Oganj.blog.hr

Nacionalne su pravoslavne Crkve: Američka, Ruska, Gruzijska, Bugarska, Rumunjska, Grčka, Albanska, Ciparska i Slovačka, autonomne. Makedonska i Crnogorska pravoslavna crkva su, uz potporu svojih vlasti, bez obzira na veliki otpor Srpske pravoslavne crkve, u postupku ostvarenja stogodišnjeg cilja, samostalnosti. Jedino se unas o Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi ne smije ni pisnuti, a kamoli je priznati, poput ostalih vjerskih zajednica.
Vlast Republike podupire, upitno registriranu, Srpsku pravoslavnu crkvu..
Hrvatsko je kraljevstvo više od 2oo godina imalo vlastitu, autokefalnu, pravoslavnu crkvu. Bila je to poznata Srijemsko-Karlovačka arhiepiskopija, koju je 1690. godine uspostavio katolik, ugarsko-hrvatski kralj Leopold I, sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima a koja je 1707. .godine proglasila autokefalnost.
Srbija nema nikakve veze sa Srijemsko-Karlovačkom patrijaršijom.
Hrvatsku pravoslavnu crkvu, 1920, godine, ukinuo je jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević. Obnovljena je 1942. godine, da bi je 1945, godine, jugoslavenski komunist Maršal Tito, opet zabranio.
Nakon naše pobjede u obrambenom ratu, na čelu s prvim hrvatskim Predsjednikom Franjom Tuđman, 2002. godine predsjednik Vlade RH Ivica Račan je potpisao ništetan ugovor s nepostojećom pravnom osobom naziva “ SPC u Hrvatskoj”.
Dugotrajan proces posrbljavanja Hrvata pravoslavaca, ipak nije bio potpuno uspješan, jer prema popisu stanovništva, iz 2011. godine, oko 11 % svih pravoslavaca se izjasnilo da su Hrvati (cca. 17 000), a za tri četvrtine svih hrvatskih pravoslavaca (cca.135 000) hrvatski jezik je materinji.
Nažalost Hrvatska pravoslavna crkva je i danas, nepoželjna do te mjere da vladajuće strukture ne žele niti utvrditi istinu o pravoslavlju u Hrvata. Kao da vrijeme komunizma i dalje traje.
Dosadašnje su vlasti, uz prešutnu potporu našeg Klera, pod utjecajem manjine Srba u Hrvatskoj i srpskih vlasti, uz Hrvatsku radio televiziju, nekriterijalno, podržavale Srpsku pravoslavnu crkvu i njene laži, dok su Hrvate pravoslavne vjere i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, na čelu s arhiepiskopom Aleksandrom, potpuno ignorirale, iako se diče našim velikanima, Hrvatima pravoslavne vjere, kao što su: Petar Preradović, Nikola Tesla, Svetozar Borojević, Dmitrija Demetar, August Harambašić, Milan Ogrizović, Josip Runjanin…Pokazuju svoje licemjerje.
Pitanju Hrvatske pravoslavne crkve treba pristupiti na isti način kao i prema svim drugim vjerskim zajednicama.
Za podržati je sve kojima će istina, a ne politikantski interesi, biti jedino načelo djelovanja.
Veseli me što su brojni čelnici Domovinskog pokreta Miroslava Škore, pokazali, zasluženu, naklonost Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi.
Samo istina i usklađeni odnosi katolika, vjernika Hrvatske pravoslavne crkve, Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, agnostika, bezbožnika i vjernika drugih Crkvi i vjerskih zajednica, uvjeti su željenog sklada i mirnog života svih naših građana. Pojam suživota u takvim odnosima ne bi postojao. Postojao bi “samo” život, a to i je ono što svi mi, koji volimo Hrvatsku, već dugo želimo.

Branko Smrekar.

U Brdovcu;31. svibnja 2020.

Tijekom službe često letjeh zrakoplovima i helikopterima, a jednom, na poslu, za vladanja SDP-a, i “pješice¨“.
I kako čovjek obično pamti događaje koji nisu uobičajeni, u sjećanju su mi: let starim, rasklimanim, Antonovom 25, u ljeto 1985.godine. Pun avion zagrebačkih vatrogasaca, letimo na ogroman, već desetak dana bukteći, požar na Korčuli.
Hrabri gasitelji bez mane i straha, ali većina prvi put u avionu. Pokušao sam im skrenuti pozornost na našu veliku zadaću i potrebu osvjetljavanja značaja vatrogasaca Zagreba, u to vrijeme, najjače i najcjenjenije postrojbe u ondašnjoj državi, pokušavajući sakriti i svoju nelagodu. Na Korčuli nas dočeka, žestoki, cijenjeni, hrvatski političar, Celestin Sardelić i, pomalo bezpomoćno, zavapi: „Druže komandante spasite nam Korčulu“.
Priključili su nam se vatrogasci iz drugih dijelova Hrvatske i stotinjak pripadnika civilne zaštite.
No pri penjanju, na jedno brdo, s nekoliko žarišta vatre, opremljeni ručnim aparatima za gašenje požara, leđnim brentačama, osjećam da na svakom zavoju ima sve manje ljudi. Dođosmo do vatre.
Svi vatrogasci su tu, a od stotine obveznika civilne zaštite, s nama je ostao sam hrabar, častan čovjek, bez jedne šake, s kosirom u drugoj ruci, koji nam je raskrčivao put i vodio do vatre. Pitam ga, gdje su drugi? Bilo mu je neugodno: „Ah, utekli su“. Nije bilo Kanadera, ali smo ipak , svojim zalaganjem i znanjem, ugasili požar i spoznali svu nemoć ondašnjeg, komunističkog, sustava zaštite od požara.
Prema javnosti, respektabilne,“polakirane“, brojke, milijuni obveznika, respektabilna moć…
“NNI-Ništa nas ne smije iznenaditi“. Velike predstave, ali uz malo, ili nimalo koristi, uz ogromno veličanje, promašenog, sustava.
Virtualna stvarnost.
Lažni sjaj.

A danas? Izbori su pred vratima. Čudom se nećemo moći načuditi antologijskim, narodu neprimjetnim, uspjesima dosadašnje Vlasti, grandioznom međunarodnom ugledu, političkom primatu na europskoj sceni, svekolikim razvojem u svim područjima življenja.
No kako hrvatski narod, uprkos tome što, ponekad, „kasno pali“, nije glup.

Vidi da smo, po mnogo čemu, potonuli na samo dno Europske unije i po razvijenosti, gospodarskom rastu , društvenim kretanjima, moralu i otuđenju od hrvatskog identiteta, Boga i naroda.

No sad se tu kao spasioci, nude već dokazani opsjenari, s puno komunističkog mentaliteta, koji nemaju znanja ni potreban kvantum hrvatstva.
Sposobni su i jedni i drugi, ali, prije svega, za sebe. Narod, izim povlaštenih, od njih nije imao puno vajde.
Zato ne zaslužuju daljnje povjerenje.

I što sad ? Imamo rješenje. Tridesetogodišnje zatiranje hrvatskog identiteta, u narodu i domoljubnim političarima stvorilo je revolt i pokretačku snagu spremnu za promjenu dosadašnjih, loših, vladara..

Miroslav Škoro , sinonim je snage ogromnog, narastajućeg, tima mnogih, domoljubnih, suverenističkih, stranaka i pojedinaca, dostojnih daljnjeg vođenja Hrvatske.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;30.svibnja 2020.

HRVATSKI NAŠ SVAGDAŠNJI

Identitet jedne države čine teritorij, stanovništvo, kultura, i jezik.
Hrvatska ima svoj, hrvatski jezik.
On je sličan srpskom jeziku, ali što je slično, nije isto.
Postoji značajna razlika između hrvatskog i srpskog književnoga jezika. Na fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, stilskoj, stilističkoj i leksičkoj razini.

O neizostavnoj potrebi uporabe hrvatskog jezika, još su davno zborili naši velikani:
Petar Preradović,
„ Ljubi si rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega“;

Vjekoslav Klaić:
Govori hrvatski.
Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se zgoda nadade.

Unas se, nažalost, već više od sto godina u političkom miljeu, javnim medijima i inače, rabe riječi koje nisu hrvatske: nauka, bezbjedno, obezbjediti, region, bukvalno, takmičenje, bezuslovno, aktuelno, zavjesa, zakletva, izvinjenje, saučešće, nedoumica, opekotina, mezimac, preimućstvo…
Slušam i danas u govoru aspiranata za saborske zastupnike i izvršnu vlast, cijeli niz srpskih riječi: usaglsasiti, stepenica, zatomiti, postepeno, predostrožnost, ušićariti…

Neki to čine namjerno, a neki iz razloga što su ih hrvatski jezik, ma kako se on, u propaloj državi, službeno zvao, učili serbokroatisti. Neki od njih „naučavaju“ i danas.

Kako se tome oduprijeti?
Znanošću i hrvatskom politikom.

Bilo je pokušaja:
Prvo je 16. ožujka 1998. godine, pri Ministarstvu znanosti i tehnologije sa sjedištem u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, osnovano Vijeće za normu hrvatskog jezika, da bi tri godine poslije, za vrijeme Vlade Ivice Račan, bilo ugašeno. Dotadašnji predsjednik Vijeća bio je akademik Stjepan Babić, a jedna od članica i Sanda Ham.
U članstvo se Vijeća ulazilo prema znanstvenom ugledu, a ne prema stranačkoj pripadnosti. Zbog toga su u Vijeću bila mišljenja koja nisu bila ista, a ponekad i sasvim suprotstavljena po pitanju normiranja hrvatskoga jezika.

Nakon toga, 14. travnja 2005. godine, ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac, imenovao je Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika.
Ono je bilo savjetodavno vijeće pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, poslije, Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Vijeće je je osnovano za skrb o hrvatskom standardnom jeziku te radi skrbi za veliku jezičnu stečevinu i raspravljanje o pitanjima koja se postavljaju u svezi s njom.
Za čelnu osobu bio je postavljen hrvatski akademik Radoslav Katičić, a za zamjenika akademik Mislav Ježić.

Vijeće je 8, svibnja 2012. godine raspustio ministar znanosti, obrazovanja i sporta, Željko Jovanović.
Ova odluka, koja je ignorirala struku i višegodišnji rad prijašnjih garnitura, rasrdila je znanstvene krugove.

Najzorniju osliku raspuštanja Vijeća dao je akademik Radoslav Katičić:
UGASILI SU NAS, JER IM SMETA DUH HRVATSKOG JEZIKA.

Iz svega prosuđujem da je SDP protiv hrvatskog jezika, a da HDZ-ovu, koalicijsku Vladu, ta problematika, u zadnje četiri godine, nije zanimala. Od 27. svibnja 2000. godine na snazi je Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, ali Zakon o javnoj uporabi hrvatskog jezika, nije ni na vidiku. Sramota.

Završit ću riječima Vjekoslava Klaić:
„Ako kažeš, da si Hrvat, a ne govoriš svojim rodjenim
jezikom, onda naprosto lažeš“.

Hoće li se rješavanje pitanja hrvatskog jezika navesti u programima djelovanja stranaka ili će nas globalisti i drugi hegemonisti, planirano i organizirano, po pitanju jezika, nastaviti podjarmljivati i kolonizirati?
Narod koji drži do svoje povijesti, sadašnjosti i budućnosti, čuva, njeguje i razvija svoj jezik.
Hrvati znaju i govore hrvatski.

Branko Smrekar.
U Brdovcu;28.svibnja 2020.

U posljednje smo vrijeme svjedoci brojnih lutanja onih za koje smo mislili da su bezrezervno za uniju, osvjedočenih, domoljuba, koji Hrvatsku žele izvući iz gliba, u koji su nas dovele dosadašnje vlasti.
Neki su, trojanci, to učinili po nalogu vladajuće stranke, a drugi se ne mogu dogovoriti s Domovinskim pokretom. Oko čega? Oko programa i smjernica, vjerojatno, ne. Nisu zadovoljeni njihovi apetiti, njihovi osobni interesi za mjestima u Saboru RH. To sa, deklariranim, domoljubljem, u ovom vremenu, nema blage veze.
Unosno je biti saborski zastupnik:
-Sabornike čekaju mirovine do 85 posto plaće, a u njih mogu već sa 50 godina.
-Njihove mirovine u prosjeku su pet puta veća od normalnih.
Saborski zastupnik u mirovinu može otići i ako nije odradio cijeli četverogodišnji mandat, nego više od pola, dvije godine. Uvjet je da ima najmanje 20 godina radnog staža i 55 godina života.
Nakon tri mandata u mirovinu već sa 15 godina staža.
Međutim, saborski zastupnik u mirovinu može ići i ranije, ako je obnašao tri mandata te u svakom odradio više od njegove polovice, odnosno dvije godine. Uvjet je da ima 15 godina staža, a mirovina mu iznosi 55 posto osnovice i povećava se za dva posto za svaku godinu staža.



