Oganj.blog.hr

SRETNi:
BLAGDAN SVETOG MIHAELA I DAN POLICIJE,


a posebna zahvala svim pripadnicima Ministarstva unutarnjih poslova, koji su u Domovinskom ratu dali enormni, još uvijek nedovoljno priznati, doprinos u obrani Države i stvaranju neovisne Republike Hrvatske.


Dao Bog mir Božji svim poginulim policajcima i smiraj duše svima onima koji ih oplakuju.


Branko Smrekar

U Brdovcu, 29. rujna 2024.

Ususret Danu policije i njenom zaštitniku Svetom Mihaelu, opetujem:

VELIKI ORGANIZIRANI SUSTAV JE VAZDA PREDNOST


U prvoj polovici osamdesetih radio sam, kao istraživač, u foto industriji. Jednog dana dođe mi ugledni susjed, tehnički rukovoditelj iz Vatrogasne brigade Zagreb, s pitanjem: „Hoćeš pri nas delat? Imau buš velku plaču, a ne buš niš delav“.


Prihvatio sam.
Bilo mi je primamljivo i jedno i drugo, iako se kasnije uspostavilo da ni jedno ni drugo i nije bilo točno.


U vrijeme mog rada u Vatrogasnoj brigadi Zagreb, ona je bila ustrojstvena jedinica Gradskog sekretarijata za unutrašnje poslove Zagreb, a njeno je djelovanje financirao Grad Zagreb. Brigada je imala status svih drugih ustrojstvenih jedinica policije: članstvo u Kolegiju, Komisiji za nagrade, ponekad, nazočnost u ispitivanju uzroka požara i drugo, a i punu potporu svih službi koje su nas, unutar GSUP-a Zagreb, pratile u radu.


Isto se, uz promjene imena, nastavilo i u Domovinskom ratu, gdje smo intervenirali i kod svih bombardiranja Grada Zagreba, eksploziji u Dubokom jarku, osvajanju vojarni, Velikoj Buni, požarima u Petrinji, Sisku…

Godine 1995., na prijedlog nadređenih , nakon prijedloga vizije novog sustava školovanja, osposobljavanja i usavršavanja pozivnih i dobrovoljnih vatrogasaca, počeo sam raditi u Vatrogasnoj školi Ministarstva unutarnjih poslova, kasnije, narasloj u Učilište vatrogastva i civilne zaštite (Prijedlog naziva Hrvatsko učilište vatrogastva i civilne zaštite nije mi prošao).


I opet, doslovno, sjajna suradnja sa svim doministrima, sektorima, odjelima, čelnicima i pojedincima, a uz potporu i samih ministara.


Sjećam se kad smo u okviru projekta „Zaštita šuma od požara“, nakon pripreme i prijedloga posebnih programa za gašenja šumskih požara i žurnih spašavanja ugroženih ljudi i vatrogasaca, dobili sredstva iz kredita Svjetske banke, kojim smo uredili učionice, kabinete, laboratorije, veliku dvoranu, garaže za vatrogasna vozila, uredili informatičku radionicu i informatički povezali sve prostore.


Da nije bilo velikog zalaganja svih stručnih službi ministarstva, zbog žurnosti provedbe projekta, to nam ne bi bilo moguće.
Sve nesuglasice, tijekom rada u MUP-u, a bilo ih je, nakon objašnjenja argumenata i žestokog suprotstavljanja, riješene su u korist dobre edukacije vatrogasaca.
Imali smo punu slobodu kreativnog rada i svekoliku potporu razvoju vatrogasne struke, a izvješća koja smo predavali sadržavala su samo značajne podatke, bez ispunjavanja formulara koji ama baš nikom ne služe.


Raduje me je što sam s mnogim suradnicima, uključujući ministre i doministre, uspostavio kolegijalne odnose, a koje dobre odnose , poslije tridesetak godina, održavam i danas.

.
Ministarstvo unutarnjih poslova je i u to ratno i poratno doba, s mog aspekta, imalo svekoliki sklad.


