kako je u ovoj zemlji bilo pameti da se ne ponove greške prošlih dionica (npr. Kamačnik, Bajer…) jer ceste služe dolascima od točke A do točke B, pri čemu znamenitosti valja ostaviti barem nekoliko kilometara po strani. Podsjetilo me i priče nekog starog graditelja Jadranske magistrale o tome kako se onomad, prije pola stoljeća, ratovalo među mjesnim zajednicama samo da bi cesta prošla ispred kućnog praga, pa sada imamo slučajeve Omiša ili Solina… Neka, doći će i to na red.
Uglavnom, kada se od Ravče siđe s autoputa nigdje nema putokaza za Biokovo, nego samo za Makarsku, tako da je pametnije, makar i u sezoni, proći Makarsku prethodnim silazom kod Zagvozda, pa onda tamo, kod Konzuma, skrenuti na cestu koja Makarsku povezuje s Vrgorcem, da bismo s nje skrenuli lijevo prema Biokovu.
Vrućine, tek cijeli jedan dan vremena i prognoza koja je za sutradan već prizivala opasne nevere naveli su nas na potpun poraz pred blagodatima civilizacije, pa smo vozilo ostavili na parkirališu ispod vrha i onda se junački usponom uz legendarno uže popeli na njega; ali je zato Najdraža nakon toga odustala od Vošca, izabravši radije laganu šetnju i odmor pod pinijama na klupama uz cestu, dok smo mali i ja obavili i taj uspon. Pluća i noge šesnaestogodišnjaka daleko su u boljem stanju od ovog starca, ali eto - konačno, mogu reći da je opći dojam neopisiv; radi se o tako dojmljivom i snažnom sudaru kamena i mora da jedino smijem uzviknuti: preporučujem!
Ako je sam vrh Svetog Jure prometan, prenapučen u ovo doba, pa i okrenut više u unutrašnjost, što ga čini prvenstveno točkom osvajanja, onda je Vošac ono što bih nazvao točkom doživljaja. Od njega se provalija pruža prema moru doslovce u visini od najmanje kilometra i gotovo na nekim mjestima pod pravim kutem, nešto kao u crtićima o Štefu Kojotovskome. Ono što je jedino iz mog iskustva usporedivo sa time jest Mangrt, ali tamo, je li, nema mora.
Dakle, Vošac. Tišina, cvrkut ptica i i šum vjetra u travkama. Savršenstvo planine. Šteta što je bura tek slijedila, jer bi očistila pogled valjda do Italije, ali bi vjerojatno nevera koje bi joj prethodila ponovno spustila rampu za dolazak, a taj film, kako sam već naveo, nismo željeli gledati.
Ako sam na Velebit i Dinaru imao i još uvijek imam poriv vraćati se, jer ipak izgledaju bar malo pitomije, onda je Biokovo spomenik snazi i opomena prirode što i najbanalnijem pripadniku ove civilizacije lakomislenosti i samodopadnosti utjera barem malo straha u kosti, garniranog neviđenom i neponovljivom ljepotom. Žrtvovao sam neki imaginarni listopadski ili svibanjski spokoj i tišinu za ljetni doživljaju gotovo pa šušura na planinskoj cesti, ali godine su već tu… nema se što čekati, je li.
Za pohvaliti je i krčmara na Vratima Biokova koji po starom birtaškom običaju zarađuje na cugi, ali umornim izletnicima pored standardno skupog i fensi menija nudi vrlo pristupačna dva-tri jela za malu paru (fažol, filane paprike, gulaš…). Jedinstven doživljaj satiranja graha u gojzericama upotpunjuje pogled na glavu živa i zainteresirana konja koji kroz rupu u ogradi trijema proviruje do stola.
Umjesto ispiranja i namakanja umornih nogu u toplome moru, odabrali smo konačno šok terapiju u nevjerojatnoj i neponovljivoj Cetini, tamo negdje između Blata i Grabove Drage.
Eto, za one kojima kupanje i sunčanje nisu prioritet… neka ostane zabilježena i ova crtica.
Eh, kako sam se već verzirao sa slikicama. Staviš obrnuti red brojeva i editor ih očekivano lijepo ali krivo posloži od šestice do jedinice, umjesto od jedinice do šestice. Ma, milina ;)
Post je objavljen 31.08.2018. u 11:56 sati.