Plaća pojedinih Hrvatskih saborskih zastupnika iznosi oko 21.000 kuna, od čega je 85 posto 17.850 kuna. Ako je dužnosnik radio 20 godina, mirovina mu se računa kao 65 posto toga iznosa, što je 13.650 kuna. Povećanje po godini staža je dva posto, odnosno 273 kune, što za 20 godina iznosi 6.460 kuna. Zbrojeno, on bi primao preko 20.000 kuna, no maksimum je navedenih 17.850 kuna.
Teško je tome odoljeti, ali da li je to razlog koji treba pretpostaviti organiziranom domoljubnom zajedništvu, kao uvjetu za pobjedu Hrvatske?
To nije domoljublje već sebeljublje, vrste: glasajte za mene, meni će biti bolje.
A tko je omogućio ovakvu posebnost saborskih zastupnika u odnosu na pravo „njihovog“ naroda? Sami sebi. To je zametak sustava jednakijih od drugih. Izvor svih zala, koji je Hrvatsku spustio na zadnje mjesto u, gotovo, svim pokazateljima razvoja.
Domoljubi su mali hrvatski apostoli, bez političkih pretenzija, koji svim svojim mogućnostima čine sve da narodu što zornije prikažu istinu i navedu ga da shvate da je „treća opcija“, jedino rješenje za budućnost Hrvatske, poput, naročito vrijednih administratora fb grupe: Škoro-sad il nikada, Maje i Damira, vitalne dame Vikice, koja je uz štake, marljivo skupljala potpise potpore Miroslavu Škori, Šimunu, Ivanu, Anti, Branki i onih gotovo pola milijuna patriota koji glasaše za Škoru.
Osvjedočeni domoljubi su i dva generala Željka, povjesničari Zlatko i Tomislav, Ruža, Tomislavi i brojni drugi, poznati, političari.
Što je moglo, situiranog, uspješnog glazbenika, poslovnog čovjeka i i uglednika, s prevladanim zdravstvenim poteškoćama, nagnati da ugodan život, u namjeri izvlačenja Hrvatske, iz današnje teške situacije?
Samo domoljublje i Dragi Bog.

Vjerujem da se nećemo dovesti u situaciju, koja je dovela do Legende o prokletstvu kralja Dmitra Zvonimira: Dabogda više nikad ne imali, kralja svoje krvi!
Da se to ne bi dogodilo, na izborima ne smijemo glasati za liste na kojima su profanirani političari i one koji su kumovali zabašurivanju njihovih pokvarenosti.

Vjera, ufanje i ljubav, zalog su dolaska na vlast, hrvatske krvi.
To je jedino što nam, ovog trena, treba. Biti svoj na svome.

Branko Smrekar.
U Brdovcu;26.svibnja 2020.

Jučer, 23. svibnja 2020. godine, u organizaciji Hrvatskog kraljevskog vijeća, udruge, u Zagrebu i Beču, održana su obilježavanja stogodišnjice smrti hrvatskog i habsburškog vojskovođe Svetozara Baruna Boroevića od Bojne. Lava sa Soče i Hrvata pravoslavne vjere.

Obilježavanje u Zagrebu, održano je, pred Spomenikom hrvatskim vojnicima palim u 1. svjetskom ratu, na Gradskom Groblju Mirogoj.
U dobroj organizaciji obilježavanja, uz voditeljstvo, člana Stola i tajništva HKRV-a, Borne Kuri, gospodin Ante Brešić pl. Mikulić i jedini preživjeli potomak feldmaršala Boroević, praunuk, gospodin dr. Darko Richter održali su dojmljiva, prigodna, povijestna izlaganja, a Pravoslavni parastos za baruna Svetozara Boroević, odmolio je arhiepiskop Hrvatske pravoslavna crkve, Aleksandar.

Feldmaršal Svetozar Boroević je jedan od najslavnijih hrvatskih vojskovođa u tisućljetnoj hrvatskoj vojnoj i ratnoj povijesti, osobito jer je zahvaljujući njegovim nadljudskim vojnim i ratnim naporima, od talijanskih imperijalističkih osvajanja, obranjena granica na Soči, hrvatska obala i današnja Slovenija . Što se nas Hrvata tiče, da Boroević nije uspostavio i obranio Sočansku bojišnicu, napori Jugoslavenskog odbora, Ante Trumbića, Frana Supila i Ivana Meštrovića, bili bi uzaludni. Italija i Srbija bi prema Londonskom ugovoru, podijelile između sebe zapadnu Sloveniju, Istru i Dalmaciju, te Slavoniju i Bosnu i Hercegovinu, a od Hrvatske bi ostale Reliquiae reliquiarmu olim incluti Regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae.

Slovenci poštuju njegove zasluge. U Ljubljani su po njemu nazvali ulicu, a iznad Nove Gorice posvetili mu spomenik, dok mi svom velikom hrvatskom sinu nismo zahvalili ni grobom.
Na jučerašnjem obilježavanju nije bilo čelnika ni jedne stranke, a na događaju sjećanja nisu se pojavili ni novinari mainstream medija.
Ponekad se kao Hrvat, katolik, koji pokušava živjeti po kršćanskim načelima, nikad stranački involviran, koji daje potporu svim strukturama Hrvata, svih koji se smatraju Hrvatima i svih građana hrvatske, koji štuju, čuvaju i jačaju hrvatski identitet, pitam: kakvi smo to mi, danas, ljudi?
I dok srbi lažima stvaraju mitove o svojim velikanima, Hrvati kao da se srame svoje povijesti pa taje svoje velmože.
I dok su Francuzi Napoleona Bonaparte pokopali u Dome des Invalides, velikoj crkvi s grobnicama svojih ratnih junaka, Svtozar Borojeć je pokopan, 23. svibnja 1920. u Klagenfurtu, da bi 5 mjeseci nakon smrti , 21. listopada , car i kralj Karlo lV dao prebaciti njegove posmrtne ostatke u arkade Bečkog središnjeg groblja.
U prilog , već iskazane ideje o premještanju njegovih posmrtnih ostataka u domovinu Hrvatsku, dr. Darko Richter je sjajno okončao svoje izlaganje: „Nije li vrijeme da se i za nj ostvari ono iz Preradovićeve pjesme: Putnik.

Primi opet svoje dijete,
Primi, vijek će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba,
U tvom polju daj mu groba,
Tvojim cvijećem grob mu kiti!

Kad ćemo, konačno, početi cijeniti sami sebe?

Na upite što je Hrvatsko Kraljevsko Vijeće, prepisao sam:
Hrvatsko Kraljevsko Vijeće (skraćeno HKRV), je udruga građana i potomaka plemića, koja okuplja pobornike naše tisućljetne povijesti hrvatskih kraljevina, kneževina i banovina. Naše plemićke, građanske i narodne kulture, tradicije i umjetnosti.
Ciljevi HKRV su promicanje i baštinjenje tisućljetne tradicije hrvatskih kraljevina, kneževina i banovina, plemstva i građanstva, pritom svjedočeći kontinuitet hrvatske državnosti.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;24.svibnja 2020.

Dolaze izbori, uslijedit će brojna, već, višekratno, viđena obećanja: Idemo u reforme, promijenit ćemo sustav lokalne i područne samouprave, pojačati gospodarstvo, poboljšati socijalnu sliku društva, uzdignuti poljoprivredu, uvesti porezna rasterećenja, poboljšati školstvo, informatizirati društvo, vratiti iseljene, povećati natalitet…bla ,bla, bla. Kao da već nisu bili u prigodi, barem, nešto učiniti.
Gliboko se svima ispričavam, što sam se, sa svojih 0,000026 postotnim utjecajem na odabir vlasti, žestoko opirao njihovim, antologijskim, nakanama.
Ova silna, bojim se utopijska, nadolazeća, obećanja, podsjećaju me na jedan, skoro kobni događaj iz radne prošlosti:
Jednog tmurnog, zagrebačkog jutra, trebah, uz svoje vatrogasne kolege, poletjeti u, sunčani, Vrsar. Čekamo u Lučkom, polijećemo ili ne, letimo, ne letimo. I onda pilot, nakon jednog sata neizvjesnosti, odlučuje: Idemo!
Mala Cessna, s 21 sjedalom, probija se u Cumulonimbus, njišemo se u zraku kao list na vjetru, kao da udaramo u betonske zidove pa poniremo slobodnim padom, oko nas sijeva, grmi, kiši, tuča bombardira avionček, koji podsjeća na malu drvenu trijesku. Vezani skačemo na sjedalima, ko na rodeu, u putničkoj kabini, pilot Kanadera povraća, komandantu Vatrogasne brigade Split, iz oba uha curi krv, svi oko nas, blijedi ko dječja ritica, a ja i moj prijatelj, ludi i šašavi, navijek kad nismo u službi, zafrkavamo se i zbijamo šale, smijemo, kao da nismo s njima. U jednom trenu mu nešto obećam, a on meni, smijući se, “Sad mi možeš sve obećati i onak smo gotovi“.
Sjećam se i teksta, koji sam objavio prije jednih, prijašnjih, izbora:

OBEĆANA ZEMLJA

„Slijede vremena izbora. Sezona lova na neinformirane.
Padat će obećanja: izgradit ćemo 50 tunela, ma što pedeset, izgradit ćemo sto tunela, desetke mostova, ravničarsku prugu, autoputove, energetske tokove, drastično ćemo povećati plaće i mirovine, ne želimo lagati da će biti dvostruke, mi smo iskreni, plače i mirovine porast će za 99,9%, procvjetat će tisuće cvjetova, već na jesen, nećemo čekati proljeće. Ako ćete glasati za nas postat ćemo Obećana zemlja.
Skoro sam siguran da nitko neće upitati: a kome nas to kanite obećati?
„Hrvatska on sale“.
Još Hrvatska ni propala dok mi živimo...a kasnije? Ne znam, bojim se, da ne bude po onoj crnogorskoj seriji: „Đekna još nije umrla ,a kad će ne znamo.“
Mi kao država nećemo propasti, ali me muči jedan problem: Hoćemo li opet postati robovi, bezzemljaši. Matija Gubec i naši stari nisu se borili za Bog zna kakve napredne ideje, oni su se borili za „stare pravice“, mi ni za to. Zato će sve poskupjeti, samo će čovjek pojeftiniti.
A na političkom planu odigravaju se predstave tobože lijevi napadaju tobože desne, a oni naravno uzvraćaju. Sve je to ista pašta, a okrivljuju jedni druge. Da nije tužno bilo bi smiješno, no nitko od njih se nije, antologijski, sjetio da je za sve naše nedaće, kriv drug Tito. Što u suštini i je točno, jer je, kao što reče kardinal Kuharić : Mi ni ne znamo koliko je komunizam razorio dušu čovjeka. Čudno da se taj as opravdanja još nije izvukao iz rukava. Svi bi se složili s „Pasive se habere“.
Nijedni nisu krivi za „najperspektivniju“ zemlju u Europi, svijetu i šire.
Jedna bi neutralna državna institucija (kakvih unas, zasad, nema), s nestranačkim i nezavisnim stručnjacima, trebala evidentirati obećanja i svake godine analizirati najavljena poboljšanja. Bila bi to dragocjena pomoć našem, zaboravnom narodu, posebno pred nove izbore. U izborima smo dosad izabirali one koje nismo trebali. One koji su lagali, a u tko laže taj i krade.
Zato bi bilo dobro da se uz demokratska prava izlaska na izbore, propiše i obveza glasanja.
Prava i obveze idu zajedno. Time bismo spriječiti pasivne birače koji, nakon svakih izbora „jamraju“ i ništa im nije po volji.
Ima jedna prosta narodna izreka, koju naravno ne želim obznaniti pa ću je preurediti: Poslije izbora nema kajanja.
Daj nam Bog pravičnu pamet i nemojmo težiti onoj: Oprosti im Bože jer ne znaju što čine.
Pamet u glavu. Sami si sudimo“.

