Oganj.blog.hr

VIZIONARI PROŠLOSTI - RETROVIZOR ZNALCI

Lijepo je što korisnici fb mreže, ponosno objavljuju: svoje najdraže, uređene i nasmiješene face, poze s izleta u prestižna mjesta, lijepu obleku, ugodna druženja, fešte, domoljubne dekoracije, domaću glazbu, prigodne odojke i janjce, dišeće kobase , cvijeće, lijepe vrtove, okućnice, grožđe, paprike i paradajze, peseke i mačke, vrijedne radove u polju i obiteljskom gospodarstvu, prelijepe prirodne ljepote i povijesne građevine naših krajeva te druge radosti, sreće i zadovoljstva, nama većih od bilo koje konvencije, rezolucije ili „ 555. posljednje opomene“, Ujedinjenih Naroda.

Izim tih ugodnih, lepršavih, laganih, nježnih, prostodušnih, nepretencioznih objava , pojavljivale su se i one upitne, teško razumljive, nepoznate, nevjerojatne, gotovo neprihvatljive o: opstojnosti Hrvata od preko osam tisuća godina, njihovoj pradomovini Harahvatiji u staroj Perziji, Hrvatu, Kralju Gašparu, još nedokazanim, ali osnovama sumnje da je i sam Gospodin Isus Krist, Hrvat i sličnim nepoznatim, ali i dvojbenim tezama..

Posebno su zanimljive objave o našoj teškoj, često sluganskoj, ali hrabroj i časnoj povijesti, koje se ne smijemo sramiti i ne dopustiti da nas neprijatelji, s puno putra na glavi, bez razloga, lažno optužuju i nameću krimene povijesti, posebno ustaštva.

Osobito su korisne i objave o velikanima naše slavne povijesti: koji su zbog svoje nepokolebljive domoljubnosti i vizionarstva, postali žrtve krvožednih, antihrvatskih, udbaških struktura, našim časnim političarima, umjetnicima, znanstvenicima, stručnjacima, uspjesima i tragedijama u našoj novijoj povijesti, pobjedonosnom Domovinskom ratu i njegovim posljedicama, ponosnim obilježavanjima velikih pobjeda i tuzi zbog tragedija, koje nam je velikosrpski agresor nanio, nepoznatim činjenicama o našoj povijesti, kulturi , vjerskoj tradiciji, narodnim običajima, prepoznatljivim gradovima i osobitim objektima te drugim znamenitostima.

Objave o prošlosti pišu brojni povjesničari, znanstvenici, stručnjaci, političari, znalci pa i diletanti, ali tek rijetki sublimiraju tu povijest u viziju potrebitih mjera, metoda i strategija poboljšanja sadašnjosti, a time i što je moguće izvjesnije budućnosti.

Jako cijenim ljude koji danima i godinama proučavaju povijesne knjige, članke i dokumente te ih jasno prezentiraju javnosti, ali još više one koji uz sva ta znanja imaju i Božji dar inventivnosti.

U Hrvatskoj i izvan naših granica ima puno inventivnih: uspješnih gospodarstvenika, stručnjaka, znanstvenika, uglednih Hrvata, ali u državi, komunizmom, globalizmom i lažnim vjerništvom razorenih duša, punoj parola, laži i neargumentiranih, besplodnih kritika i bezidejnosti, interesni egoizam političara prednost nad strukom daju stranačkim podanicima.

Svaka država svoju politiku vodi prvenstveno u svojem interesu, a mi, kako mi se čini, zbog osobnih interesa pojedinih vlastodržaca, u prvi plan stavljamo više interese, vjerujući svima osim Dragom Bogu, a Hrvatska bez dragog Boga neće opstati.

Poštujmo Božje zapovjedi, ne bojmo se, ne skrivajmo se iza vlastite sjene i mislimo svojom glavom.

Još Hrvatska ni propala. Ako se osvijestimo ni neće.

Branko Smrekar.

U Brdovcu, 31. listopada 2024.

„SRPSKI KULTURNI CENTRI“- KORACI KA
„SRPSKOM SVETU“


Nedavno je u, središtu glavnog grada svih Hrvata, Zagrebu, u nazočnosti ministre Ministarstva kulture i javnih medija Republike Hrvatske, Nine Obuljen Koržinek, ministra vanjskih poslova Srbije, Marka Đurić i predsjednika Srpskog narodnog vijeća, kojem je glavni grad Beograd, Milorada Pupovac, otvoren Srpski kulturni centar. Pupovac je prigodno rekao da centar služi svakom stvaralaštvu koje govori jezikom napretka u slobodi, jednakosti i bratstvu dvaju naroda.