Nakon izlaska iz Ministarstva unutarnjih poslova, novi su nadređeni, „stručnjaci“, evoluirali do mjere da su zaposlenici, svaki dan, o svom radu morali pisati stranice i stranice izvješća o svom radu. Bespotrebna papirologija koja je, jedno vrijeme, vremenski inhibirala temeljnu djelatnost. Ne znam da li je itko svakodnevno pročitao stotine i stotine stranica pojedinačnih izvješća, jer nikad na te uradke nije bilo odziva, ali je bilo važno da su nadležni genijalci dokazali svoju snagu vlasti.


Bogu hvala, to nije dugo trajalo, prešlo se na tjedna izvješća, a onda je i to prestalo.


Ne podržavam metodu kad netko, tko ne poznaje struku, a i nije joj naklonjen, inhibirajući druge, na glupi način iskazuje svoju moć.


Po mom iskustvu, pripadnost jednom jakom, organiziranom, zdravom, kadrovski ekipiranom sustavu, kakvim sam doživio MUP, bila je velika je prednost za specifičnu službu obrazovanja profesionalnih i dobrovoljnih vatrogasaca, časnika i dočasnika Hrvatske vojske, pripadnika civilne zaštite, edukacije građana, djece i mladeži, ispitivanja sustava za dojavu i gašenje požara, vatrogasnih vozila, opreme i sredstava za gašenje požara.


Moje iskustvo rada u Ministarstvu unutarnjih poslova, bilo je jako dobro. Da nije samo moje, bezbroj puta su mi rekli i moji suradnici:
„Gospon ravnatelj, nama je je u MUP-u bilo najbolje“


U uvjetima slobodnog inventivnog djelovanja, u velikom smo, sustavu, postigli i zavidnu europsku reputaciju.


Potpora struci nema alternative!


Dugovječna će biti samo ona vlast kojoj će: struka i dobrobit naroda. biti nit vodilja.


Branko Smrekar
U Brdovcu, 28. rujna 2024.

"PRODAJA DALMACIJE"

ISTINOM PROTIV LAŽI

RAPALLSKI UGOVOR, RIMSKI UGOVORI
KRONOLOŠKA ISTINA


Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro–Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.
„Još je Nikola Pašić ustupio Dalmaciju.

U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio „pravo“ Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobalja. Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani.

On nije nikada zaživio, niti je imao bilo kakvoga temelja u međunarodnom pravu, ali je poslužio u svrhu daljnje trgovine hrvatskim teritorijem – jer su se na njega pozivali podjednako talijanski fašisti i srbijanski ekstremni nacionalisti kad god im je to odgovaralo. S tom politikom nastavilo se i nakon ujedinjenja, pa je dvije godine kasnije (1920.) Pašićeva vlada potpisala Rappalski ugovor kojim Kraljevina SHS velikodušno daruje Italiji dijelove hrvatske obale i otočja, ponovno ugrađujući u te planove i svoje velikosrpske teritorijalne interese.

Rapallski ugovor/prodaja Dalmacije
Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro–Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.
Kraljevinu Italiju u pregovorima su predstavljali premijer Giovanni Giolitti, ministar vanj. poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. Pregovori su se odvijali u znaku diplomatske premoći Italije koja je uživala potporu Francuske i Velike Britanije pa je čak postavila pitanje svih područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom (1915).

Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre (Rimski ugovori).

Talijanima u Kraljevini SHS priznato je pravo uporabe jezika i sloboda vjeroispovijesti, ali se ista prava Hrvatima i Slovencima u Istri nisu jamčila. Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta
Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku.
Istoga dana potpisana je i Antihabsburška konvencija kojom su se dvije zemlje obvezale da će spriječiti restauraciju Austro-Ugarske Monarhije i povratak Habsburgovaca.
Rimski ugovori


Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora – Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci – potpisana u Rimu 27. I. 1924.

U ime Vlade Kraljevine SHS potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanj. poslova Momčilo Ninčić, a u ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini.