Danas će obećanja biti drugačija. Usmjerit će se na oporavak , zbog corona virusa, pogoršanog stanja. I dok su rezultati zdravstvenog sustava svezom obrane od virusa, pohvalni, o poduzetim mjerama potpore za oporavak gospodarstva, moći će se suditi naknadno. No, kako se čini, ne treba se nadati ničem dobrom. Teško je, jer smo siromašni. Bogatiji će se lakše izvući iz krize koju je nanio virus.
Kad bih to htio slikovito prispodobiti, rekao bi: ako zdravoj, punokrvnoj osobi uzmeš 450 ml krvi, neće se mdogoditi ništa specijalno, ali ako to učiniš, slabokrvnom, anemičnom bolesniku, posljedice mogu biti kobne. Njemu krv treba.
Kad bih to prenio na buduće izbore, usudio bih se reći: da i Hrvatskoj treba svježa, zdrava, politička krv. Narod je mora izabrati. To je jedino što mu preostaje, ako želi opstati svoj. Sad ili , bojim se, nikad.

Branko Smrekar.
U Brdovcu ;23.svibanj 2020.

Nakon 70 godišnjeg velikosrpskog hegemonizma i ugnjetavanja hrvatskog roda, u državi: Srba,Hrvata i Slovenaca, prvoj i drugoj, komunističkoj, Jugoslaviji, vremenima kad su nas gospodarski iskorištavali, ubijali i u zatvore trpali istaknute hrvatske domoljube, nametali nam svoju lažnu, „srpsku“ povijest, prisvajali naše povijesne velikane i kulturne vrednote te nametali svoju „kulturu“, aspirirali na naš teritorij, preko Srpske pravoslavne razhrvačivali pravoslavne vjernike, nametali se u sportu i na svim drugim područjima, podcjenjivali hrvatsko biće, 1990.godine, srpski su fašistički čelnici, sa svojim poslušnim sljedbenicima, agresivnim brutalnim napadajem, pokušali potpuno utrnuti hrvatsko nacionalno biće, ali, hvala Bogu, zbog godinama, nagomilanog gnjeva Hrvata, zbog srpskog ugnjetavanja, posebno po dolasku na vlast, zbog pokvarenog i pristranog, protuhrvatskog, Haškog suda, neosuđenog zločinca, Slobodana Miloševića; pozitivnih događanja rušenja komunizma u Europi i antologijske određenosti našeg velikana, dostojanstvenika, doktora Franje Tuđmana, za stvaranjem neovisne države Hrvatske, zbog čega ga je hrvatski narod, ponosno, plebiscitarno izabrao za Prvog predsjednika Republike Hrvatske i s njim na čelu, Hrvatski branitelji pobijedili u nametnutom Domovinskom ratu.
Koliko su sva naša ponašanja bila ispravna, kršćanska, svjedoči i to što je Vatikan, na čelu sa Svetim ocem Ivanom Pavlom II , velikim poznavateljem komunističkih zala, ne čekajući druge, odmah priznao Republiku Hrvatsku, što je bio poticaj brzom priznanju i drugih država Europe i ostalih dijelova svijeta.
To je bio jedini trenutak, kad smo mogli postati Država. Da nismo onda, poslije nam to ne bilo moguće.
Zato svaka čast predsjedniku Tuđmanu, Hrvatskim braniteljima i svima koji su pomogli u ostvarenju našeg vječnog sna o svojoj državi.
No kako su nakon toga, na vlast dolazile stranke, koje su Hrvatsku, i zbog osobnih interesa, potopili na dno europske zbilje i pomalo prepuštali stranim interesima, sanjao sam, za predstojeće izbore, stvaranje Domoljubne oluje, svih građana koji istinski vole Hrvatsku, koji će na vlast izabrati poštene , stručne, osvjedočene domoljube, svih provenijencija, sa zajedničkim interesom: Bolja Hrvatska. Ne priznajem besmislene podjele na lijeve, srednje, desne, krajnje, ovakve i onakve.
Priznajem samo podjele na: Naprijed Hrvatska i one koji, zbog osobnog komoditeta, svim silama pokušavaju spriječiti sve potrebne promjene.
Želim vjerovati da će se do izbora ta dihotomija dogoditi i da će narod biti toliko razuman da će izabrati bolji život, sebi i budućim generacijama.
Ivan Pavao II je Poljacima, u kritičnim vremenima, rekao: Ne bojte se.
Hrvati se u Domovinskom ratu nisu strašili neprijatelja.
Nemojmo se danas bojati sebe i skrivati iza vlastite sjene.
Konačno odlučujući o novoj Hrvatskoj vlasti, odlučujemo sami o sebi.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;21.svibnja 2020.

Žao mi je što nije donesen Zakon o obnovi Grada Zagreba. Žao mi je građana, kojima se, zbog toga, neće odgovarajuće i na vrijeme, pomoći. Žao mi je i onih koji s tom sramotom suosjećaju.
Ma mi je najviše žao onih, koji su svojim glasovima, izabrali one koji su im učinili ovo zlo.
Sadašnja opravdanja vlasti da je sve u postupku i da će sve riješiti novi saziv Sabora, vrijeđanje je birača.
To su priče i bajke, kojih se ne bi se posramila ni braća Grimm, ali dokazuju narodnu: Brigo moja prijeđi na drugoga. Dosadašnja se vlast obdržavala „žetončićima“, koji su svojim ponašanjem, eklatantno dokazali da im je vlastiti interes jedina premisa, a da im narod nije ni u primisli .
Žetončići nisu volja naroda.
U slijedećem sazivu sabora, takve bi se anomalije trebale suzbiti. Kako razmišljam o metodama utrnuća te rak rane demokracije
PRIJELAZI IZ STRANKE U STRANKU ZA VRIJEME MANDATA
U Hrvatskom saboru moraju sjediti zastupnici za narod, a ne samo stranački poslušnici. Svaki prijelaz zastupnika, iz oporbe u vladajuću stranku ili koaliciju, pa i okrenuto, mora biti podvrgnut valorizaciji glasača, koji su ih izabrali. To treba učiniti reizborima, najbolje elektroničnim provjerom povjerenja, u izbornoj jedinici u kojoj su izabrani. Reizbori ne mogu biti češći od godine dana.
Pritom u slučaju negativnog stava birača, izabrati druge zastupnike pod istim uvjetima prethodnog biranja, a striktnim praćenjem svih okolnosti i posljedicama prijelaza, nadzor nad zastupnikom, rođacima i prijateljima, utvrditi da li se radi o „žetončićima“ ili o časnim ljudima koji se, zbog interesa naroda, više na slažu s politikom svoje stranke.

Demokracija je volja naroda.
Volju naroda treba vazda poštivati.
Branko Smrekar
U Brdovcu;18.sijećnja2020.

Sabor je raspušten.
Narod napušten.
Pobudimo nadu, koliko god da je teško, nismo sami!
Bog je naš spasitelj.

Branko Smrekar
U Brdovcu;18.svibnja 2020.

Svakodnevno gledam friške vijesti o novooboljenim od corona virusa. Jedan dan, u početku, velim supruzi Antonelli : „Gle, ministar unutarnjih poslova je postao i spiker“, a ona: „Ali mu dobro ide“. Fakat, kaj je, je. Bila je u pravu.
U početku epidemije, kao vatrogasac, smatrao sam, da, sukladno spoznajama inozemnog iskustva u obrani protiv širenja zaraze, karantenu treba uvesti odmah, mam, taj čas, sad, a ne kaskati za širenjem virusa.

Rekao sam to poštovanom, svima omiljenom, obiteljskom liječniku od najvećeg povjerenja, Miri, a on mi je rekao da bi u tom slučaju, nastala opća panika u stanovništvu.

Gospodina ministra unutarnjih poslova i potpredsjednika Vlade Rh, prvi sam put vidio, za, susjednim, barskim stolićem, u razgovoru, s ondašnjim Predsjednikom Republike Hrvatske, Stipom Mesićem, na NATO vježbi zaštite i spašavanja „Idassa 2oo7“, u Zadru; drugi put, u prolazu, na šetnici u Zaprešiću, a treći, na promociji, za naš kraj i domovinu, dragocjene knjige, omiljenog nam, pisca, pjesnika, domoljublja i prijatelja Branka Zbukvića: „Lijepom našom odzvanja vam ime“, o poginulim Hrvatskim braniteljima našeg kraja. Pritom me ugodno iznenadila i razveselila ministrova opservacija da se doprinos Ministarstva unutarnjih poslova u Domovinskom ratu, ne vrednuje na potreban način. Mislim si: Hvala Bogu, konačno se jedan, visoko pozicionirani, dužnosnik toga, javno sjetio.
Doktoricu Alenku Markotić prvi sam put, u sklopu služenih zadaća, vidio u Infektivnoj klinici, dok još nije bila ravnateljica. Pokazivala nam je posebnu, apartnu, prostoriju, s naročitim predprostorom, za potpunu izolaciju pacijenata. (sustav odnosa: tlaka, pretlaka, podtlaka, ventilacije, s potpunim brtvljenjem i apsolutnom zaštitom zdravstvenog osoblja). Toliko se uživjela u demonstraciju sustava i da je stručnom prezentacijom odavala osobu koja živi svoj posao, svoje poslanje.
Gospođu Maju Grba Bujević, upoznao sam u sklopu edukacije obveznika civilne zaštite, o prvoj, medicinskoj pomoći. Pokazala je veliku vještinu, brzinu i snagu, da sam pomislio: Bila bi i dobar vatrogasac, a pogotovo nastavnik za, novouvedeni, nastavni predmet školovanja za vatrogasno zanimanje: Prva medicinska pomoć.
Iako će se rezultati djelovanja stožera, po pitanju obrane od covida 19, uvidjeti tek za dvije godine, u usporedbi s nekim drugim državama, naša se koncepcija sprječavanja širenja virusa, pokazala uspješnom. Ali, kako su mjere zaštite izazvale teške popratne posljedice u svim područjima življenja, politika je bila prisiljena poduzeti izvanredne mjere u uređenju društvenog ponašanja. Ne znam koliko su članovi stožera, pod pritiskom potreba i političkih utjecaja, pristali mijenjati prvotna određenja, ali neke se izjave čine nedosljednim, suspektnim: Treba maska, ne treba maska. Danas si bioterorist, sutra, za istu stvar, više nisi. Razmak jedan metar, tri metra, dva metra pa ako nema uvjeta za dva, onda može i metar i pol.
To me jako podsjeća na objašnjenje, serbokroatista, da li se neka riječ piše odvojeno ili zajedno i, onda, nestručnog , solomunskog, rješenja: može ovako i onako.
Svi članovi stožera su pripadnici vladajuće stranke. Pitanje je da li su to najveći stručnjaci u svojoj, liječničkoj branši ili su postavljeni na čelna mjesta i zato što su stranački opredijeljeni. Mislim da njihovo naglašeno hvaljenje članstvom u vladajućoj stranci upućuje na, promišljeni, ključ njihova odabira u stožer.
Naravno da vrhunska stručnost nije garancija za sposobnost dobrog rukovođenja. Tu bi nešto mogli reći i zaposlenici tih ustanova, a znam da bi njihova mišljenja, ponegdje, mnoge začudila.
Osobno sam uslugama svih segmenata zdravstva, jako, zadovoljan, od obiteljskog liječnika, zaprešićke Hitne medicinske pomoći, bolnica: Sveti duh i Merkur, do Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.
Sad se neke stranke žale da će vladajuća stranka, uspjeh u borbi protiv virusa, iskoristiti za nakanu pobjede na parlamentarnim izborima, kao da bi se one, u istoj prigodi, ponašale drukčije.
Zanimljivo da, već viđeni, aspiranti za vlast, glume da su uvijek spremni za izbore. Teško mi je to vjerovati. Pasalo bi im da izbori budu čim kasnije, iz razloga što će opća situacija državi biti sve teža. A što bi trebali, nego lagati? Raskopčati košulju, poviknuti: „Kukavice pucajte u prsa“ i otpjevati „Treću internacionalu“?
Iako to i ne bi bilo u diskrapanci s njihovim svjetonazorom.