Ovo „bratstvo“ najbolje se očitovalo u Domovinskom ratu, kojeg mnogi, protivno interesu Hrvatske, nastoje zaboraviti, kad su naoružana „braća Srba“, uz časne iznimke, na svetom Hrvatskom tlu, u ime Velike Srbije, počela ubijati svoje goloruke susjede, Hrvate i sve druge koji nisu Srbi pa čak i, istina rijetke, časne Srbe koji nisu prihvatili velikosrpsku ideologiju.

Dosad su, takozvani, Srpski kulturni centri otvoreni u Belom Manastiru, Osijeku, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Daruvaru, Pakracu, Virovitici, Bjelovaru, Garešnici, Udbini i Kninu. Slijede u Petrinji, Zadru, Dvoru na Uni… U planu ih je četrdeset.

Po čemu bi se kulturni centri, po politici Vlade Republike Hrvatske, izgrađeni novcima Hrvatskih poreznih obveznika, smjeli zvati Srpski?

Radi se zapravo, o Hrvatskim kulturnim centrima za Srbe u Republici Hrvatskoj.

Koja će biti njihova namjena, koliko će imati zaposlenika i suradnika, hoće li oni biti provjereni, tko će ih plaćati, hoće li i u kojoj mjeri biti filijale ili ekspoziture tuđih nejavnih službi, hoćemo li odgovarajuće nadzirati rad tih centara?
Hoće li Srpski kulturni centri biti svjetovna Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj nema ni srpskih sela ni srpskih škola ni srpskih kulturnih centara.

Držim da su Srpski kulturni centri, legalni procesi ka stvaranju „Srpskog sveta“.

Pitam se, zašto o toj podvali šute: vazda glasni falsch domoljubi, patriotske stranke, Kler, braniteljske udruge, akademici, „matičari“, intelektualci, aspiranti za značaj Predsjednika Republike Hrvatske, uzgajivači tratinčica na Marsu, mlatitelji prazna slame i drugi uočljivi sebeljubi?


Hoćemo li kad, nakon imperijalističke parole: „Gde su srpski grobovi tamo je srpska zemlja“ čuti novokomponiranu: „Gde su Srpski kulturni centri tamo je Srbija“, sa željom da u te kulturne centre ne dolaze ministri „spoljnih“,već „unutrašnjih“ poslova Srbije.


Uz svijetle trenutke naše suvremene povijesti, poput „Hrvatskog proljeća“, Referenduma o samostalnost, koji je odlukom raspisao Prvi Predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, 1991. godine, na kojem se od 83,56 posto birača izašlih na referendum, njih 94,17% izjasnilo za samostalnu, neovisnu Hrvatsku, a samo 1,2 % za federaciju u okviru, danas, propale Jugoslavije, postupaka za osamostaljivanje Hrvatske te briljantne pobjede u Domovinskom ratu, Hrvati su u povijesti činili i brojne pogrješke.

Dopuštenje tendencioznih naziva kulturnih centara Srba u Hrvatskoj, kao Srpskih, držim jednu od njih, s dalekosežnim negativnim posljedicama za budućnost Hrvatske.

Dao Bog da sam u krivu.
Branko Smrekar2
U Brdovcu, 25. listopad 2024.

UMIROVLJENICI

MOJE ČEŽNJE, MOJI SNOVI


Ima nas preko 1.720.000. Previše u odnosu na broj zaposlenih, a premalo u odnosu na to koliko bi nas, u razvijenijoj Hrvatskoj, oslonjenoj na domicilno stanovništvo, moglo i trebalo biti.

Brojem umirovljenika predstavljamo presudnu biračku snagu u odabiru vlasti, ali nas razjedinjenost, zbog pohlepe, egoizma, nekršćanskog i izdajničkog ponašanja naših prodanih duša, čini nemoćnim i ne respektabilnim.

Mnogi su umirovljenici, „penzići“, „kreluti“, „hokejaši“, „dodrti“, „nesnage“, „predjamni mališani“, otpisani“, „plesnivci“ nezadovoljni svojim mirovinama.

