Oganj.blog.hr

Dolaze izbori, uslijedit će brojna, već, višekratno, viđena obećanja: Idemo u reforme, promijenit ćemo sustav lokalne i područne samouprave, pojačati gospodarstvo, poboljšati socijalnu sliku društva, uzdignuti poljoprivredu, uvesti porezna rasterećenja, poboljšati školstvo, informatizirati društvo, vratiti iseljene, povećati natalitet…bla ,bla, bla. Kao da već nisu bili u prigodi, barem, nešto učiniti.
Gliboko se svima ispričavam, što sam se, sa svojih 0,000026 postotnim utjecajem na odabir vlasti, žestoko opirao njihovim, antologijskim, nakanama.
Ova silna, bojim se utopijska, nadolazeća, obećanja, podsjećaju me na jedan, skoro kobni događaj iz radne prošlosti:
Jednog tmurnog, zagrebačkog jutra, trebah, uz svoje vatrogasne kolege, poletjeti u, sunčani, Vrsar. Čekamo u Lučkom, polijećemo ili ne, letimo, ne letimo. I onda pilot, nakon jednog sata neizvjesnosti, odlučuje: Idemo!
Mala Cessna, s 21 sjedalom, probija se u Cumulonimbus, njišemo se u zraku kao list na vjetru, kao da udaramo u betonske zidove pa poniremo slobodnim padom, oko nas sijeva, grmi, kiši, tuča bombardira avionček, koji podsjeća na malu drvenu trijesku. Vezani skačemo na sjedalima, ko na rodeu, u putničkoj kabini, pilot Kanadera povraća, komandantu Vatrogasne brigade Split, iz oba uha curi krv, svi oko nas, blijedi ko dječja ritica, a ja i moj prijatelj, ludi i šašavi, navijek kad nismo u službi, zafrkavamo se i zbijamo šale, smijemo, kao da nismo s njima. U jednom trenu mu nešto obećam, a on meni, smijući se, “Sad mi možeš sve obećati i onak smo gotovi“.
Sjećam se i teksta, koji sam objavio prije jednih, prijašnjih, izbora:

OBEĆANA ZEMLJA

„Slijede vremena izbora. Sezona lova na neinformirane.
Padat će obećanja: izgradit ćemo 50 tunela, ma što pedeset, izgradit ćemo sto tunela, desetke mostova, ravničarsku prugu, autoputove, energetske tokove, drastično ćemo povećati plaće i mirovine, ne želimo lagati da će biti dvostruke, mi smo iskreni, plače i mirovine porast će za 99,9%, procvjetat će tisuće cvjetova, već na jesen, nećemo čekati proljeće. Ako ćete glasati za nas postat ćemo Obećana zemlja.
Skoro sam siguran da nitko neće upitati: a kome nas to kanite obećati?
„Hrvatska on sale“.
Još Hrvatska ni propala dok mi živimo...a kasnije? Ne znam, bojim se, da ne bude po onoj crnogorskoj seriji: „Đekna još nije umrla ,a kad će ne znamo.“
Mi kao država nećemo propasti, ali me muči jedan problem: Hoćemo li opet postati robovi, bezzemljaši. Matija Gubec i naši stari nisu se borili za Bog zna kakve napredne ideje, oni su se borili za „stare pravice“, mi ni za to. Zato će sve poskupjeti, samo će čovjek pojeftiniti.
A na političkom planu odigravaju se predstave tobože lijevi napadaju tobože desne, a oni naravno uzvraćaju. Sve je to ista pašta, a okrivljuju jedni druge. Da nije tužno bilo bi smiješno, no nitko od njih se nije, antologijski, sjetio da je za sve naše nedaće, kriv drug Tito. Što u suštini i je točno, jer je, kao što reče kardinal Kuharić : Mi ni ne znamo koliko je komunizam razorio dušu čovjeka. Čudno da se taj as opravdanja još nije izvukao iz rukava. Svi bi se složili s „Pasive se habere“.
Nijedni nisu krivi za „najperspektivniju“ zemlju u Europi, svijetu i šire.
Jedna bi neutralna državna institucija (kakvih unas, zasad, nema), s nestranačkim i nezavisnim stručnjacima, trebala evidentirati obećanja i svake godine analizirati najavljena poboljšanja. Bila bi to dragocjena pomoć našem, zaboravnom narodu, posebno pred nove izbore. U izborima smo dosad izabirali one koje nismo trebali. One koji su lagali, a u tko laže taj i krade.
Zato bi bilo dobro da se uz demokratska prava izlaska na izbore, propiše i obveza glasanja.
Prava i obveze idu zajedno. Time bismo spriječiti pasivne birače koji, nakon svakih izbora „jamraju“ i ništa im nije po volji.
Ima jedna prosta narodna izreka, koju naravno ne želim obznaniti pa ću je preurediti: Poslije izbora nema kajanja.
Daj nam Bog pravičnu pamet i nemojmo težiti onoj: Oprosti im Bože jer ne znaju što čine.
Pamet u glavu. Sami si sudimo“.

Danas će obećanja biti drugačija. Usmjerit će se na oporavak , zbog corona virusa, pogoršanog stanja. I dok su rezultati zdravstvenog sustava svezom obrane od virusa, pohvalni, o poduzetim mjerama potpore za oporavak gospodarstva, moći će se suditi naknadno. No, kako se čini, ne treba se nadati ničem dobrom. Teško je, jer smo siromašni. Bogatiji će se lakše izvući iz krize koju je nanio virus.
Kad bih to htio slikovito prispodobiti, rekao bi: ako zdravoj, punokrvnoj osobi uzmeš 450 ml krvi, neće se mdogoditi ništa specijalno, ali ako to učiniš, slabokrvnom, anemičnom bolesniku, posljedice mogu biti kobne. Njemu krv treba.
Kad bih to prenio na buduće izbore, usudio bih se reći: da i Hrvatskoj treba svježa, zdrava, politička krv. Narod je mora izabrati. To je jedino što mu preostaje, ako želi opstati svoj. Sad ili , bojim se, nikad.

Branko Smrekar.
U Brdovcu ;23.svibanj 2020.