Narod na izborima mora razmislili, da li je obrana od corona virusa, jedina stvar koja ih, u nastavku življenja, zanima, jesu li zadovoljni svojim životom i uvjetima življenja i perspektivom ljudi u Hrvatskoj, dok bi Domoljubna koalicija, po meni, trebala analizirati rad vladajuće stranke, ukazati na njihove stranputice i ponuditi Programe, koji će birače uvjeriti da će im njihovim izborom, biti bolje. Pritom bi zalaganje za što veću suverenost Republike Hrvatske, po mom mišljenju, morao biti osnovni uvjet pri odabiru birača, koji vole našu Hrvatsku, za koga će glasati.
Siguran sam da će za vladajuću stranku glasati svi oni koji od nje imaju koristi, kao i oni kojima je sat stao devedesetih godina, dok će ortodoksni komunisti glasati za svoju partiju.
Koliko će glasova dobiti domoljubna koalicija , ovisi o njihovom Programu i njegovoj prezentaciji biračima.
Zbog nekorektnog, sluganskog, pristranog, navijačkog odnosa, većine javnih medija, ne mislim da mogu pobijediti samo predizbornim skupovima i svekolikim javnim promocijskim metodama, ali imaju pobjednički potencijal, u nas pola milijuna domoljuba, poštenih namjera, bez političkih ambicija, koji smo glasali za Škoru, uz uvjet da se čelnici domoljubne koalicije, reverzibilno povežu sa svojim dosadašnjim glasačima i obznane im osnovne smjernice rješavanja ključnih problema, kako bi oni mogli svojim rođacima, prijateljima i znancima, osobnim kontaktima i društvenim mrežama, omogućili istinite informacije, koje će ih usmjeriti na odabir, kojim će njima i njihovim naraštajima, omogućiti bolji život u Republici Hrvatskoj. Budimo iskreni, čestitom čovjeku rođaci i prijatelji, više vjeruju nego, nekom binskom uzvaniku, za kojeg se mnogi pitaju: tko je pak taj?.
Pritom ne ispuštam istinu, da se jedino Dragom Bogu može , bezuvjetno vjerovati.
Prednost domoljubne koalicije je i ta što su brojčane najveće stanke, dosad imale višekratne prigode učiniti dobro za Hrvatsku, ali su je, po mom mišljenju, iz osobnih razloga, u mnogo čemu, potopile na zadnje mjesto u Europi.
Stvarni, čestiti domoljubi, do sada, nisu imali prigodu vladanja.
Po uzoru na, naš, vatrogasni pozdrav:
„Boga slavi, bližnjega izbavi“,
predlažem novi:

„BOGA SLAVI, HRVATSKU IZBAVI“.

Branko Smrekar
U Brdovcu;18.svibnja 2020.

U spektru pristranih, navijačkih, sluganskih, kalkulantskih, korumpiranih, neobjektivnih, ponekad, bezobraznih, često protuhrvatskih medija; tvornica poluistina, laži i difamacija; već desetljećima, kao jedina svjetla točka prikazanja istine, djeluje Glas Koncila.
Glas Koncila kao katoličke vjerske novine, još od 6. listopada 1962.godine,izvješćuje o događanjima u Crkvi hrvatskog jezika i općoj Crkvi te s vjerničkog stajališta promatra druge važne događaje, osobito u svjetlu etike, kršćanskoga morala i katoličkog društvenog nauka.
U svojoj povijesti Glas Koncila je imao samo trojicu glavnih urednika: Vladimira Pavlinića (1963- 1972), legendarnog Živka Kustića (1972. 1990.) i Ivana Miklenića (1990).
Već se iz te činjenice da zaključiti kako uređivačku koncepciju tog lista, prate stabilnost i kontinuitet.
U Glasu Koncila je uvijek mnoštvo korisnih članaka. Jedan od njih, mons. Ivana Miklenića, o smjeni dr. Bore Nogala, pod naslovom “Zavjera protiv istine“ od 19. siječnja 2020. već sam objavio. Gospodin Miklenić impresionirao me i novim stavom o nadnevku izbora za Sabor Republike Hrvatske:

KRIZA ZAHTIJEVA SUOČAVANJE, A NE BIJEG
Prijevremeni izbori bili bi štetni
„Hrvatska nije pravo ni predahnula s početkom procesa popuštanja strogih protuepidemijskih mjera, a već joj se najavom parlamentarnih izbora za početak srpnja nameće novo sustavno odvraćanje od aktualne stvarnosti. U vrijeme kad nipošto nije moguće poznavati razmjere štetnih posljedica prijetnje širenja koronavirusa i reakcija na pojavu toga virusa, u vrijeme dok je jako puno ljudi zaraženo velikim strahom, čak i panikom, hrvatskim građanima umjesto kakve-takve normalizacije života i djelovanja nameće se političko i politikantsko nadmetanje za zadržavanje odnosno osvajanje vlasti. Premda vladajući, o kojima zapravo najviše ovisi kad će biti parlamentarni izbori, službeno nisu potvrdili, mediji, a i neki političari barataju s datumom 5. srpnja kao danom izlaska na birališta. Nije jasno jesu li taj datum novinarima i nekim političarima kriomice, potiho priopćili predstavnici vladajuće garniture ili su izvor za taj datum opozicijski političari (koji svoju spoznaju crpe iz izvora stvarnih upravitelja Hrvatske), no više događanja opravdava slutnju da su vjerojatni izbori zacrtani baš u tom terminu.
Odgovorni političari nipošto ne bi smjeli bježati od suočavanja s novonastalom situacijom na međunarodnom planu i aktualnom rastućom gospodarskom i financijskom krizom, a politička odluka o prijevremenom raspuštanju Hrvatskoga sabora značila bi upravo bijeg od suočavanja s krizom.
U tom kontekstu mogu se razumjeti apsolutno ničim izazvane grube riječi predsjednika države o bacanja ploče postavljene u čast pokojnim hosovcima poginulima u oslobađanju Jasenovca koje su zapravo »bačena kost« političkoj javnosti u kojoj upravo pred parlamentarne izbore ipak mora doći do diferencijacija da bi se opravdalo hrvatsko skromno, uvelike predvidljivo i prividno višestranačje. Glodanje te »bačene kosti« upravo je ono što je u predizborno vrijeme najpotrebnije političarima bez obzira na stranačku pripadnost ili na predznak političke orijentacije. Također i predstava, odigrana u petak 1. svibnja u Okučanima, u kojoj je uz vladajuće ponovno sudjelovao i Predsjednik, nova je, a zapravo već prastara i otrcana »bačena kost« za iniciranje podjela na pitanjima koja udaljavaju svijest od sadašnjega stvarnoga kriznoga trenutka i vrlo zahtjevne, možda čak i tjeskobne bliske budućnosti. Na djelu je politička igra odnosno politikantstvo koje je potrebno jedino i isključivo političarima za zavaravanje birača. I tretiranje Nacionalnoga stožera za civilnu zaštitu – koji su političari bez obzira na ideološko-političku obojenost, glavna struja javnoga mnijenja i mnogi mediji donedavno glorificirali do neba, a sada ih sve više gledaju kroz stranačke naočale – jasno je očitovanje da je prošlo vrijeme kakvoga-takvoga zajedništva odnosno da nastupa vrijeme u kojem »svaka ptica svomu stranačko-političkomu jatu leti«.
Ipak sa stajališta općega dobra za cjelokupno hrvatsko društvo potrebno je postaviti pitanje je li stvarno opravdano gotovo šest mjeseci prije isteka mandata fokus javnosti usmjeravati na zadržavanje ili osvajanje političke vlasti u Hrvatskoj. Naime, četverogodišnji mandat sadašnjega saziva Hrvatskoga sabora, koji je konstituiran 14. listopada 2016. godine, istječe tek 14. listopada ove godine, i redoviti parlamentarni izbori trebaju se po slovu Ustava održati najranije mjesec dana odnosno najkasnije dva mjeseca od isteka mandata zastupnika Hrvatskoga sabora. Sadašnja garnitura na vlasti ima na raspolaganju gotovo pola godine, relativno veliko razdoblje koje se u Hrvatskoj u aktualnoj u potpunosti neprepoznatoj krizi nipošto ne bi smjelo olako prokockati. Već dosadašnji tijek krize u EU-u i Hrvatskoj pokazao je koji su nužni zaokreti ponajprije u hrvatskoj gospodarskoj politici i političari koji stvarno žele služiti dobru hrvatskoga društva i hrvatske države ne bi ih smjeli ni ignorirati ni odgađati.
Ne učini li sadašnja garnitura ništa glede tih vrlo konkretnih i prepoznatljivih zahtjeva i potreba, glede jačanja proizvodnje, osobito poljoprivredne, glede jačanja stupnja energetske i financijske neovisnosti, nego radije raspusti Hrvatski sabor, sljedeća će se vladajuća garnitura s tim istim pitanjima suočavati sa zakašnjenjem dugim barem godinu dana jer ranije ne će biti sposobna pohvatati ni sve konce da bi mogla donositi prave odluke. U krizi izgubiti tako relativno veliko razdoblje obično ima katastrofalne posljedice i uvijek je traženje rješenja i izlaska dodatno otežano i izgledi za uspjeh bitno su smanjeni. Odgovorni političari nipošto ne bi smjeli bježati od suočavanja s novonastalom situacijom na međunarodnom planu i aktualnom rastućom gospodarskom i financijskom krizom, a politička odluka o prijevremenom raspuštanju Hrvatskoga sabora, što je preduvjet za raspisivanje parlamentarnih izbora, značila bi upravo bijeg od suočavanja s krizom. Sadašnja vladajuća garnitura, koja je, vođena parolom stabilnosti, političkim i ideološkim kompromiserstvom, sve do sada izbjegavala donošenje rješenja koja jedina odgovaraju hrvatskim konkretnim prilikama uzimajući u obzir stvarne hrvatske komparativne prednosti, sada, na kraju mandata, ima priliku osvjetlati svoje lice. Hrvatska je posljednjih 20 godina potratila previše vremena na kojekakve iluzije i moderne mitove pa sadašnja kriza zahtijeva odlučno reformsko djelovanje u smjeru obnove proizvodnje i vraćanja legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima“
Smatram da bi nas redovito čitanje Glasa koncila, više usmjerilo kršćanskim vrednotama i približilo Dragom Bogu . Bog nas voli.
Napuštanjem Boga napuštamo sebe.
Branko Smrekar
U Brdovcu;17.svibnja 2020.