Ne znam zašto pa dobili su 7.5 % povišice. Moguće ih muči što su odgovorni, od naroda izabrani, dobili 75 %, odnosno, deset puta više.

Štima, pred njima je velika obveza, briga i odgovornost, a mi. „bez brige i pameti“. Iako 10 puta više izgleda puno, to je samo prividno. Ustvari njihovo je povećanje oko dvije tisuće eura, a naše, prosječno, oko 50 eura. Dakle, 40 puta manje.

Ne mislim da je povećanje plaća državnim dužnostima preveliko spram njihovih zasluga, ma ipak mislim da su najniže pa i prosječne mirovine osjetno premale, tako da ih ni pojedine dodatne Vladine mrvice, umirovljenike ne mogu ne mogu posebno razveseliti.

Svjestan sam da Vlada nikome ne daje svoje novce, već raspoređuje novce poreznih obveznika, ali jednako znam da zbog pretvorbe, privatizacije, korupcije i neučinkovitog, indoktriniranog, sudstva i nedomoljubnog vladanja, padaju i industrijska i poljoprivredna proizvodnja, tako da raspoloživog novca nema dovoljno.

Često promišljam kako mi umirovljenici, svojim znanjem, iskustvom, sposobnošću, smirenošću, odnosom prema radu, svjetonazorom i htjenjem možemo nastaviti doprinašati razvoju naše države?

Prosudbom potreba u svim segmentima djelatnosti našeg društva i angažiranjem nedostajućih stručnjaka iz radno sposobnih umirovljeničkih redova, bez birokratskih ograničenja godina starosti. Predsjednik SAD.-a ima 81. a Sveti otac, 87 godina. Imaju sreću. Zakon ih ne kači
.
Već deset godina imam uvjete za učlanjenje u, hvale vrijednu, udrugu umirovljenika. Čekam, jer ne mislim da bi se osjećao ugodno u tako apartnoj skupini, iako imam sve kompetencije.

Naime, kad sam bio još mlađi i ledičan, polazio sam poznatu zagrebačku plesnu školu „Keglević“ . U jednom redu dvadesetak djevojaka , a u nasuprotnom isti broj nas, sramežljivih, mladića. Jednom su partnere birale dame, a onda: „Dečki aranžirajte“ i taj se čas pola „plesača“ zaleti prema jedinoj krasotici, Snježani Rolich.
Kako sam bio svjestan da nisam najbrži, skromno sam pričekao da si svi nađu partnerice, a mene je navijek dopadala jedna, malo šepava pucica.. Prilagodio sam se. Nisam ni slutio koliko će mi danas, a dao Bog i ubuduće, taj šepajući stil plesanja, biti komparativna prednost.

Uživajmo u čemu možemo!
La bella vita!

Fred Astaire, s posebnim stilom


U B5dovcu, 18. listopada 2024

ZABORAVLJENI

Po prosudbama, u Domovinskom je ratu, velikosrpski agresor ubio oko 6300 civila, od čega 402. djece, a braneći Hrvatska ognjišta, na Oltar Domovine život je, na beskrajnu tugu i oslabljenje obitelji, položilo približno 8.700 branitelja, od kojih je 428 ubijeno i nekršćanski zatrpano, na nama nepoznatim mjestima, a koji se, besmisleno, vode kao nestali.

Kako se odužujemo našoj ubijenoj ratnoj braći?

Danas, s pijetetom obilježavamo obljetnice i komemoracije teških stradavanja našeg roda, tugujemo i palimo svijeće na spomen obilježjima i grobljima stradalih žrtava Domovinskog rata. Idemo na Svete mise zadušnice, svakodnevno molimo za spokoj njihovih duša i pronalaženje nestalih branitelja i civila, ali me ipak muči:

Jesmo li, pored pomoći državnih i stručnih službi, osobno, posvetili dovoljnu pozornost: djeci, majkama, očevima, ženama, unucima poginulih branitelja, posjećivali ih, ohrabrivali, pružali utjehu, toplu riječ, pozivali ih na naše događaje i uklopili u naš braniteljski milje, dajući im na značaju i pružajući im nadu da žrtve nisu bile uzaludne? Jesmo li pomogli ožalošćenim članovima obitelji, koji iz raznih razloga nisu ostvarili svoja braniteljska prava, pokušali iskazati iskreno poštovanje, zahvalnost i barem djelomice supstituirati tragičan odlazak njihovih najmilijih?