Paktom o prijateljstvu i srdačnoj suradnji strane potpisnice se na pet godina obvezuju na osiguranje mira i čuvanje rezultata I. svj. rata te na međusobnu pomoć u slučaju ugroženosti jedne od njih. Sporazumom o Rijeci dogovoreno je ukidanje Slobodne Države Rijeke i priključenje njezina teritorija Italiji koja je zauzvrat priznala Kraljevini SHS puni suverenitet nad lukom Baroš i Deltom. Dala joj je u zakup i bazen Thaon di Revel u riječkoj luci na razdoblje od 50 godina, uz simboličnu zakupninu od jedne lire godišnje. Predviđena je i korektura rapallske (Rapallski ugovor) granice kraj Rijeke, tako da put iz Rijeke u Kastav bude na jugosl. teritoriju, dok bi riječki željeznički kolodvor došao pod mješovitu talijansko-jugosl. upravu. Hrvatima u Rijeci zajamčena su ista prava kakva uživa i tal. manjina u Dalmaciji. Sporazum o Rijeci imao je i dopunske konvencije (Nettunske konvencije) o odnosima između pograničnih područja, o proizvodima oslobođenima carina i dr. Sporazumom o Rijeci Mussolinijeva je vlada uspjela provesti reviziju Rapallskog ugovora u skladu sa svojim interesima.


Naravno da su Srbi i komunisti pripisali “prodaju Dalmacije ” Hrvatima.


Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske.
Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika
.
Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice.


Dalmacija u NDH
9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako slijedi:
Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule.


Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život.
Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani.


Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajucih stranaka u novom europskom poredku. Nakon sto je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni.
S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.


Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.
Dilema dr. Pavelića bila je: braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu?
Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju.


Dalmacija-NDH-Njemačka
U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postajali ultimativni.


Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.
Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21. i 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. “Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan “Barbarosa” 22. Travnja je izjavio da je Njemačka nezainteresirana u NDH i preporučuje direktne pregovore Rima s Pavelićem.” Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. travnja. 1941.

“Hitler je primijetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi.”


U spomenutom bečkom sastanku s Ribbentropom, Ciano je iznio vrlo drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: “Dalmacija i ostala jadranska obala bit će pripojena Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status gubernerije s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom.


Iz jednog telegrama Ribbentropa, dr. Veesenmayeru ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.
Weizsäcker, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova Njemačke zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju takvo stajalište Ribbentropa:
“Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju.
On, štoviše prepušta u potpunosti Musoliniju, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije”. Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih dužnosnika prema Poglavniku i NDH, potpora Njemačke je potpuno izostala.

U navedenim okolnostima došlo je do sastanka (25. travnja. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, i drugi. Dr. Bulat navodi da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja: Poglavnik nam govori slijedeće;
“Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim, po kojoj je Italija tražila liniju razgraničenja Karlovac – Mostar i sjeverozapadni kut Crne Gore. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa nazočnim generalima, istakao je slijedeće:


Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja.
Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće:
Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bismo se mi svi nazočni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama.


Dalmacija-Italija-NDH
Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić također odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.
U Ljubljani su razgovori završeni bez ikakvih rezultata.
U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja; “da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju da odgovarajući talijanski princ postane hrvatski kralj bez praktičkih prava.
Kralj je trebao biti savojski princ Aimone Roberto Margerita Maria Giuseppe di Torino, a trebao se zvati i Tomislav II, nosit će hrvatsku (Zvonimirovu) krunu, položiti prisegu na hrvatski Ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu.
Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio uspjeh za Musolinija, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske” zaključuje Kasche. U brzojavu od 3. svibnja. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) “sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da je njegovo popuštanje pri kraju”.


“U noći 3. svibnja je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je talijanski veleposlanik Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, te vezivanja hrvatske vojske uz Italiju i to do 4. svibnja u podne.”
Pavelić je tada brzoglasno nazvao Mussolinija koji mu je odgovorio; “Io non posso essere rinunciatore”.
Ja ne mogu biti onaj koji se odriče.
Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatorima) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako naziva.
Time je Pavelićeva borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Zaključeno je, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.” Rimski ugovor između NDH i Kraljevine Italije je potpisan 18. svibnja 1941. u 12,30 sati u Palači Venecija u Rimu.


Po Ugovoru su talijanski megalomanski zahtjevi drastično smanjeni, a NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji.
U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac.
Posebnom konvencijom je trebalo biti riješeno pitanje Splita i Korčule jer je NDH inzistirala na njihovoj autonomiji. Ukratko nakon potpisivanja Ugovora, dr. Pavelić izjavio u jednom intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine!
Nije puno pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine, što je i učinjeno aktom poništenja Rimskih ugovora.


Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao:
“Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more.”


Državnopravnom izjavom su dne 10. rujna 1943. poništeni Rimski ugovori.


„Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni.
S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku.” Poglavnik!“


Daran Bašić Kamenjar, 20. studeni 2015.



Gospodin Isus Krist: Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi (Ivan 8, 32)


Ali istinu nećemo upoznati ako ćemo se i dalje bojati, šutjeti, trpjeti „vanjske i unutrašnje„ laži i skrivati se iza vlastite sjene.


Tko nam može pomoći? Političari vjerojatno ne. Jedino Dragi Bog, ali isključivo onda ako ćemo se ponašat kao istinski, a ne samo deklarativni vjernici.


Branko Smrekar
-
U Brdovcu, 27. rujna 2024.














Sve reakcij

STUDIJ ZA IZRODE

S velikim zanimanjem, iznenađenjem i oduševljenjem višekratno se divih munjevitom vizualno-manualnom određivanju spola jednodnevnih pilića. Znalci visokih motoričkih sposobnosti za 60 minuta odrede spol preko tisuću pilića. Na snimkama ti stručnjaci djeluju munjevito brzo kao da se natječu na olimpijadi. Ipak, s picekima je lako. Ili su muški ili ženski.

Lako je bilo i 1954. godine u starom rodilištu u Zaprešiću, Kotar Zagreb, koje je nakon mog rođenja zatvoreno iz razloga što se, posebnom statističkom metodom SMR, utvrdilo da tamo rođena djeca nisu uspijevala. Naime, listopada te godine, još djed Stjepan nije stigao, konjem Cezarom okrenuti kola, a babica je ocu Josipu, kroz prozor zavikala: „Dobili ste sina!“ Po čemu je utvrdila spol? Primitivnom metodom: po spolnom organu.

Bili su i rodovi: ja sam bio srednji, mama ženski, a tata muški rod. Prejednostavno, trivijalno, diletantski, bez rodne ideologije.


Danas je sve evoluiralo, uznapredovalo, unaprijeđeno, hibridizirano, osuvremenjeno, pa rodna ideologija postoji.
Rodna ideologija (od eng. gender = rod) je ideja da su "spol" i "rod" odvojeni pojmovi te da pojedinac sam odlučuje da li je muškarac, žena ili neki od drugih rodnih identiteta sa gender-queer spektra rodova. "Spol" navodi kao isključivo biološku kategoriju dok "rod" gleda kao društveno uvjetovanu kategoriju.

Najrašireniji rodni identiteti:

1. Cisrodna osoba
Ovaj izraz opisuje osobu čiji je rodni identitet usklađen ili odgovara spolu koji joj je dodijeljen pri rođenju. Ako liječnik odredi spol na temelju genitalija, kad se beba rodi i kaže 'djevojčica', a ta se osoba uskladi sa svojim spolom, to znači biti cisrodan', napominjući da taj pojam ponekad dobije skraćeno u "Cis".

2. Transrodnost
Transrodne osobe su osobe čiji rodni identitet ne odgovara spolu koji im je pripisan rođenjem. Oni mogu biti trans muškarci, trans žene, a također i nebinarni ljudi, što znači da se ne identificiraju kao muškarci ili žene.

3. Cishet
Cishet se odnosi na ljude čiji su rodni identitet i biološki spol usklađeni (cisgender) i koje seksualno privlači suprotni spol. Na primjer, osoba rođena s vaginom koja se identificira kao žena i u ljubavnoj je vezi s muškarcem opisala bi se kao Cishet.

4. Nebinarnost
Nebinarno opisuje osobu koja se ne identificira jasno ili isključivo kao muškarac ili žena. "Mogu osjećati karakteristike oba spola ili se osjećati drugačijima od njih." Možda ćete čuti da se nebinarno koristi kao krovni izraz za razne skupine ljudi koji se ne identificiraju kao muškarci ili žene.