Ponosan sam što će se danas,16. svibnja 2020. godine, kao dio programa obilježavanja 75. obljetnice Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda u svibnju 1945., u Katedrali Srca Isusova, u Sarajevu, služiti sveta misa.
Misu će, prema zajedničkom odabiru biskupa iz Hrvatske i Bosne Hercegovine, prevoditi vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić.
Raduje me da je potporu Svetoj misi dao i Reis-ul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Husein Kavazović.
Kad sam pročitao tu informaciju, sjetih se da sam 28. svibnja 1984. godine vodio intervenciju gašenja požara krovišta Zagrebačke džamije i Islamskog centra, da nam je muftija Ševko efendija Omerbašić, iskreno zahvalio, da sam neka odjela kupio u salonu Salima Šabića i nešto posebno značajno: u sklopu susreta Međunarodne konferencije religija za mir, pozivom dr. Mladena Karađole, bio sam na dobro organiziranom, ugodnom susretu u Islamskom centru u Zagrebu. Tijekom susreta, za vazda sam upamtio jednu misao: Svi sukobi i ratovi nastaju zbog pomanjkanja vjere.
Bog nas spaja.
Ove godine, nažalost, nisam u prigodi biti na komemoraciji Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda u svibnju 1945.
Prošle sam, na komemoraciji u Bleiburgu, bio u društvu arhiepiskopa Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandra. Nakon povratka u Brdovec, objavih tekst pod naslovom:
BLEIBURG
U subotnje jutro, moja supruga, ja i više prijatelja, krenusmo u Bleiburg. Putujući kroz Sloveniju, pred jednim manjim graničnim prijelazom za Austriju, sustigli smo Zastavu 101, Beogradskih registracijskih oznaka. Znao sam da ne idu s nama pa sam pomislio da oni komemoriraju srpskog sveca Nikolaja Velimirovića, vjerskog ideologa, srpskog antisemitista, o kojem je portal Telegraf objavio, da je, još prije nego što je Hitler došao na „veliku scenu“ i počeo svoj pokolj širom svijeta. Nikolaj je napisao da je Hitler došao na ideju svetog Save i kao laik pružio svom narodu najvažniji posao, što je imanentno jedino svjetitelju, geniju i velikom heroju. Treba spomenuti i da je Nikolaju Velimiroviću, 1934. godine Adolf Hitler osobno predao visoko odličje.
Mislim si, dobro, demokracija, ali gle, vozeći se, u uzvaničkom vozilu, kroz policijske barikade do samog pješačkog prijelaza u označeni prostor komemoracije, ugledasmo dvije male skupine demonstranata, sa barjacima propale Jugoslavije i drugim komunističkim simbolima. Dakle, uistinu nisu došli na komemoraciju, nego je ometati. MI smo se na komemoraciju svim žrtvama Bleiburga i Križnog puta došli pomoliti za spokoj duša svih nedužno stradalih u poratnim vremenima.
Zabranjuju li to malobrojni prosvjednici, antikrsti i vjerujem plaćenici, moliti se Bogu? Da li je to demokracija? Žele li oni uništiti hrvatsku dušu? Ne, neće uspjeti.
Predivna propovijed Krčkog biskupa, simpatičnog i dragog Ivice Petanjak, bila je oslika hrvatskog duha, čovječnosti, ustrajnosti i dobrote. Dobro je da je održana i molitva za žrtve islamske ispovjedi. U ime Mešihata islamske zajednice u Republici Hrvatskoj izmolio ju je Idriz efendija Bašić.
Predstavnika Srpske pravoslavne crkve nije bilo, ali je, Bogu hvala, bio nazočan arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve, gospodin Aleksandar Radoev Ivanov. Imao sam čast biti u njegovoj blizini. Oduševio nas je i poučio mnogim, meni nepoznatim spoznajama. Pročitajte knjigu pod naslovom „Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će“ Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra i jednu od recenzija knjige, gospodina, Đure Vidmarović: https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/dvidmarovic/29480-duro-vidmarovic-o-knjizi-hrvatska-pravoslavna-crkva.html.
Upoznat će te se sa nečim što još, vjerojatno, niste znali, primjerice: Nikola Tesla nikad nije rekao da je srbin. Otac mu je bio pravoslavni svećenik, rođen 1856.godine u Karlovačkoj arhiepiskopiji. U to vrijeme, na tom području Srpske pravoslavne crkve nije ni bilo.
Na komemoraciji je bilo za očekivati i dolazak čelnika zakonodavne i izvršne vlasti kao i predsjednice Države. Nije bilo ni jednog, jer nisu prosudili da moraju biti uz naš (svoj?) narod. Oni su pompozno čekali kancelarku Njemačke.
Gospođa Angela Merkl je poučavala kako dalje i za koga glasati. Ma nemoj. Valjda i sam mogu, po našim životima, standardu življenja, stanju u državi i njenoj perspektivi prosuditi za koga ću glasati. Meni tutor ne treba.
Osliku naše zbiljnosti vidjeh subotnjim proputovanjem kroz Sloveniju. Nakon puno godina ugledao sam stado krava na ispaši, magarce, domaće životinje, sve uređene kuće i okućnice, lijepe gospodarske objekte, izorana i posađena polja, pokošene livade, industrijske pogone....
Nema zapuštenih površina. Poljoprivredna su zemljišta privatno vlasništvo, a u nas poljoprivrednici plaćaju koncesiju državne zemlje, ponegdje, mnogo više nego inozemni koncesionari. Zar bi bio grijeh podijeliti zemlju u vlasništvo hrvatskom čovjeku koji je želi i može obrađivati?
Po završetku komemoracije na Loibuškom polju, navečer gledah televiziju i čitah portale.
Sredstva javnog priopćavanja uz prvenstvo događanja svezom predizbornog skupa u Ciboni, oglasila su se, u kraćem trajanju i o Bleiburgu i to po njima jednako važnim događanjima: o Izgredu, izvan površine namijenjene komemoraciji, navodno nakon njena završetka, jedne revoltirane(?) osobe, koja je digla ruku u znak nedopuštenog pozdrava; o šačici, valjda ne više od pedesetak demonstranata i, po njima, trećem, o komemoraciji žrtvama, na kojoj je bilo dvadesetak tisuća domoljuba. Lako je izračunati omjere:0,0049% izgrednik, 0,249 % demonstranata i 99,74% sudionika komemoracije. Značenje veličanstvenog događaja i njegov bitak da i ne spominjem. Do kada će nam antikrsti i plaćenici voditi javne medije? Sve dok se ne izborimo za istinoljubivost!
Volio bih da se komemoracija nastavi i da se već sljedeće godine na skupu omogući riječ i arhiepiskopu Hrvatske pravoslavne crkve, Aleksandru. Bio bi to veliki poticaj jačanju hrvatskog duha i bića, katolika i pravoslavaca, koji vole svoju Domovinu Hrvatsku.
U boj, u boj, vi hrvatska braćo....
Branko Smrekar
U Brdovcu; 22. svibnja 2019.
Svim žrtvama zločina u Bleiburgu, kao simbolu tragedije hrvatskog naroda i Križnom putu: Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svjetlila im, počivali u miru Božjem.
Branko Smrekar
U Brdovcu;16.svibnja 2020.

Prvi i najjači, iz serije potresa Grada Zagreba, dogodio se 22. ožujka 2020.godine.Odmah iza nepogode, prišlo se spašavanju ugroženih osoba i saniranju objekata i prostora, koji su predstavljali najveću opasnost.
Najveći dio opasnog posla na visinama: spašavanja ugroženih osoba i sanacije građevina na visinama: skidanja dimnjaka, rušenja dijelova zgrada, uklanjanja opasnosti, pokrivanja krovova i drugog učinili su profesionalni i brojni dobrovoljni vatrogasci, alpinisti-volonteri, pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja…
Za trajni popravak oštećenih stambenih objekata i rješenja problematike građana, čije se stambeni objekti ne mogu popraviti bilo je potrebno donijeti Zakon o obnovi Grada Zagreba. Zakon još nije donijet, a za ove vlasti ni neće, jer je tek danas, 14. svibnja 2020. godine, zbog borbe, za utjecaj i popratne prigode raznim manipulacijama, između Vlade RH i gradonačelnika, pušten u javnu raspravu.
Zakon o obnovi Grada Zagreba, donijet će slijedeća vlast. Agonija stradalih građana Zagreba počet će se rješavati tek na jesen, a riješiti? Samo Bog zna.
Dokaz je to da su silne lamentacije i hvaljenja sustavima nacionalne sigurnosti, zaštite i spašavanja, civilne zaštite.. i njihovim spremnostima, vrlo upitne.
Često nam se u životu događa nešto, za što, u početku mislimo da je loše, a kasnije vidimo da to nije bilo slučajno, jer je dovelo dobrom rješenju. Božja volja.
Mnogi smatraju da je prijedlog Zakona o obnovi Grada Zagreba, loš.
Na jednom sam portalu pročitao intervju s prostornom analitičarkom, koja se iznimno angažirala oko gorućih problema u Gradu Zagrebu:
ŠARLATANSTVO NA RUŠEVINAMA

Iako će uskoro biti dva mjeseca od potresa u Zagrebu, centar grada je još uvijek opasan vrpcama koje upozoravaju na moguće padanje žbuke ili crjepova, tu su i bageri i dizalice, mnogi stanovnici, iz centra grada i Markuševca, i dalje nisu stambeno zbrinuti, a tek je ovih dana premijer Plenković, nesumnjivo potaknut predizbornim vibracijama, najavio da će se one koji nemaju gdje stanovati zbrinjavati na račun države. I donošenje zakona o obnovi grada upalo je u predizborni škripac: Plenković je najavio “kraće” javno savjetovanje o zakonu o obnovi Zagreba nakon potresa, a ministar Štromar – njegovo moguće upućivanje na glasanje već idući tjedan. A struka, građevinari, arhitekti i urbanisti, već tjednima upozoravaju da su ponovno – zaobiđeni.

Prostorna analitičarka dr. Marina Pavković:
„Za loš zakon ne postoji dobar tajming, a ovaj zakon je loš. To znači da ga ovakvog kakav jest ne treba usvajati ni sad ni kasnije. Prije svega smatram, a u tome nisam usamljena, da se obnova može sprovoditi po postojećoj zakonskoj regulativi i da se bespotrebno potrošilo vrijeme na donošenje izvanrednog akta koji pritom derogira postojeće zakone. Naša zemlja ima egzotičnu sklonost donošenja “lex specialisa”, pa se iza lex Agrokora, čiji preustroj se također mogao riješiti po postojećim zakonima, sada donosi lex Zagreb kojim se ograničava doseg kompetencija Zakona o prostornom uređenju, Zakona o građenju, Zakona o javnoj nabavi, Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