Jesmo li dostatno ustrajni u zahtjevima traženja ubijenih i na nepoznatim mjestima zatrpanih branitelja i civila?


Jesmo li spoznali socijalno stanje obitelji naših ubijenih suboraca? Promislili da bi broj vijenaca, koji se, pompozno, polažu, s raznih razina vlasti i brojnih udruga, a koji se kupuju novcima poreznih obveznika, mogao reducirati i te novce uporabiti za pomoć najpotrebitijim obiteljima i njihovim članovima, koji su u pobjedonosnom Domovinskom ratu ostali bez svojih najmilijih? Odrekli se svojih dnevnica, skupili poneku donaciju… ili smo okrenuti sami sebi, bez imalo želje da kao branitelji postanemo relevantni društveni subjekt?


Žao mi je zbog naše društvene pasivnosti, kao što mi je žao što, u propovjedi Vojnog ordinarija, Msgr. Jure Bogdan, na Svetoj misi povodom 32. nacionalnog hodočašća Hrvatske vojske, policije i branitelja u Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici, u nedjelju 6. listopada, o: molitvi i njenom značaju, bez neodvojivosti s djelima, Gospodinu Isusu, kao molitelji i učitelju molitve, o molitvi kao temelju naših međuljudskih odnosa, obitelji Svetog Ivana Pavla II, ocu Karolu i majci Emilji, njihovom posvećenju Djevici Mariji, kao i otvorenju kauze za proglašenje svetima roditelja pape Svetoga Ivana Pavla II. – Karola Wojtyle starijega i Emilije Kaczorowske: vojni ordinarij u Republici Hrvatskouj, pred Hrvatskim, braniteljima, osvjedočenim domoljubima iz pobjedonosnog Domovinskog rata, nije spomenuo njihove ubijene suborce, pomolio za njihov vječni spokoj i smiraj duša njihovih najmilijih te iskazao ultimativnu potrebu pronalazaka ubijenih koje tražimo.

Da nije bilo krvlju izborene pobjede u Domovinskom ratu, ne bi bilo neovisne države, Hrvatske, ni hvale vrijednih, gore navedenih, hodočašća.


Papa Franjo:
Zavaravanje je ljubiti Boga, bez ljubavi prema bližnjem.


Branko Smrekar

U Brdovcu, 11, listopada 2024

O VODI I INOM




Na terminskom tržištu roba na Wall Streetu, od prosinca 2020. godine, trguje se vodom, a njezina će cijena varirati poput cijena nafte, zlata ili pšenice, izvijestila je najveća svjetska burza financijskih derivata CME Group.
Financijski stručnjaci uvjeravaju da će dolazak vode na robno tržište omogućiti bolje upravljanje budućim rizicima povezanima s tim ključnim prirodnim resursom.


„Plati Bog“ dosadašnjim vlastima i biračima koji ih izabraše, Hrvatska je „potpuno spremna“ za upravljanje našim prirodnim blagom.


U Slobodnoj Dalmaciji, 16. srpnja 2020. godine obavljen je tekst:
Hrvatski krški pašnjaci

STRANCI NAM UPRAVLJAJU IZVORIMA PITKE VODE I POLJOPRIVREDNIM ZEMLJIŠTEM !!!


„Premda stranci formalno ne mogu kupiti poljoprivredno zemljište ili neki izvor, rijeku ili jezero, oni to rade "zaobilaznom privatizacijom" na način da postanu vlasnici trgovačkog društva ili zadruge.
Tako je i srpski kralj mesa, Predrag Matijević, kupnjom od Envera Moralića, preuzeo zadruge Jankovci i Negoslavci s 1.500 ha obradivog poljoprivrednog zemljišta u Vukovarsko-srijemskoj županiji.
Tako je de facto postao vlasnik nacionalnog bogatstva koje se po važećim zakonima "ne može" prodati strancima.

Baranja je preuzimanjem Agrokora od strane Fortenove
pripala rusima, istočna Slavonija Kanađanima.