5. Interspolnost
Interseksualna je osoba rođena ili s nekom kombinacijom oba biološka spolna obilježja (genitalni organi, hormoni, kromosomi) ili s određenim genitalnim varijacijama koje se ne slažu ni s jednim biološkim spolom. To je prirodna varijacija u ljudskoj anatomiji i ne treba je doživljavati kao nešto loše. Također, važno je znati da biti interseksualan nije neuobičajeno: Planned Parenthood procjenjuje da je jedna do dvije osobe od svakih 100 u SAD-u interseksualno.

6. Rodnoqueer
Rodnoqueer osobe se ne mogu identificirati ni kao žena ni kao muškarac, niti kao kombinacija ovih spolova. Ponekad se riječi "genderqueer" i "nebinarno" koriste naizmjenično.

7. Rodnofluidnost
Baš kao što možete biti fleksibilni u svojoj seksualnoj orijentaciji o tome tko vas privlači, također možete biti fleksibilni u pogledu svog spola. Rodnofluidnost obično se odnosi na nekoga tko radije izražava jedno ili oboje muškost ili ženskost, a to može varirati, možda iz dana u dan.

8. Rodno neusklađeno
Rodna neusklađenost odnosi se na to kada se netko ne pridržava svojih kulturnih rodnih normi. To bi se moglo smatrati rodno neusklađenim, budući da se lak za nokte obično pripisuje ženama koje predstavljaju žene u našem društvu. Ili, gledano šire, osoba se možda neće poistovjetiti sa zamjenicom "on/njega" ili "ona/ona".

9. Rodno ekspanzivan
Možda ste čuli za "rodno neusklađeno", ali izraz "rodno ekspanzivan" postaje preferirani izbor među LGTBQIA+ osobama.
Rodna neusklađenost bio je termin koji se ranije koristio, a koji se i danas pojavljuje u istraživanjima i člancima, insinuirajući da nešto 'nije u redu' s osobom ako sudjeluje u nečemu u društvu što je 'neusklađeno' s normom. Rodno ekspanzivan izraz je koji treba koristiti umjesto toga koji dopušta ljudskoj kreativnosti i slobodi da se ne uklapaju u društvene norme.

10. Arodnost
Arodan znači da se osoba ne identificira ni s jednim spolom. Ne osjećaju se muškim ili ženskim, poput drugih necisrodnih skupina, mogu tražiti da ih se oslovljava zamjenicom “oni” ili “oni” umjesto “on” ili “ona”. "
Arodan također može značiti biti rodno slobodan, rodno prazan ili rodno bespolan, bez veze s bilo kojim posebnim spolom.

11. Rodna praznina
Rodnoprazan je pojam koji je sličan arodnošću, ali se posebno odnosi ne samo na nedostatak rodnog identiteta, već i na osjećaj gubitka ili praznine u neosjećanju tog rodnog identiteta. Rodno isprazne osobe osjećaju se kao da ne doživljavaju ili nisu u stanju osjetiti svoj spol.

12. Birodnost
Da se ne miješa s biseksualnošću, biti birodan znači imati dva rodna identiteta koja se mogu iskusiti i izraziti odvojeno, ili koji se mogu pomiješati i iskusiti istovremeno. Dva rodna identiteta mogu značiti identificiranje kao muškarac i žena, ali također mogu značiti identificiranje kao muškarac ili žena i rodno neutralni ili agender.

13. Višerodnost
Netko tko je višerodan poistovjećuje se sa svim spolovima, pri čemu se svaki spol doživljava kao zaseban s različitim kvalitetama i karakteristikama. Ljudi koji se identificiraju kao višerodni često su rodno fluidni, krećući se među spolovima ovisno o tome što se čini autentičnim onome tko jesu u određenom trenutku ili vremenskom razdoblju.

14. Panrodnost
Višerodni i pangender ponekad se koriste kao sinonimi, ali postoji nekoliko ključnih razlika između njih dvoje. Netko tko je pangender poistovjećuje se sa svim spolovima, doživljava ih i 'jest'".


Je li sve to normalno i što će donijeti rodni studiji? Ne znam. Nisam siguran, ali sam siguran da nam ne treba studij za izrode.
Imamo ih na halaje. Bez Boga i studija.

I na kraju, meni se čini da dolazi vrijeme kad će ne biti normalan biti Božji blagoslov.