-Proizvodnja zakona je alibi za podbačaj iza kojeg se skrivaju i Vlada i gradonačelnik. Podsjećam, stručna udruženja su odmah iza potresa pozvala i Vladu i Grad Zagreb na osnivanje koordinacije, trilateralnog kriznog tijela koje će zajedno raditi na strateškoj i operativnoj razini obnove. To nisu prihvatili ni Vlada niti Grad Zagreb. Štoviše, postupili su obrnuto. Vlada je osnovala svoju koordinaciju, a Grad Zagreb svoju. Kriznu situaciju grada su sveli na međusobno nadmetanje i borbu za vlast. I jedni i drugi su pozvali stručna udruženja kao smokvin list koji ni o čemu ne odlučuje. Naravno da struka na tu ponižavajuću ulogu ne pristaje.
Drugo, stručna udruženja su se zalagala za promptno osnivanja Zavoda za obnovu Zagreba, po uzoru na Dubrovački zavod utemeljen neposredno iza potresa, a koji i dandanas stručno obnavlja i štiti dubrovačku baštinu. Zavod je središnje tijelo koje alocira i kontrolira financijska sredstva za obnovu i nepristrano i stručno upravlja radovima. Međutim, ni to se do danas nije dogodilo, a prošlo je 50 dana od potresa. Svi, i Grad i Vlada, su se sakrili iza paravana nikad dočekanog zakona i nisu poduzimali ništa. Za to vrijeme su potresom devastirani građani Zagreba proveli pedeset teških dana i još gorih noći osluškujući svaki drhtaj tla, a bilo ih je oko tisuću, i strepeći od svakog vjetra i kiša nad razrušenim domovima – zakon je suštinski nepravedan. Kako iz vlasničkog aspekta, tako i iz etičkog i ekonomskog. Ne tretira na jednaki način vlasnike obiteljskih kuća i vlasnike stanova u višestambenim zgradama, koje se bude moralo rušiti. Dok za vlasnike obiteljskih kuća zakon predviđa zamjensku gradnju na istoj ili drugoj lokaciji, za vlasnike stanova u višestambenim zgradama to se ne predviđa. Vlasnici vrijednih stanova u centru tako ostaju praktički bez imovine. Kakav um to uopće može smisliti? To je protuustavno i duboko nepravedno. Prođe li takav zakon, za očekivati je i tužbe i građansku revoluciju.
Drugo, donošenjem ovog lex specialisa derogiraju se svi postojeći zakoni kojima se upravlja prostorom i gradnjom, te se otvara sezona špekulantskog lova na nekretnine ljudi unesrećenih potresom. Povežite ovu činjenicu sa zakonskom odredbom koja onemogućava zamjensku gradnju višestambene zgrade na postojećoj lokaciji i dobit ćete raj za špekulante – prazno zemljište u centru na kojem novopečeni zakon dopušta da se gradi što god se hoće.
Treće što smatram ključnom manom je sastav Savjeta za obnovu Zagreba pri Ministarstvu graditeljstva. Savjet ima zadaću donošenja Programa mjera za obnovu i predviđen je u sastavu od 28 ljudi. Većinu čine državni i lokalni činovnici, a manjinu struka. S obzirom na to da su mjere obnove najvećim dijelom u ingerenciji struke, savjet u ovakvom sastavu je još jedan smokvin list koji struku pretvara u sudionika u procesu na kojeg ne može utjecati. Osobno, u takvom tijelu ne bih sudjelovala i davala mu legitimitet za postupke kojima se stručno protivim.
Četvrto, ali ne i manje važno, jest to što zakon ne predviđa egzaktne omjere participacije dionika u procesu obnove, konkretno sufinanciranja. Odgovorna država i odgovorna gradska uprava, svjesni povijesnog trenutka i činjenice da je porušen centar glavnog grada, da je ugrožena njegova povijesna baština i sudbina njegovih stanovnika, dan poslije potresa su morali jasno komunicirati udjele u obnovi i preuzeti financijske obveze. Tako bi građani znali da nisu sami i s kojim financijskim udjelom će i sami sudjelovati u obnovi. To se moralo napraviti odmah, jer bi imalo multiplikativne efekte na svijest i moral građana.
Gradska uprava je zakazala u svim segmentima – od organizacijske do moralne podrške građanima. Usjekla mi se izjava gradonačelnika Bandića, dok smo prestravljeni s maskama na licu i na hladnoći ulice te nedjelje dočekivali val za valom potresa, koji šeretski kaže kako je dobro da je potres bio rano jer su građani još “ćorili”. Najprije me zapanjila ta niska razina empatije prema patnji vlastitog grada i njegovih stanovnika, ali sam ubrzo shvatila da je takva bešćutnost odraz potpune nemoći u nošenju s posljedicama potresa. Da nije bilo organizirane Hrvatske vojske taj dan na ulicama, a uz njih sam vidjela i BBB grupe s maskama na licu, kako s lopatama zajedno s vojnom mehanizacijom i ljudstvom krče grad, imala bih dojam da smo mi građani potpuno sami. Te nedjelje je gradska vlast izgubila sljedeće izbore. Umjesto oporbe srušio ju je potres od 5,5 stupnjeva. Rasula se kao kula od karata.
Još jedna vrijedna grupacija je iznijela na svojim leđima prve trenutke nakon potresa. To su statičari. Razmilili su se centrom i spašavali što se spasiti dade. Brzim pregledom su kuće obilježene crvenom, žutom i zelenom naljepnicom. To je bio jedini i dragocjeni orijentir svima nama u nevolji. Zamislite da nije postojalo znanje i metoda koju je razvio Građevinski fakultet u Zagrebu, oslonjena na iskustvo profesora Atalića iz potresom razrušene Albanije, što bi bilo s gradom i građanima? Čekali bi u strahu i očaju u porušenim kućama i stanovima da dođu predstavnici Ureda za krizne situacije i civilne zaštite i kažu im što da rade. Čekali bi i čekali, a dočekali ne bi nikoga.
I sad nakon prvog brzog pregleda imamo tisuće građevina za koje se nalaže detaljan pregled. S obzirom na to da još zakon još nije donesen, pa tako niti smjernice obnove, detaljni pregledi su ostali u zraku i ne obavljaju se. Imamo primjer gdje se stogodišnja škola u centru u ponovljenom brzom pregledu iz žute pretvara u zelenu i na brzinu obnavlja, umjesto da se detaljno pregleda. Improvizacija i opće nesnalaženje u režiji gradske vlasti.
U slučajevima kolizije dvaju brzih pregleda, kad jedan statičar traži detaljan pregled, a drugi da zeleno svjetlo, uvijek je uputno tražiti treće mišljenje
Od prvog dana je trebalo raditi na donošenju Programa mjera za sanaciju i obnovu. Trebalo je raditi ono što Vlada radi tek sada, dva mjeseca od potresa – uredbama i zaključcima sanirati hitne štete i zbrinuti ljude. Dakle, osigurati novac za hitnu sanaciju i osigurati novac za dugoročno zbrinjavanje stanara za vrijeme obnove. Ne izbjegavati odgovornost kvazi-donošenjem bespotrebnog i pritom lošeg zakona, nego raditi u skladu s postojećim zakonima. Potrebno je odmah ustanoviti Zavod za obnovu grada Zagreba i na njegovu radu angažirati multidisciplinarne timove koji će voditi kratkoročnu sanaciju i dugoročnu stratešku obnovu. Smisao donošenja posebnog zakona vidim samo kao alat potpore financijskom okviru obnove i kao alat za ubrzanje procesa postupanja po postojećim zakonima. Sve drugo imamo.
Sve gradske službe su podbacile. Grad Zagreb je ogolio svoju nemoć. Pokazalo se da šarlatanstvo i parada ne prolaze u kriznim situacijama koje traže znanje i organizaciju. Zanimljivo je da gradska vlast u svemu tome niti ne vidi svoj krimen. Oni jednostavno ne znaju bolje. Natječu se s Vladom za prestiž, a ni jedni ni drugi nisu poduzeli nužne mjere. Odgovoran gradonačelnik bi u zaštiti svojih sugrađana uvjetovao puštanje tramvaja kroz oštećeni centar prethodnom nužnom sanacijom i puhao bi Vladi za vratom da se to napravi. To je banalan primjer koliko malo je gradonačelnik glavnog grada Hrvatske napravio za Zagreb. Ljudi u centru su u strahu od novih šteta koje stvaraju vibracije tramvaja. Nezamisliva indolencija gradske uprave. Sjetimo se adventske parade kiča koja se godinama gradi upravo na ambijentu tih lijepih klasicističkih zgrada u centru na kojima i grad i turistička zajednica rentijerski ubiru prihod. Gdje je sad sav taj novac kojima se grad hvalio brojeći rast turizma i posjetitelja? Gdje je puna kasa od turizma sad kad građanima i gradu trebaju? Ne postoji. Potres je razotkrio svu pustoš i obmanu gradske vlasti.

I što sad. Mislim da bi se sve političke stranke, koje nisu bile u prigodi utjecati na prijedlog Zakona o obnovi Grada Zagreba, trebale angažirati u cilju izradbe što boljeg zakona.
Interesi građana moraju biti jedina, iskrena, premisa.
A građani, koji su doprinijeli ovakvim strukturama vlasti, moraju se, pred izborima pitati, da li su zadovoljni svojim izborom. Često sami odlučujemo o svojoj sudbini.
Dao Bog da se Zagrebu, čim prije pomogne.
Branko Smrekar
U Brdovcu;14.svibnja 2020.

Često putovah Europom. Najčešće zrakoplovom, dvaput vlakom i nekoliko puta autom i vatrogasnim kombijem.
Vožnjom po autoputu, na dionici Munchen- Frankfurt / Main. ( ima, kod Poljske granice, i Frankfurt/ Oder), primijetih ogroman promet teretnih vozila. Svi po desnoj traci. Kako ima više prometnih traka, o kamionima nisam ni razmišljao.
Tek sam ih se sjetio na povratku, između Munchena i austrijske granice. Promet je bio uočljivo slabiji.
Kad smo, brzo nakon „Oluje“, u sklopu mirne „reintegracije“, školovali vatrogasce u Vukovaru, kamione na autoputu, gotovo, i nismo sreli.
Tada sam se sjetio i pitanja u osnovnoj školi: „Što je saobraćaj“? Padali su odgovori, a najtočnijim se pokazao: „Dio privrede“.
Zato se danas , kad dostignem kamion, ne srdim, ne psujem, ne živciram. Shvaćam da je svaki kamion na cesti dobar znak, da se nešto događa, nešto radi, da se jača privreda.
U osnovnoj školi su nas učili i o cijeni koštanja pojedinih vrsta prijevoza. Najjeftiniji je vodeni, triput skuplji željeznički, a cestovni je, u odnosu na vodeni, skuplji čak 7 puta.
Za vrijeme „antikoronskih“ mjera dalo se primijetiti da se odnos cestovnog i željezničkog prometa može „preko noći“ promijeniti. Nekad, u propaloj državi, tijekom dana, po pruzi Zagreb- Ljubljana, dnevno je prolazilo, pedesetak teretnih vlakova.(Izbrojio moj otac) Stvaranjem naše Države, broj vlakova se značajno smanjio, da bi se u početku obrane od corona virusa i poteškoća s cestovnim prometom, bitno povećao, a nakon stabilizacije stanja, opet smanjio. Signifikantno je i tužno da ni na jednom vagonu nisam primijetio natpis HŽ (Hrvatske željeznice).
Povećao se cestovni promet. Veselimo mu se. Veselimo se svakom kamionu na cesti. Prije nego što „ poživčanimo“. promislimo o njegovom značaju.
U Brdovcu;13. svibnja 2020.

Radostan sam kad netko od fb prijatelja objavi da se, tu i tu, osjeća ugodno, veselo, sretno.
Kako se ja redovito tako osjećam, nisam to, u objavama, do danas, htio naglašavati. No kako se danas osjećam , posebno dobro, „Ne morem kontra sebe“.
Branko Smrekar se osjeća zadovoljno. Razlog nije zanemariv. Danas je za Državu Hrvatsku i njene građane, veliki dan.
Koalicija Domovinskog pokreta Miroslava Škoro i Hrvatskih suverenista, uz već nazočan Hrvatski blok i mogući Most nezavisnih lista, Starčevićev HSP i druge osvjedočene domoljube, svjetlost su na kraju, predugog, i ne samo političkog, tunela naše zbilje. Lijepa je bila danas konferencija za javnost, na Trgu bana Josipa Jelačića. Nedostajala su mi samo dva generala Željka i legendarna, osvjedočena, domoljubna heroina Ruža.
Mislim da se tom pobjedničkom projektu mogu pridružiti i drugi dobronamjerni političari, dokazano, Hrvatske provenijencije, bez obzira gdje su do sad djelovali. Naravno bez privatnih mrlja u dosadašnjem životu.
Volio bih da, uz pomoć najboljih stručnjaka svih područja , Hrvatska domoljubna koalicija, ponudi ostvariv Program i pronađe način njegove prezentacije do svakog birača, posebno onih koji ne izlaze na izbore. Neće biti dostatni samo predizborni skupovi i javne objave, već se, u nakani pobjede, preko društvenih mreža i neposrednih osobnih kontakata sa ljudima, kao katalizatori, moraju angažirati svi Škorini glasači.
I to ne snubeći ljude: glasaj za nas, već pojašnjenjem zašto je za njih i njihove nasljednike, jedino pametno, glasati za tobože treću, a zapravo jedinu, izbavljačku opciju.
Sad ili, uistinu, nikad.
Zašto mi je danas lakše?
Više me ništa ne muči.
Puno sam se angažirao oko projekta „ Škoro Predsjednik“, bio na impresivnom završnom predizbornom skupu u Velikoj dvorani Lisinski, skupu u Zaprešiću, upoznao Škoru na otvaranju spomenika Katedrali Hrvatskog duha Franji Kuharić, u Pribiću, nosio njegove promocijske majice, širio svoje želje po Hrvatskoj i inozemstvu, ali sam bio i na promociji Programa Hrvatskih suverenista, u , za tu svrhu, premaloj, Maloj dvorani Lisinski, nazočio Božićnom domjenku Hrvatskog bloka, u društvu.razgovarao s omiljenom Ružom…. ali sve do danas, nisam se mogao odlučiti za koga ću, od njih, glasati na izborima za Hrvatski Sabor. Dan D bit će na izborima, a njegova najava bila je danas na Trgu bana Josipa Jelačića.
Nakon Drugog svjetskog rata dolazak komunista na vlast, u mom se kraju zvao Preokret. Tako bi se moglo zvati i utrnuće komunističkog duha. Sve ovisi o svima nama.
Ja sam za takav Preokret.

Branko Smrekar
U Brdovcu;11.svibnja 2020.