Ista je špranca i sa izvorima pitke vode.
Izvori u Lipiku, Janinu vrelu, Svetom Roku i Cetini, također su prešli u ruke strancima.
Koprivnička "Podravka" svojedobno se odlučila odreći poslova s vodom pa je brend "Lipički studenac", s pripadajućim pravima crpljenja na izvoru, prodala "Radenskoj" iz Slovenije, koju su prije te transakcije prodali Česima.
Koncesionar nad izvorom "Sveti Rok" pokazao je iznimnu uspješnost u dobivanju prava na dugogodišnju koncesiju nad izvorom, ali kada je krenuo u eksploataciju izvorišta, na nikomu shvatljiv način upao je u velike gubitke i ubrzo je "Sveti Rok" prešao u vlasništvo kupca iz Saudijske Arabije.
Janino vrelo bio je ponos Ivice Todorića. Kada je Agrokor upao u probleme, za njegovo servisiranje starih kredita i uzimanja novih, založena je i "Jamnica". Strane banke su postale vlasnici brenda, ali i vlasnici koncesije na korištenje Janina vrela.

Na širem Sinjskom području pokrenuta je obiteljska manufaktura koja se razvijala, izgradila prepoznatljiv brend pakiranja vode u staklene i plastične flaše. Sve se to vodilo po starom hrvatskom receptu "koncesija na 50 godina", na temelju "hrvatskog domoljublja", a onda je u konačnici cijela operacija završila preuzimanjem izvora "Cetina" od strane off shore kompanije iz američke savezne države Delaware!!

Ako je voda i poljoprivredna zemlja strateški nacionalni interes, kako se to deklarira, onda bi se u Hrvatskom saboru trebali i morali predložiti zakonska rješenja, po kojima stranci ni u kojem slučaju ,po bilo kojoj špranci, NE MOGU biti vlasnici našeg nacionalnog bogatstva.

Svjedoci smo da to nismo napravili i da stranci, korak po korak, preuzimaju vlasništvo nad našim vodama i poljoprivrednim zemljištem.


Možda baš domišljatošću onih koji su još 2009. godine pripremali zakon o privatizaciji hrvatskog vodnog gospodarstva i poljoprivrednog zemljišta!!??“

U Brdovcu, 12. siječnja 2022.



Od tog vremena, nisam primijetio da je itko od interesne vladajuće koalicije ili isto takve, amorfne, takozvane oporbe, postavio, za Hrvatsku prevažno pitanje o vodi, poljoprivrednim zemljištima, rudnom i inim nacionalnim vrednotama, koncesijama, njihovim trajanjima i cijenama.


Voda je naše esencijalno nacionalno blago. Blago koje će u budućnosti sve više dobivati na vrijednosti. Zato je treba očuvati i skrbiti o njenoj čistoći.


Bojim se da našem narodu, svakodnevno, od strane tuđih i oktroiranih domaćih medija, bombardiranom brojnim, za njega, mahom, manje značajnim informacijama, izjavama susjednih i drugih stranih političara raznih značaja, verbalnim degutantnim prepucavanjima naših političara, često u propagandne svrhe izmišljenim aferama poznatih osoba i sličnim tričarijama, „ispod radara“ prolaze krucijalne teme našeg opstanka.

Tko će mu otvoriti oči ? Samo Bog zna. Oni čije je to bilo stoljetno poslanje, posrnuli su zbog osobnih užitaka i odstupanja od kršćanskih načela cijelog sustava.

Dao Bog da počnemo misliti svojom glavom.

Branko Smrekar
. • U Brdovcu, 4. listopada 2024.

.




.

O VODI I INOM



Na terminskom tržištu roba na Wall Streetu, od prosinca 2020. godine, trguje se vodom, a njezina će cijena varirati poput cijena nafte, zlata ili pšenice, izvijestila je najveća svjetska burza financijskih derivata CME Group.
Financijski stručnjaci uvjeravaju da će dolazak vode na robno tržište omogućiti bolje upravljanje budućim rizicima povezanima s tim ključnim prirodnim resursom.


„Plati Bog“ dosadašnjim vlastima i biračima koji ih izabraše, Hrvatska je „potpuno spremna“ za upravljanje našim prirodnim blagom.


U Slobodnoj Dalmaciji, 16. srpnja 2020. godine obavljen je tekst:
Hrvatski krški pašnjaci

STRANCI NAM UPRAVLJAJU IZVORIMA PITKE VODE I POLJOPRIVREDNIM ZEMLJIŠTEM !!!


