Oganj.blog.hr

SRETAN BOŽIĆ


Božić je vazda sretan. Božić je najradosniji Kršćanski blagdan.
Božić je ljubav i milosrđe, duhovna radost i mirenje sa sobom i svojim bližnjima.


Božić nije samo spomen dan rođenja gospodina Isusa Krista, nego temeljna činjenica kršćanske istine. Po njoj naviještamo Radosnu Vijest. Isus Krist dođe na svijet spasiti grješnike ( 1.Tim 1,15). Ovim nam se postavlja temeljna poruka Evanđelja: Osoba-Isus Krist, Riječ koja je tijelom postala i nastanila se među nama! S unaprijed rečenom nakanom Gospodnjom -…,...“da se svijet po Njemu spasi! (Iv 3.17), blagoslovljeno bilo ime Njegovo!


Božić se, po mojim spoznajama, do četvrtog stoljeća nije slavio, a danas ga, nakon raznih događaja, kršćani slave po dva kalendara: Julijanskom i Gregorijanskom, a ne po nazivu vjere.

Julijanski kalendar uveo je Gaj Julije Cezar 45. godine prije Krista i koristio se u cijeloj Europi do listopada 1582. godine, kad je papa Grgur XIII uveo novi: Gregorijanski kalendar, danas najviše korišten kalendar u svijetu.


Ne postoji ni pravoslavni ni katolički Božić, već jedino, Božić, koji po Gregorijanskom kalendaru slave Rimokatolička Crkva te pravoslavne Crkve: Pravoslavna crkva u Hrvata, Carigradska patrijaršija, Antiohijska, Aleksandrijska, Rumunjska, Bugarska, Albanska…, dok po Julijanskom kalendaru, Božić slave: Srpska, Ruska, Bjeloruska, Gruzijska, Moldavska, Kazastanska , Egipatska, Etiopijska,…


Vrijeme kad koja Crkva slavi Božić ne smije remetiti odnose med vjernicima, jer svi mi nismo vjernici Crkve, već vjernici Dragog Boga, u nekoj od Crkvi.


I na kraju, ne mislim da je Srpska pravoslavna crkva; koja stoljećima provodi etnofiletizam, koja je bila spiritus movens zločinačkog velikosrpskog napadaja na neovisnu državu Hrvatsku i pokušaja krađe dijela njena teritorija, koja je na sudu u Parizu, 1995. godine presuđena odgovornom za zločine genocida i etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini, i koja je i dalje glavni aktivni zagovornik Srpskog Sveta, bez obzira na paradiranja s našim dosadašnjim vlastima i Klerom Crkve u Hrvata; kršćanska.

Eventualnim tumačenjima Klera i vlasti , da se radi o višim interesima, suprotstavljam se tvrdnjom:


Nema višeg interesa od interesa Hrvatskog naroda.


To da Srpska pravoslavna Crkva nije kršćanska, svjedočilo je i preko 12 000 Hrvatskih branitelja pravoslavne vjere, koji su, uprkos krvožednim nastojanjima velikosrba, pod vodstvom Srpske Pravoslavne Crkve, Srpske Akademije Nauka i Umetnosti i Srpskog vodstva, za krađom dijela Hrvatskog teritorija, stali u obranu svoje domovine, Hrvatske.



Hrvatsko je kraljevstvo više od 2oo godina imalo vlastitu, kršćansku, pravoslavnu crkvu. Bila je to poznata Srijemsko-Karlovačka arhiepiskopija, koju je 1690. godine uspostavio katolik, ugarsko-hrvatski kralj Leopold I. Sjedište joj bilo u Srijemskim Karlovcima a 1707. godine proglasila je autokefalnost.


Godine 1717. Austrijski car Karlo VI. koji je istodobno bio i Hrvatski kralj Karlo III., temeljem zakonodavstva Austrijskog carstva i Hrvatskog kraljevstva, objavio je Povelju temeljem koje je propisano kako pravoslavni doseljenici moraju koristiti grgurevski kalendar.


Srbija nema nikakve veze sa Srijemsko-Karlovačkom patrijaršijom.


Pravoslavnu crkvu u Hrvata 1920., godine, ukinuo je Jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević.


Pod nazivom Hrvatska pravoslavna crkva, obnovljena je 1942. godine, da bi je 1945, godine, Jugoslavenski komunist, Maršal Tito, opet zabranio.


Titovi slijednici, do dana današnjeg, nisu učinili ništa u cilju ponovnog pokretanja Pravoslavne crkve Hrvatske, kao da su se, bez obzira na ispraznice o svom domoljublju, držali pjesme “Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo.“


Iz svega navedenog zaključujem da je Hrvatska, po pitanju vjere, od 1920. do 1942. i od 1945. do danas, vazal Srpske Pravoslavne Crkve.