Meni je to u životu bio najveći kompliment.

Branko Smrekar
U Brdovcu,21. rujna 2024

POVODLJIVI SMO POLITIČARIMA, A NE CIJENIMO LJUDE KOJI MISLE


Još 1975. godine, Bruno Bušić je nevjerojatnom preciznošću predvidio događaje u današnjoj Hrvatskoj, ali i o onome što je prethodilo.

„Da smo složni i čestiti, davno bismo imali državu. A bit će, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema države bez krvavih gaća. Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima, a možda i s Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako. Kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako naši kradu. Svak nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas velika ptica grabljivica. Kako tada nas spasiti od nas?“


Uzroci naše tužne zbilje su brojni: komunizam, globalizam, egoizam, i bezbožnost. Stvorili su entropiju našeg društva i izopačili sustav vrijednosti.

Postali smo čudni svati. Kad je u pitanju iskazivanje naših radosti zbog sportskih uspjeha, skupi nas se i preko pola milijuna, ali kad trebamo javno poduprijeti potrebu poboljšanja uvjeta za masovni razvoj sporta, dati potporu: roditeljima s djecom u invalidskim kolicima, potplaćenim zapisničarkama na sudovima ili nekoj drugoj ugroženoj skupini, poput tendenciozno otpuštenim radnicama u tvornicama, dignuti glas protiv nepravde, kriminala, nepotizma, loše politike i drugih zala, onda u četiri zida obiteljskog doma, kod prijatelja, u užem društvu, birtiji,…: žalimo, suosjećamo, tugujemo, zgroženi smo, osuđujemo, iznenađeni smo, zatečeni…, ali sve te osjećaje, javno, prema vani, najčešće, „čuvamo kao svećenik ispovjednu tajnu“. Jadno.


Iako to izbori ne pokazuju, brojni su ljudi nezadovoljni. Padaju nam industrijska i poljoprivredna proizvodnja, rasprodaju najbolju, mahom neobrađenu, drvnu masu, na strateški pogubno dugo vrijeme prejeftino daju u koncesiju korištenje voda, zemlju, obalni pojas. Na neprimjeren način skrbimo i gospodarimo svojim esencijalnim prirodnim bogatstvima. Na brojnim područjima izgubismo našu državnu samostalnost.

Hrvati iseljavaju, a nadomještaju ih, jadni, ljudi druge kulture i običaja, kojima je Hrvatska nužni izbor.


Na djelu je svojevrsna dekroatizacija Hrvatske.


Bez radikalne promjene, a za koju nema kritične mase,
nastavit ćemo putem iluzije u bolje sutra.


Uzdam se u Boga i žao mi je što su oni koji imaju poslanje Njegova prihvaćanja, žive u svom imaginarnom svijetu, bez izravnog kontakta s vjernicima.
Ljubav prema Bogu, bez ljubavi prema čovjeku, je izdaja kršćanskih načela.


Bože čuvaj Hrvatsku i prosvijetli naš narod u prosudbi dobra i zla.

Branko Smrekar

U Brdovcu, 13. rujna 2023.

RATNA BRAĆA U-MIRU


Brojne ratne strahote i kobnosti na bojištu; ranjavanja i smrtna stradavanja suboraca, teški vremenski uvjeti ratovanja, nedostatak obitelji i druge nedaće, značajno su utjecale na psihu naših ratnika. Bogu hvala, oni su aveti rata, pobuđeni željom za pobjedom i vlastitim preživljavanjem, prevladali sve tegobe, što više, u želji za spašavanjem ranjenika i izvlačenjem ubijenih drugova i prijatelja izlagali se dodatnim smrtnim opasnostima. Prava ratna braća s očinskim načinom ponašanja.

Zadovoljstvo i sreća zbog krvavo izborene pobjede, vjera u bolji život sebe i svojih najmilijih te život u slobodnoj i prosperitetnoj Domovini bili su melem na sve proživljene rane.

U Domovinskom ratu, broj suicida naših branitelja mogao se izbrojiti na prste.