Kad sam 1969. godine došao na školovanje u Kemijsku školu, u Zagrebu, fizički smo odgoj, pod odličnim profesorom Brankom Tamindžić, imali u dvoranici Chromos-a. U početku dečki iz Zagreba, skakaše preko gimnastičkih sprava, kak vragi, a mi „bokčeki“ iz Osnovne škole “ Ivana Brlić Mažuranić“, Savski Marof, i Zdenko Radovanić, zvan Dugi, iz Podsuseda, koji sprave u naravi, nikad nismo ni vidjeli, stajali smo u jugoistočnom vuglu dvoranice, kak vreštu.
To je bio početni nedostatak, no ubrzo smo i mi naučili vježbati na švedskom sanduku, vratilu, razboju, konju s hvataljkama, krugovima i parteru.
Ali što je taj nedostatak u odnosu na sve blagodati, koje smo u toj predivnoj, nikad zaboravljenoj, osnovnoj školi, dobili. Legendarni kroatist, književnik i čovjek, nogometaš (lijevo krilo), svima omiljeni nastavnik i prijatelj svojih učenika, Branko Pilaš, bio je i naš odgajatelj, po mnogim životnim pitanjima. Sjećam se njegovog poučavanja o umjetnosti: Svima omiljeni glumac, Ivo Serdar, pomalo fakinski, svlači žensku, na način da ruke, spušta na njenu stražnjicu, dok profesor Drago Krča, ruke stavlja na ženske bokove, nježno, okomito, polako, povlači suknju prema dolje. To skidanje je umjetnost“.
I svi su drugi nastavnici u toj školi bili izvrsni: Zdenka, Joško, Vera, Zora, Marija, Mirko, Boris, Bruno,.. Posebno je bio zanimljiv zagrebčanec, romantičar, boem, u ljubavi nesretan, markantni gospodin, Željko Roksa. Sjećam se njegovog prvog predavanja, iz fizike: Izvori svjetlosti. Mi smo do tada bili naučeni na diktiranje: Rečenica, zarez, nastavak rečenice, točka. No nakon prvog, vrlo dojmljivog, interaktivnog, profesorovog predavanja, bez diktiranja, na ploči ostade samo: Izvori svjetlosti, Prirodni-Umjetni, Primarni- sunce, Sekundarni-mjesec.
Bila je to prekretnica metode našeg naukovanja. Počeli smo promišljati i surađivati i za vrijeme predavanja, a ne samo pisati i kasnije, zapamćivati gradivo.
Život na selu dao nam je veliku prednosti. Lijepo djetinjstvo. Sjećam se igara rata, kauboja i indijanaca, u duhanu, našeg, suhog potoka, a na proljeće, u nabujalom, vožnji drvenim koritom; igranja nogometa na glavnoj cesti. Auti su, sporo, prolazili, sakih pol vure. Vremena za makivaje golof, (kamenof), bilo je na halaje. Zanimljiv je biv i hokej na zmrženoj mlaki, skrivaje f drešu blizu igrališta NK BSK Brdovec…
Mi kumeki, i danas imamo prednost živleja na selu.
Mi do denes, kad se popuštaju mjere, nismi živeli f karanteni. Mi smo živeli v rezervatu, a to je, bumo rekli, čist em nekaj drugo. Čudaj bole.
Če i nebu novih virusof, za furt, nedem nikam z Brdovca.
Branko Smrekar
U Brdovcu;11.svibnja 2020.

Javno objavljena „priča iz davnine“, nakon što mi je čelnik predložio da se ukinu vatrogasni zapovjednici, a da se u sve stambene i druge prostore montiraju kamere, koje će pratiti širenje požara, a gašenjem, će se rukovoditi iz jednog upravljačkog centra.

BOLERO

Čuh u životu “svakojačke“ floskule. Nekima vjerovah, nekima ne. Neka odbacih kasnije.
Počet ću s kolektivnom srećom. „Kolektivna sreća, važnija je od sreće pojedinaca.“ Kako s općom srećom mogu biti ushićen, ako osobno nisam sretan?
Slično je i s kolektivnim interesom na račun pojedinačnog. Bilo je to davno, ali, ima i danas:
“Provedba nije važna, to može svatko“.
Ne mogu vjerovati. Ma briga me, kao pacijenta, je li bolnica županijska ili državna, je li autoklav ovakav ili onakav, je li doktor ovog ili onog opredjeljenja.Želim samo da me dobro operira, izliječi. Da dobro provede ono što mi za zdravlje i život nuždno treba.

Upravljanje, nadzor, provedba. Svaki od navedenih elemenata ima svoju vrijednost, ali svi oni moraju biti u funkciji dobre provedbe. Slično je i s vatrogascima. Ma uzalud mi znati da je F = m x a, poznavati sile i krakove,…u redu, ali prolazim ili padam na zadaći, na tome znam li ugasiti požar, izvaditi čovjeka iz smrskanog auta, udovoljiti zahtjevima vatrogasnog posla. A teorija? Ona mora biti u funkciji prakse. Strašim se „power point stručnjaka“, velikih teoretičara, virtualaca, koji iščezavaju, gotovo, pred svakom praktičnom zadaćom.
Teoriju moramo poznavati, prije svega, da bismo u praksi bili što učinkovitiji.
Sve moramo podrediti udovoljenju zadaća. Konačan rezultat silno je značajan. Važan, bitan, presudan. Spadam u provedbenike. Ipak, ima i drugih: natprovedbenika, „uebermansch-a“, onih kojima je važno samo općenito, sveopćenito. „Nisu važne pojedinosti, važan je sustav.“ Oni se boje provedbe. I zato ih ona smeta. Žele je uništiti. Uništiti sve što ide i što je dobro, gdje se radi i dobivaju rezultati. Ukidajući navedeno, žele stvoriti virtualnu stvarnost, nešto imaginarno, „poduzeće“ u stvaranju, nadsustav, izvan vremena i prostora, uz izmjenu puno papira i privid velikih ideja, misli i akcija. Zorno mi je o tome, neki dan, u razgovoru na tu temu, primijetio jedan visoki Darko: “To su „galofak“ sustavi. Lijepe ideje koje se ne mogu ostvariti.
Sjećam se i prijatelja Josipa: “To ti je kao da razmišljaju o uzgajanju tratinčica na Marsu. Lijepa zamisao, ali od nje nema nikakve koristi. Ideje kojih sam se odrekao kad sam se prvi put u požaru nadisao dima. Dim je udisao i moj Štef. Možda mi je zato nakon jednog samozvanog „ stručnog“ seminara rekao: “Sve mi je to nekak u magli.“ Je Štef i meni je. Opće bez posebnog? Kaj god.
Ima li u tome boljševizma? Naravno, onog u pejorativnom smislu.
Reče mi jedan, ugledni, profesor Ante, čovjek s kojim sam volio razgovarati, jer mi je nakon svakog našeg razgovora, pločica surog ideologizma, u glavi, bivala, ipak, osjetno manja:
„Boljševizam je kad bi za Antuna Gustava Matoša rekli da je bio loš boksač. Ipak A.G.M. je, prije svega, pisac“.
Za mene je boljševizam i kad najstručnije ljude u nekoj djelatnosti, u strukovnom smislu, upućuju, makar i od Vlasti oktroirani, dužnosnici koji se manje ili uopće ne razumiju u predmetnu problematiku. Neki čelnici toga nisu ni svjesni pa se „razumiju“ baš u sve. Ma svaka im čast.
Ponosan sam što nisam takav. Nisam dostojan i ne želim da to uniđe pod krov moj.
Strašim se ljudi koji sve znaju, koji su u svemu, po vokaciji, ponad. Jednostavno volim ljude koji znaju da sve ne znaju, koji su normalni. I zašto sve to pišem? Možda ipak samo zato što, kako mi je to lijepo rekla naša, od svih jako uvažena, Ivana, volim vatrogasni rod.
Branko Smrekar
U Brdovcu;10.svibnja 2020.

Njemačka ima 80 milijuna stanovnika i 105 profesionalnih vatrogasnih postrojbi. Hrvatska ima 4 milijuna stanovnika i 74 profesionalne vatrogasne postrojbe.
Ako bih to uspoređivao, Njemačka bi po „našem modelu“, trebala imati 1480, profesionalnih vatrogasnih postrojbi, preko 14 puta više, nego imaju. Nemaju.„Bokčeki.“
Austrijanci su još „bjedniji“. Sa 8 milijuna stanovnika imaju samo 6 profesionalnih postrojbi. Po modelu naših „stručnjaka“, trebali bi ih imati 148. Preko 24 puta više. nego što imaju.
Imaju li Nijemci i Austrijanci, slabiju zaštitu? Nemaju! Pa kako onda prežive? Posebno uređenim dobrovoljnim vatrogastvom, čiji se doprinos priznaje i u nazivu postrojbi.
Unas, najmanja profesionalna postrojba ima 13 profesionalnih vatrogasaca, dakle tri u smjeni. Kad od toga oduzmemo godišnje odmore, bolovanja i druge opravdane izostanke, često, dolazimo na brojno stanje: s dva vatrogasca u smjeni. To ni približno nije dovoljno. Na jedan manji ili srednji požar, trebalo bi, u vremenu do, najviše, 15 minuta, doći, najmanje 8 vatrogasaca. Dakle, uz dva profesionalna vatrogasca, potrebno je djelovanje još 6 dobrovoljaca. Ako to u praksi nije tako, znači da se ne rade analize intervencija i da sadašnji sustav vatrogastva, ima puno manjkavosti.
Tvrdim da u intervencijama, zajedničkog djelovanja, profesionalnih i dobrovoljnih vatrogasaca, zbog odnosa, 1 profesionalac:3 dobrovoljca, nije pravedno, postrojbu zvati profesionalnom. Ta se postrojba treba zvati dobrovoljnom. Obzirom da u Hrvatskoj nije tako, mislim da se time umanjuje doprinos dobrovoljnog vatrogastva.

U vrijeme kad sam postao počasni član, njemačkog, Freiwilligen Feuerwehr Heusenstamm, grad je, s okolicom, imao 23 000 stanovnika i samo dobrovoljnu vatrogasnu postrojbu, sa 12 stalno zaposlenih, profesionalnih, vatrogasaca. Zanimljivo je da su i djelatnici gradske komunalne službe, obvezno bili i članovi dobrovoljnog, gradskog, vatrogastva.
U Njemačkoj, samo gradovi koji imaju 100 000 stanovnika, moraju imati pozivno (profesionalno) vatrogastvo.
Unas, je drugačije. Postoji grad, s 4 000 stanovnika i profesionalnom vatrogasnom postrojbom.
Zašto je kod nas drugačije, ne mogu tvrditi, ali mi se čini da se tom politikom umanjuje značaj dobrovoljnog vatrogastva. Oni to svojim radom ne zaslužuju.
Bez dobrovoljnih vatrogasaca nema dobre sigurnosti ni od požara ni od brojnih drugih, posebno, prirodnih nesreća.
Samo je uravnotežena simbioza djelovanja pozivnog i dobrovoljnog vatrogastva, garancija naše sigurnosti.
Za nju se moraju stvoriti, sustavne pretpostavke, počevši od sukladnog naukovanja i opremanja. I jedni i drugi primjenjuju istu taktiku, jednako drže mlaznice, rabe istu tehniku, zaštitnu opremu, sredstva za gašenje požara…Pa u čemu bi onda trebala biti razlika? Samo u pristupu. Jednima je to poziv, a drugi se, u tu, hvale vrijednu, djelatnost, uključuju dobrovoljno. Obima su potrebna zajednička uvježbavanja, dežurstva, izlazak na intervencije te programiranja i planiranja kvantuma vatrogasaca i tehnike, do najvišeg stupnja zahtjevnosti vatrogasnih intervencija.
I na kraju, imajući u obziru življenje u današnjem vremenu, dobrovoljnim vatrogascima, neizostavno, treba platiti djelovanje na vatrogasnim intervencijama, honorirati aktivna i pasivna dežurstva te dati neke druge, makar i simbolične, povlastice, čime bi se dobrovoljnim vatrogascima odala zaslužena počast.
Sreća je i nada za naše vatrogastvo što, bez obzira na današnji negativni utjecaj politike i mišljenja “papirnatih, školskih i binskih“, sebeljubnih, „stručnjaka“ za vatrogastvo, (bez srednje vatrogasne škole, a najčešće i bez iskustva u vatrogasnim intervencijama), u Hrvatskoj postoji ogroman broj mlađih i srednje mladih, vatrogasaca, koji imaju dušu, srce, informacijsku pismenost, veliku želju za znanjem i operativnim djelovanjem. Nesumnjivo da je vrijeme da ta, obećavajuća, generacija, preuzme rukovodeće funkcije u vatrogastvu..
Jednom mi se jedan, 80 godišnji predsjednik, uglednog dobrovoljnog vatrogasnog društva, požalio: „Joj, joj, gospon Smrekar, se je dobro, ali nemamo mladih. Mladi ne dolaziju“.
Kako smo si bili dobri i kako sam jako sam poštivao tog, gradskog, legendarnog vatrogasca, malo sam se, našalio, zapravo bio iskren: „Čujte, gospon…, stare, ni doma ne poslušaju, a kak buju onda u vatrogasnom društvu“.
Mladi privlače mlade. Imaju iste teme, iste interese, sličnu energiju, humor, isti entuzijazam, računarski su pismeniji, vole istu, modernu glazbu. Pa mnogi od njih za Ivu Robića nisu ni čuli. Mladi Imaju svoje idole, svoju ugodu druženja. Stariji pak druge zanimacije, ali su u ukupnosti respektabilna operativna snaga, bez koje se ne može.
Zato dobrovoljno vatrogastvo, u svakom smislu, treba poštivati pa i time što se profesionalni postrojbama neće zvati i oni koji, za gašenje manjih i srednjih požara i popratno spašavanje ugroženih, nemaju, barem, minimalne uvjete za uspješno samostalno djelovanje.
I na kraju, mi rabimo naziv: Dobrovoljno vatrogasno društvo. Njemački pozivni i dobrovoljni vatrogasci, ne rabe riječ društvo, (Gesellschaft), već, uz imenicu Feuer, (vatra), dodaju Wehr (braniti se, opirati se). Feuerwehr. Unas bi pasalo rabiti imena: profesionalno i dobrovoljno vatrogastvo. Primjerice: Dobrovoljno vatrogastvo Brdovec. Time bi se, već i u imenu, naglasilo temeljno vatrogasno djelovanje. I u preventivi i u operativi. Družba je sastavni dio rada, ali nije u prvom planu.
Tako se i prvo dobrovoljno vatrogastvo u Hrvatskoj, osnovano još 1864. godine u Varaždinu, samo 16 godina nakon prvog u Europi (Durlach, Njemačka), zvalo „Prvi hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor u Varaždinu“.
Ponosni, počasni, član Zbora, Branko Smrekar.
U Brdovcu;9.svibnja 2020.