„Premda stranci formalno ne mogu kupiti poljoprivredno zemljište ili neki izvor, rijeku ili jezero, oni to rade "zaobilaznom privatizacijom" na način da postanu vlasnici trgovačkog društva ili zadruge.
Tako je i srpski kralj mesa, Predrag Matijević, kupnjom od Envera Moralića, preuzeo zadruge Jankovci i Negoslavci s 1.500 ha obradivog poljoprivrednog zemljišta u Vukovarsko-srijemskoj županiji.
Tako je de facto postao vlasnik nacionalnog bogatstva koje se po važećim zakonima "ne može" prodati strancima.

Baranja je preuzimanjem Agrokora od strane Fortenove
pripala rusima, istočna Slavonija Kanađanima.


Ista je špranca i sa izvorima pitke vode.
Izvori u Lipiku, Janinu vrelu, Svetom Roku i Cetini, također su prešli u ruke strancima.
Koprivnička "Podravka" svojedobno se odlučila odreći poslova s vodom pa je brend "Lipički studenac", s pripadajućim pravima crpljenja na izvoru, prodala "Radenskoj" iz Slovenije, koju su prije te transakcije prodali Česima.
Koncesionar nad izvorom "Sveti Rok" pokazao je iznimnu uspješnost u dobivanju prava na dugogodišnju koncesiju nad izvorom, ali kada je krenuo u eksploataciju izvorišta, na nikomu shvatljiv način upao je u velike gubitke i ubrzo je "Sveti Rok" prešao u vlasništvo kupca iz Saudijske Arabije.
Janino vrelo bio je ponos Ivice Todorića. Kada je Agrokor upao u probleme, za njegovo servisiranje starih kredita i uzimanja novih, založena je i "Jamnica". Strane banke su postale vlasnici brenda, ali i vlasnici koncesije na korištenje Janina vrela.

Na širem Sinjskom području pokrenuta je obiteljska manufaktura koja se razvijala, izgradila prepoznatljiv brend pakiranja vode u staklene i plastične flaše. Sve se to vodilo po starom hrvatskom receptu "koncesija na 50 godina", na temelju "hrvatskog domoljublja", a onda je u konačnici cijela operacija završila preuzimanjem izvora "Cetina" od strane off shore kompanije iz američke savezne države Delaware!!

Ako je voda i poljoprivredna zemlja strateški nacionalni interes, kako se to deklarira, onda bi se u Hrvatskom saboru trebali i morali predložiti zakonska rješenja, po kojima stranci ni u kojem slučaju ,po bilo kojoj špranci, NE MOGU biti vlasnici našeg nacionalnog bogatstva.

Svjedoci smo da to nismo napravili i da stranci, korak po korak, preuzimaju vlasništvo nad našim vodama i poljoprivrednim zemljištem.


Možda baš domišljatošću onih koji su još 2009. godine pripremali zakon o privatizaciji hrvatskog vodnog gospodarstva i poljoprivrednog zemljišta!!??“

U Brdovcu, 12. siječnja 2022.



Od tog vremena, nisam primijetio da je itko od interesne vladajuće koalicije ili isto takve, amorfne, takozvane oporbe, postavio, za Hrvatsku prevažno pitanje o vodi, poljoprivrednim zemljištima, rudnom i inim nacionalnim vrednotama, koncesijama, njihovim trajanjima i cijenama.


Voda je naše esencijalno nacionalno blago. Blago koje će u budućnosti sve više dobivati na vrijednosti. Zato je treba očuvati i skrbiti o njenoj čistoći.


Bojim se da našem narodu, svakodnevno, od strane tuđih i oktroiranih domaćih medija, bombardiranom brojnim, za njega, mahom, manje značajnim informacijama, izjavama susjednih i drugih stranih političara raznih značaja, verbalnim degutantnim prepucavanjima naših političara, često u propagandne svrhe izmišljenim aferama poznatih osoba i sličnim tričarijama, „ispod radara“ prolaze krucijalne teme našeg opstanka.

Tko će mu otvoriti oči ? Samo Bog zna. Oni čije je to bilo stoljetno poslanje, posrnuli su zbog osobnih užitaka i odstupanja od kršćanskih načela cijelog sustava.

Dao Bog da počnemo misliti svojom glavom.

Branko Smrekar
. •

U Brdovcu, 4.rujna 2024,




.