Tek nakon rata značajno se povećao broj, u ratu hrabrih junaka, koji su svoje životne poteškoće počeli smatrati nepremostivim i nerješivim, do mjere da su da su kao jedino rješenje vidjeli samoubojstvo.

Nisam naišao na eksplicitni podatak koliko je branitelja do danas učinilo suicid, ali se špekuliralo s preko 4.200 nesretnika.

Pri svakom od tih nesretnih događaja, pitam se, jesmo li mi, u prebrojnim braniteljskim udrugama, javno tražili uzroke tih očajničkih činova ili smo čekali da to učine drugi, primjerice novinari?

Jesmo li, pored pomoći stručnih službi, osobno dovoljno učinili za smiraj duša tisuća branitelja koji su rješenje svojih tjeskoba našli u samoubojstvu?


Poznajemo li mi socijalno i psihičko stanje, tegobe, duševne boli i intimna promišljanja naših prijatelja iz, posebno, svoje Udruge ili su naša prijateljska druženja prigodom obilježavanja obljetnica, događaja, sastanaka I užih okupljanja, doma i u birtijama, ipak samo formalnog, površnog karaktera?

Reče nam osobno kardinal Franjo Kuharić, pred prepunim auditorijem profesora i učenika, u Vatrogasnoj školi Ministarstva unutarnjih poslova:

SVAKI JE ĆOVJEK JEDNA TAJNA

U tajne čovjeka nama ljudima je teško proniknuti, posebno institucijama sustava, ali sam uvjeren da bismo mi branitelji svojom intimnošću i povjerenjem iz rata, uz malo više htjenja, lakše mogli unići u dušu naših psihički posrnulih kolega, saslušati ih, pomoći im u okviru zakonskih i pojedinačnih mogućnosti pa i pronalaziti rješenja za njihovo upućivanje na potrebna liječenja.

Znam da pojedini ljudi pa i Hrvatski branitelji, vrlo teško žele priznati svoje slabosti i prihvatiti odgovarajuća rješenja izbave iz osobne krize, ali bi nam naše osobno i grupno inzistiranje na učinkovitim metodama njihova oporavka, ipak manje zamjerili.

Uloga branitelja trebala bi se očitovati i kad se radi o teškim materijalnim situacijama pojedinih branitelja i neodgovarajućem rješenju njihova mirovinskog statusa, ali držim da naša razjedinjenost slabi braniteljsku društvenu snagu i ulogu te da pojedini naši rukovodni mrvičari i dodvorice višim strukturama, pasiviziraju naše djelovanje do gubljenja, nekad Bogom danog, borbenog duha.

U ratu bijasmo pravi muži. To bi trebali biti i danas, a prema misli, nama svetog, za sada, blaženog Alojzija Viktora Stepinac:
„Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena“

Pravi muži nisu ni branitelji koji su Domovinski rat nepravedno iskoristili za stjecanje stanova, kuća, velikih materijalnih dobara, društvenih značaja. Oni nisu ni zaslužili časno ime: domoljubi, bez obzira na to što se pojedini narodu javno, neargumentirano, nameću kao spasioci.

Dok god nam Dragi Bog ne postane jedini kralj , ne možemo očekivati bolje sutra.

Svima treba duhovna obnova, a mnogim i duhovna iznova.

Dao Bog da i naš Kler aktivnije sudjeluje u zadaćama ozdravljenja društva i više osnažuje naše duše, posebno branitelja u psihičkim poteškoćama i to ne samo putem Svetih misa i propovjedi, već, zauzećem, zasebno, za svakog junaka u potrebi. Za njih, kao obvezu poslanja, vazda trebaju naći vremena. Branitelji to nedvojbeno zaslužuju. Zaslužuju ljubav i potporu svih nas.

Nekad bijasmo „predziđe kršćanstva“, danas bez da postanemo njegov bedem, Hrvatska će opstati samo kao ime.

Previše je krvi proliveno, boli pretrpljeno i suza isplakano, da bismo dopustili utrnuće srži naše državnosti.

Konačno, svi smo mi, uz pomoć Dragog Boga, u Domovinskom ratu, branili svoj dom, Domovinu, državu Hrvatsku, a ne neke više virtualne vrijednosti.


Branko Smrekar
U Brdovcu;6.rujna,2024.