Oganj.blog.hr

RATNA BRAĆA U-MIRU


Brojne ratne strahote i kobnosti na bojištu; ranjavanja i smrtna stradavanja suboraca, teški vremenski uvjeti ratovanja, nedostatak obitelji i druge nedaće, značajno su utjecale na psihu naših ratnika. Bogu hvala, oni su aveti rata, pobuđeni željom za pobjedom i vlastitim preživljavanjem, prevladali sve tegobe, što više, u želji za spašavanjem ranjenika i izvlačenjem ubijenih drugova i prijatelja izlagali se dodatnim smrtnim opasnostima. Prava ratna braća s očinskim načinom ponašanja.

Zadovoljstvo i sreća zbog krvavo izborene pobjede, vjera u bolji život sebe i svojih najmilijih te život u slobodnoj i prosperitetnoj Domovini bili su melem na sve proživljene rane.

U Domovinskom ratu, broj suicida naših branitelja mogao se izbrojiti na prste.

Tek nakon rata značajno se povećao broj, u ratu hrabrih junaka, koji su svoje životne poteškoće počeli smatrati nepremostivim i nerješivim, do mjere da su da su kao jedino rješenje vidjeli samoubojstvo.

Nisam naišao na eksplicitni podatak koliko je branitelja do danas učinilo suicid, ali se špekuliralo s preko 4.200 nesretnika.

Pri svakom od tih nesretnih događaja, pitam se, jesmo li mi, u prebrojnim braniteljskim udrugama, javno tražili uzroke tih očajničkih činova ili smo čekali da to učine drugi, primjerice novinari?

Jesmo li, pored pomoći stručnih službi, osobno dovoljno učinili za smiraj duša tisuća branitelja koji su rješenje svojih tjeskoba našli u samoubojstvu?


Poznajemo li mi socijalno i psihičko stanje, tegobe, duševne boli i intimna promišljanja naših prijatelja iz, posebno, svoje Udruge ili su naša prijateljska druženja prigodom obilježavanja obljetnica, događaja, sastanaka I užih okupljanja, doma i u birtijama, ipak samo formalnog, površnog karaktera?

Reče nam osobno kardinal Franjo Kuharić, pred prepunim auditorijem profesora i učenika, u Vatrogasnoj školi Ministarstva unutarnjih poslova:

SVAKI JE ĆOVJEK JEDNA TAJNA

U tajne čovjeka nama ljudima je teško proniknuti, posebno institucijama sustava, ali sam uvjeren da bismo mi branitelji svojom intimnošću i povjerenjem iz rata, uz malo više htjenja, lakše mogli unići u dušu naših psihički posrnulih kolega, saslušati ih, pomoći im u okviru zakonskih i pojedinačnih mogućnosti pa i pronalaziti rješenja za njihovo upućivanje na potrebna liječenja.

Znam da pojedini ljudi pa i Hrvatski branitelji, vrlo teško žele priznati svoje slabosti i prihvatiti odgovarajuća rješenja izbave iz osobne krize, ali bi nam naše osobno i grupno inzistiranje na učinkovitim metodama njihova oporavka, ipak manje zamjerili.

Uloga branitelja trebala bi se očitovati i kad se radi o teškim materijalnim situacijama pojedinih branitelja i neodgovarajućem rješenju njihova mirovinskog statusa, ali držim da naša razjedinjenost slabi braniteljsku društvenu snagu i ulogu te da pojedini naši rukovodni mrvičari i dodvorice višim strukturama, pasiviziraju naše djelovanje do gubljenja, nekad Bogom danog, borbenog duha.

U ratu bijasmo pravi muži. To bi trebali biti i danas, a prema misli, nama svetog, za sada, blaženog Alojzija Viktora Stepinac:
„Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena“

Pravi muži nisu ni branitelji koji su Domovinski rat nepravedno iskoristili za stjecanje stanova, kuća, velikih materijalnih dobara, društvenih značaja. Oni nisu ni zaslužili časno ime: domoljubi, bez obzira na to što se pojedini narodu javno, neargumentirano, nameću kao spasioci.

Dok god nam Dragi Bog ne postane jedini kralj , ne možemo očekivati bolje sutra.

Svima treba duhovna obnova, a mnogim i duhovna iznova.

Dao Bog da i naš Kler aktivnije sudjeluje u zadaćama ozdravljenja društva i više osnažuje naše duše, posebno branitelja u psihičkim poteškoćama i to ne samo putem Svetih misa i propovjedi, već, zauzećem, zasebno, za svakog junaka u potrebi. Za njih, kao obvezu poslanja, vazda trebaju naći vremena. Branitelji to nedvojbeno zaslužuju. Zaslužuju ljubav i potporu svih nas.

Nekad bijasmo „predziđe kršćanstva“, danas bez da postanemo njegov bedem, Hrvatska će opstati samo kao ime.

Previše je krvi proliveno, boli pretrpljeno i suza isplakano, da bismo dopustili utrnuće srži naše državnosti.

Konačno, svi smo mi, uz pomoć Dragog Boga, u Domovinskom ratu, branili svoj dom, Domovinu, državu Hrvatsku, a ne neke više virtualne vrijednosti.


Branko Smrekar
U Brdovcu;6.rujna,2024.