Nakon potresa u Zagrebu, 22. ožujka 2020. godine, nastale su tragične posljedice: od pogibelji nevine djevojčice, de joj Bog mir Božji, brojnih ozlijeđenih, psihičkih stresova brojnih zagrebćana, do ogromne, možda još i neslućene, materijalne štete.
Mnoge su se službe istaknule u sanaciji posljedica tog, nepredvidivog zla.
Vatrogasci, pozivni (profesionalni) i dobrovoljni, i uz sve svoje zadaće, odradili su ogroman dio poslova, od kojih neki, nisu njihova primarna zadaća. To je bilo potrebno. Vatrogasci za taj, stručno, odrađeni rad, i u izvanrednoj situaciji zaslužuju svaku pohvalu.
No ne mislim da je uputno, u vrijeme redovite organizacije službe, posebno profesionalnih vatrogasca, nametati im zadaće , koji nisu strogo vatrogasne.
Vatrogasci mogu raditi i druge poslove, ali njihove: gašenje požara i spašavanje ljudi i imovine ugroženih požarom i brojnim drugim: nesrećama, neugodama, nezgodama, kobnostima i strahotama, ni uz najbolju volju, ne može nitko drugi. Zato to navijek treba imati u obziru, kad se vatrogascima daju zadaće koje mogu obaviti i druge službe.
Uhvatio sam se te teme, jer sam se sjetio jednog duljeg, otvorenog, pomalo prijateljskog razgovora, s čelnikom jedne državne uprave. On je pak razmišljao da bi profesionalni vatrogasci mogli raditi i druge, komunalne, poslove: od polijevanja ulica do, zamislite, kopanja grobova. Držim da je bio neupućen, ali moram priznati i dovoljno razuman, da se takvih ideja više nikad nije dosjetio. Ostali smo prijatelji. Taj me je, diskretni razgovor, potaknuo da u Vatrogasnom vjesniku, prosinca 2006. godine, objavim članak o opasnosti neprepoznavanja vatrogasne službe:
Branko Smrekar
U Brdovcu;6.svibnja 2020.

Četvrti je svibnja, Florijanovo, svetak Hrvatskog vatrogastva.
Dan pravog vatrogasnog slavlja, dan kad se, običajeno, otvaraju vatrogasni domovi, prikazuju, brižno njegovana, stara i novonabavljena vatrogasna vozila i oprema, priređuju svečanosti, sviraju vatrogasne glazbe, održavaju javne vježbe, odlazi na Svete mise i odaju počasti i zahvale Svetom Florijanu, zaštitniku vatrogasaca. Razvijaju se, dobro očuvani, barjaci dobrovoljnih vatrogasnih društava i zajednica, posjećuju grobovi vatrogasaca, blagoslivljaju vatrogasci, njihova vozila, objekti i oprema. Druži se i slavi.
Danas je drugačije, ali i u ova teška vremena, potres, corona virus…, vatrogasci stručno obavljaju sve svoje zadaće pa i one koji nisu njihovo poslanje.
Za svoj rad vatrogasci zaslužuju svako poštovanje.
Sjetimo se njihova samoprijegorna rada u svako doba dana i noći, pri suncu i kiši, vjetru i oluji; u požarima, prometnim nesrećama, akcidentima, potresima, poplavama, odronima zemlje… uvijek i svugdje gdje je to potrebno. Oni provode i prevencijske mjere, odgajaju vatrogasnu i drugu mladež, čuvaju Božje grobove i sudjeluju u brojnim lokalnim manifestacijama.

Sretan im svaki dan!

Hvala vam vatrogasci na svemu što ste učinili u povijesti, Domovinskom ratu i što činite danas. Uzdamo se u vas, danas i u budućnosti.
Vaši pozdravi „Pomoz Bog“, „Vatru gasi brata spasi“, „Boga slavi bližnjeg izbavi“, ukazuju na vaše blistavo, uzorito biće.
Čestitam vam Svetak Hrvatskog vatrogastva.

Branko Smrekar
U Brdovcu;.4.svibnja 2020.

Sjećanje na današnji dan 1995. godine, objavljen u ono doba
PROJEKTILNI NAPAD NA ZAGREB

Dana, 2. i 3. svibnja 1995. godine, iznenadni napadaj agresora na Zagreb, u prvi je plan naše, a i svjetske javnosti, istaknuo i vatrogasnu službu.
Dojam koji je pritom ostavilo djelovanje Vatrogasne postrojbe Policijske uprave Zagrebačke, kako na građane, tako i na poznavatelje vatrogasnog poziva, više je nego impresivan. Onako opremljeni (nove vatrogasne kacige i zaštitna odijela), brzi, elegantni, učinkoviti vatrogasci iz Vatrogasne postaje , Centar, koju vodi ing. Franjo Krstanović, izgledali su kao iz pripovijetke. Voditelj smjene Željko Grmovšek rutinski je vodio akciju, a kad je voditelj odjeljenja Velimir Ružić, onako bjelosvjetski „opalio“ s ramena, zakucavši požar u samom automobilu, činilo se da se sve događa na nekom drugom mjestu, u nekom drugom, budućem vremenu.

A znate li zašto je „Ruža“ onako futuristički nastupio? Vodoravnim držanjem mlaza, plamen upaljenih automobila potiskivao bi se kroz prozor obližnje zgrade. Time se, jasno, požar mogao proširiti i na samu zgradu. Da bismo to spriječili, išli smo na djelovanje s visine i potiskivanje vatre prema dolje, mimo prozora. Lijepo zamišljeno i brzo izvedeno, s učinkovitim djelovanjem. Konačno, slika CNN-a je jasno pokazala. Bilo je ugodno u tom trenutku biti hrvatski vatrogasac.

Znam da su se i drugi naši hrabri vatrogasci, kako pozivni, tako i dragovoljni, istakli tijekom Domovinskog rata, iskazujući svoje domoljublje na, nama vatrogascima, svojstveni način.

Bilo je teško i u Dubrovniku, i u Osijeku, i u Vinkovcima, i u Edinom Zadru i …, ali evo nažalost, promišljam, tek je napadaj na Zagreb i snimanje jedne cjelokupne vatrogasne intervencije, zorno prikazao našu vatrogasnu moć, htijenje, želju i mogućnost branjenja Domovine, do zadnjih najviših mogućnosti. Iako su pri ovom napadaju na Zagreb, operativno djelovali samo djelatnici Odjela za vatrogastvo Policijske uprave Zagrebačke. Tom se prigodom na noge diglo i cjelokupno, pozivno i dobrovoljno hrvatsko vatrogastvo. Mnogi su htjeli pomoći . Telefonske ponude to najbolje dokazuju.

I tako radno i u punoj opreznosti, dočekasmo i 4. svibanj, Dan vatrogastva. Bilo je u to vrijeme i puno drugih i srcu milih događaja pa smo mi vatrogasci u medijima nekako ostali po strani. Veselim se sljedećoj godini, potpuno oslobođenoj i mirnoj Domovini.

Četvrti je svibnja, Florijanovo, svetak hrvatskog vatrogastva, inače dan pravog vatrogasnog slavlja, dan kad se otvaraju vatrogasni domovi, blistaju vatrogasna vozila, posvećuju barjaci, priređuju svečanosti, sviraju vatrogasne glazbe, održavaju javne vježbe, odlazi u crkve i odaju počasti i zahvale Svetom Florijanu, zaštitniku vatrogasaca.

Puno toga čine i učine ti vatrogasci…
Zahvalimo im , zasebno danas za njihova blagdana. Sjetimo se njihova samoprijegorna rada u svako doba dana i noći, pri suncu i kiši, vjetru i oluji, uvijek i svugdje gdje je to potrebno, na dobrobit svakog našeg građanina i ukupnost blagodati Lijepe naše.

U Zagrebu, svibnja 2005. godine

Branko Smrekar,
(načelnik Odjela za vatrogastvo policijske uprave Zagrebačke – područni vatrogasni zapovjednik Grada Zagreba i Županije Zagrebačke. Zapovjednik Ratnog zapovjedništva Vatrogasne zajednice Zagreb.)
U Brdovcu;2.svibnja 2020.

Tijekom rada u sjedištu Ministarstva unutarnjih poslova promijenio sam pet nadređenih doministara. Sa svima sam bio u primjernim službenim odnosima, što više, oni su, zbog međuosobnog povjerenja, prerasli u prijateljske. Bilo je intimnijih razgovora. Tako mi se jedan, ugledni, elokventni, erudit, retoričar, požalio na jednog drugog načelnika pod njegovom jurisdikcijom. On je ovakav, on je onakav. Sa znatiželjom sam ga odslušao, pogledao u oči, podsmjehnuo se i rekao : Da, kad ste to primijetili? Naravno da je shvatio da ga zafrkavam. Nasmijao se i blago, samokritički, izustio: „Odi vrit“. Bilo mije drago to čuti, nastavili smo vedar razgovor na druge teme.
Danas se pak svi čude bezobraznom ponašanju Predsjednika Republike Hrvatske na 25. obljetnici proslave primjerne, častne i herojske pobjede Hrvatskih branitelja, u oslobodilačkoj akciji „Bljesak“.
Svi se čude, osuđuju , pišu peticije za smjenu Predsjednika…
Osobno nisam iznenađen, o karakteru Predsjednika Milanović pisao sam još u vrijeme predsjednički izbora, objavljeno na stranici Oganj.blog.hr i 9. studenog 2019. godine, na ovoj fb stranici, pod naslovom: „Blagi, prikriveni, staljinistički karakter“.
Današnje ponašanje Predsjednika, koji, na račun života i krvi Hrvatskih branitelja, uključujući i častne pripadnike HOS-a, uživa svoj današnji značaj, zaslužuje svako zgražanje. A navođenje razloga njegovog napuštanja obilježavanja pobjedničke akcije „Bljesak“ uistinu je izdajnički.
Razumljivo je da su i čelnici zakonodavne i sudske vlasti osudili takovo ponašanje. Nažalost, očekivano, sredstva javnog priopćavanja nisu smjela iskazati mišljenja i drugih, istinski oporbenih, stranaka.
Postoji pitanje kako je gospodin Milanović , uredno, izabran za Predsjednika Republike. Njega je izabralo samo 28,56 % birača. U prvom krugu za njega je glasalo 15,13 % birača.
I onda namjesto da se vladajuća stranka usmjeri na njegovu političku orijentaciju, iskazanu u vrijeme dok je bio Predsjednik Vlade, ona je, virtualno podržavala svoju, predizbornom kampanjom izblamiranu kandidatkinju, usmjerivši sve svoje napadaje na trećeg, u to vrijeme, najdostojnijeg kandidata za Predsjednika Republike Jasno je tko je „najzaslužniji“ za pobjedu Milanovića.
Slučajno ili ne?
Nakon predsjedničkih izbora, 24. siječnja 2020. godine, na ovoj stranici, prognozirao sam žalobnost naše zbiljnosti, pod naslovom: „Hrvatsku će do parlamentarnih izbora, voditi komunistički duh“.

Kuda si se si dovela Hrvatsko? Želiš li se spasiti?
Bože pomozi!
Branko Smrekar
U Brdovcu;1.svibnja 2020..