Druge države, i na temelju laži stvaraju svoje mitove, a mi Hrvati kao da se sramimo svoje svijetle povijesti.

Brojni su Hrvati pravoslavne vjere zadužili Hrvatsku:

Petar Preradović: (Grabrovnica kraj Pitomače, 19. ožujka 1818. – Fahrafeld kraj Beča, 18. kolovoza 1872.),

Časnik Austrijske vojske, Hrvatski književnik, pjesnik i prevoditelj

Svetozar Boroević: (Umetić, 13. prosinca 1856.- Klagenfurt Austrija, 23. svibnja 1920.)

Feldmaršal Austro - Ugarske vojske, jedan od najslavnijih Hrvatskih vojskovođa u tisućljetnoj Hrvatskoj vojnoj i ratnoj povijesti, koji je zahvaljujući nadljudskim vojnim i ratnim naporima, od talijanskih imperijalističkih osvajanja, obranio granicu na Soči, hrvatsku obalu i današnju Sloveniju.


Dimitrija Demeter (Zagreb, 21. srpnja 1811. – Zagreb, 24. lipnja 1872.),

Hrvatski pjesnik, dramatičar, prevoditelj, publicist, kazališni kritičar.
.

August Harambašić (Donji Miholjac, 14. srpnja 1861. – Zagreb, 16. srpnja 1911.),

Hrvatski pisac, pjesnik, publicist, odvjetnik,


Milan Ogrizović
(Senj, 11. veljače 1877. – Zagreb, 25. kolovoza 1923.)

Hrvatski književnik i političar (Čista stranka prava).


Josip Runjanin
(Vinkovci, 8. prosinca 1821. – Novi Sad, 2. veljače 1878.
Hrvatski skladatelj i časnik u Austro Ugarskoj vojsci, uglazbio pjesmu Antuna Mihanovića Horvatska domovina, koja je 1891. godine proglašena Hrvatskom himnom, pod naslovom Lijepa naša domovino.

Stjepan Miletić (Zagreb, 24. ožujka 1868. – München, 8. rujna 1908.),

Hrvatski kazališni intendant, redatelj, kazališni kritičar i književnik.

Plejadi velikana Hrvata pravoslavne vjere pridodajem i Hrvatskog velikana, Srpske narodnosti:

Ognjeslav Utješenović Ostrožinski,
(Ostrožin kraj Gline- Zagreb, 8. lipnja 1890.)

Hrvatski pjesnik, političar, graditelj, Veliki župan Varaždinski.



Hoćemo li zaštititi pravoslavnu vjeru tih Hrvata ili ćemo ih negirati, pokvareno reći da nisu naši i posrnuti pred neargumentiranim težnjama Srba za prisvojenje naših velikana?
Bila bi to veleizdaja s trajnim posljedicama.

Zato, u cilju revitalizacije pravoslavlja U Hrvata, predlažem osnivanje Pravoslavne Crkve Hrvatske, čijem bi osnovanju i početku rada trebale pomoći naše katoličke i autokefalne pravoslavne Crkve u Europi, bez dopuštenja utjecaja, svetosavske, Srpske Pravoslavne Crkve i samozvanih, raznoimenih, pravoslavnih crkvi u Europi, sekti u kojima SPC ima veliki utjecaj, kao i nametanja njihovih, zapravo lažnih, pravoslavnih crkvenih poglavara, koje naivno plaćaju naši neprosvijećenih domoljubi u inozemstvu te domaćih varalica, koji osnivanje Hrvatske pravoslavne Crkve vide isključivo kroz svoj osobni financijski interes.


Bojim se da se u toj izbavi Hrvatske časti, na, mahom ateističku, oporbu teško može računati, ali bi vlast trebala popraviti svoje propuste u vrednovanju Hrvata pravoslavne vjere.

U Ukrajini se za priznanje autokefalnosti Pravoslavne Crkve Ukrajine, u Carigradskoj patrijaršiji, osobno založio ondašnji Predsjednik Ukrajine Petro Porošenko.


Pitanje priznanja Pravoslavne Crkve Hrvatske, nije samo pitanje vjere, već obrane digniteta Republike Hrvatske.


Dao Bog da nam verbalno isticano domoljublje, iz usta ne nastavi letjeti u vjetar, već uroni u naša srca i riječi postanu djelom.

Branko Smrekar

U Bdovcu, 6. siječnja 2026.